Tatjana Petrović ima 56 godina, udana je i ima dvoje djece, a prije nekoliko sedmica kupila je katoličku crkvu u Wetzelsdorfu, gradskoj četvrti u Grazu, i planira je pretvoriti u kulturno-društveni centar. U crkvi se mise ne održavaju već deset godina i zgrada već neko vrijeme stoji na austrijskim oglasnicima za prodaju nekretnina. Javljali su se neki poduzetnici i građevinari koji su namjeravali na tom mjestu sagraditi stambenu zgradu, no svi su redom dobili odbijenicu. Ipak se radi o sakralnom objektu koji je pod zaštitom Instituta za zaštitu spomenika kulture, pa nije tako lako dobiti sve te silne dozvole. No onda se pojavila Tatjana s idejom i programom da vrati ljude u crkvu, ali na drukčiji način, pišeJutarnji.hr.
Plesni podij kraj oltara
Vlasnici su prihvatili njenu ponudu, čime je ova ateistica postala ponosna vlasnica crkve. Planovi su, dakako, veliki i nimalo crkveni. Ispovjedaonice će pretvoriti u prostorije za anonimno psihoterapeutsko savjetovanje. U crkvi će biti bar, na oltaru će biti podij za DJ-a, a umjesto klupa bit će udobni kauči i naslonjači. Nije lako na prvu odmah progutati sve te ideje, no zapravo sve je to dio njenog nesvakidašnjeg uma.
Tatjana je rodom iz Zenice, a djetinjstvo je provela u Bosanskom Brodu. Otac joj je bio vojni inženjer, a majka dizajnerica koja je ljudima iz mjesta izrađivala haljine za svečane događaje. Osim što je bio inženjer, otac joj je bio i svojevrsni inovator koji je izrađivao vlastite strojeve za olakšavanje života mještanima. Već ovdje se mogu vidjeti prvi utjecaji koji su oblikovali njen um.
Srednju medicinsku školu završila je u Slavonskom Brodu, a fakultet je pohađala u Beogradu, gdje je diplomirala psihologiju. U međuvremenu se zaljubila, udala i skrasila u Brodu. Sve je bilo savršeno, no onda je došao rat. On katolik, ona pravoslavka, kombinacija nepoželjna za ona vremena.
– Odlučili smo pobjeći u Austriju, no nismo mogli samo tako otići. U to vrijeme nam je bilo potrebno pismo namjere, dokument kojim će netko iz Austrije jamčiti za naš dolazak. Objavili smo oglas u lokalnim novinama da tražimo pomoć. Javila nam se jedna obitelj koja nas je odlučila uzeti k sebi – priča Tatjana.
Otišli su u Graz bez ikakvog znanja njemačkog i odmah tražili posao. Ona se prijavila za medicinsku sestru, ali su joj na burzi rekli kako prvo mora završiti prekvalifikaciju koju čini 16 ispita. Odmah ih je sve prijavila, izašla na prvi rok i položila. Mogla je birati gdje će raditi i odabrala je centralnu bolnicu, i to mjesto sestre u operacijskoj sali. Bilo je naporno, nisu imali previše novca i usto im je obitelj kod koje su odsjedali uzimala pomoć od Crvenog križa. Ipak, Tatjana je šutjela i križala datume do dana kada će se sve promijeniti.
– Polako sam naučila njemački i onda sam zaprijetila stanodavcima da ću ih prijaviti službama ako ne vrate sav novac što su nam ukrali. Vratili su sve do zadnje lipe, nakon čega sam dala otkaz u bolnici i kupili smo kuću koju smo adaptirali u dom za osobe sa psihičkim teškoćama – kaže Tatjana.
Kafić kao kulturna platforma
U međuvremenu je završila tečaj za psihoterapeutkinju i počela je pomagati ljudima na drukčiji način.
– Puno ljudi radi samo zato da plaća svoje račune. Jako malo ljudi pak radi zato što voli taj posao – kaže Tatjana.
Na svojim seansama pomagala je ljudima da pronađu svoj unutarnji poziv, onu silu koja ih pokreće. Na tragu toga shvatila je da u gradu ne postoji mjesto gdje bi mladi i tek probuđeni umjetnici izrazili svoje umijeće.
Tako je nastao Cuntra la Cultra, kafić koji danas slovi kao centar kulture u Grazu. Muzičari, slikari, redatelji, glumci, svi dolaze k njoj. Ne zato da popiju dobru kavu, nego da pronađu suradnike za svoje projekte. Naime, lokal služi kao platforma za povezivanje ljudi istih interesa, ali i kao polazišna tačka za razvoj novih projekata. Tamo se često organiziraju i razni tečajevi vezani uz umjetnost, a sve s ciljem da se promiče alternativna kulturna scena. Ne dolaze ovamo samo domaći ili Balkanci. Cuntra la Cultra je otvorena za sve kreativnog uma.
– Recimo, bio je jedan Somalac koji je često prolazio pokraj kafića, a nisam nikada vidjela da nešto radi. Pozvala sam ga da dođe na radionicu snimanja filma i sada redovito snima svoje dokumentarne filmove. Ponekad mi pak dođu neki ugostitelji koji traže slikara da im oslika prostor. Nekad su to muzičari koji traže bubnjara za bend. Tko god treba nešto vezano uz kulturu u Grazu, dolazi k meni – bez skromnosti će Tatjana.
Iako je omogućila ljudima mjesto gdje mogu slobodno izražavati svoju kreativnu stranu, ona je i dalje smatrala da ne čini dovoljno. Naime, shvatila je da je kultura rezervirana za određeni sloj društva. Oni na marginama, siromašni građani nisu imali ni novca ni volje za takve događaje. Odlučila je to promijeniti. Prebacila je lokal u Griesplatz, jednu od siromašnijih četvrti u gradu gdje u pravilu žive imigranti i odlučila im približiti jedan svijet za koji su mislili da im je nedostupan.
– To su ljudi koji rade po 16 sati dnevno i njima kultura nije ni na kraj pameti. Zato organiziram predstave na ulici ispred lokala tako da ih vide u prolazu dok se vraćaju s posla. Možda zastanu na minutu, možda povedu djecu, možda se aktiviraju. Ne znam, ali važno je da im dam šansu – veli Tatjana.
Velikih je problema imala s privlačenjem muslimanskih žena. Većinu dana provode u stanu, izlazeći samo u trgovinu. No, i tu je pronašla rješenje – organizirala je buvljak. Žene su dolazile razmijeniti predmete i robu, a, eto slučajno, u pozadini bi bila i neka predstava ili koncert. Tako da su svi stanovnici kvarta, htjeli ili ne htjeli, dobili svoju dozu kulture, a rezultati su došli sami od sebe. Migranti iz istočnih zemalja počeli su kucati na njena vrata, tražeći “gradonačelnicu Griesplatza”.
– Jednom su došla neka djeca izbjeglica i tražili gradonačelnicu Griesa. Nismo znali na koga misle, sve dok nisu opisali mene. Tako se među njima proširila priča o gradonačelnici Griesa koja pomaže ljudima – prisjeća se Tatjana.
Umalo gradonačelnica
Djeca nisu baš potpuno promašila titulu. Naime, Tatjana se prije nekoliko godina kandidirala i za mjesto prvog čovjeka Graza. Na izborima nije pobijedila, no to je nije spriječilo da mijenja neke stvari u gradu. Svojim je radom maknula parkirališna mjesta ispred svog kafića kako bi se oslobodio prostor za različite manifestacije, a pokrenula je i festival na Muri koji preko ljeta oživi obalu rijeke. Sada želi pretvoriti elektranu koja se gradi na Muri u festival svjetla, muzike i boja. Govori o vjetrenjačama koje plešu, elektrani koja proizvodi muziku uz pomoć rijeke i svjetlima koja se aktiviraju uz pomoć solarnih panela…
Ovo je život Tatjane Petrović, a sada je vrijeme da se dotaknemo i teme na početku teksta. Kako kaže, za crkvu je saznala ponajviše iz potrebe jer se prodaje prostor u kojemu se nalazi njen kafić. Otišla je u Wetzelsdorf, oduševila se i odmah dala ponudu od 185.000 eura, za što je digla i kredit. I ponuda je prije tri sedmice prihvaćena.
Crkva je sagrađena prije 50 godina u sklopu doma za učenike i studente. Kako se grad mijenjao, tako su nestali studenti, a domovi su pretvoreni u stanove. U crkvi su se i dalje služile mise, no onda je došlo malo ortodoksnije Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i posjete vjernika su stale. To je trajalo sve dok se bratstvo prije 10 godina nije iselilo i crkva je ostala prazna. Sve do sada. Ne radi se ovdje o klasičnoj crkvi s tornjem i zvonikom, nego više sliči na dvoranu. Ono što odaje da se radi o sakralnom objektu jest veliki bijeli križ na žutom pročelju zgrade.
Ploče, lutke i lego kocke
Tatjana otvara vrata crkve i upozorava da će unutrašnjost mnoge iznenaditi. Ipak, iznenađenje je preblaga riječ za prvi dojam. Nema klupa, a na stepenicama ispred oltara nalazi se mramorni stol oko kojega su postavljena četiri kauča – dva bijela, jedan žuti i jedan s cvjetnim uzorkom. Na oltaru nema ničega, a ispod njega je crna manekenska plastična lutka bez ruku. Još jedna, samo bijela i lampom na glavi, nalazi se na postolju na kojemu inače bude kip nekog svetca.
Što se više okrećemo oko sebe, to vidimo više detalja koji daju život tom šarenom kaosu. Porculanske lutke u malim kolicima. Gramofonske ploče grupa Queen, Alice in Chains i AC/DC. Lampe, stolci, komode, Lego kockice, zrcala i još manekenskih lutki i kauča. Od starog inventara crkve ostao je tek pokoji svijećnjak i stalni elementi kao što su oltar, kamena posuda za svetu vodu te orgulje. Tatjana kaže kako će sve to iskoristiti.
– Tamo u kutu će biti bar, u ispovjedaonicama ću držati anonimne seanse psihoterapije, na oltaru će biti muzičari, portal ćemo prekriti velikim platnom na kojemu ćemo puštati projekcije za vrijeme filmskih večeri, orgulje ćemo iskoristiti za prvi festival sakralne muzike u zemlji… – nabraja. Ima već i ime – Sanctuary (utočište), odnosno, kako kaže, mjesto za okupljanje izgubljenih ljudi koji traže svoju kreativnost.
Nije joj namjera ograničiti prostor samo na umjetnike. Ona želi vratiti taj prostor lokalnoj zajednici i organizirati događaje i aktivnosti koji će vratiti ljude u crkvu. Ali ne na misu, nego na festival dobrih emocija. Zato je već angažirala studente koji će obaviti intervjue sa stanarima kako bi saznala što bi oni voljeli imati u budućnosti. Krajem aprila održat će ‘dan upoznavanja’ na kojemu će odgovarati na pitanja svih zainteresiranih te kaže kako se ne boji zadrtih vjernika koji smatraju da je oskvrnula sveto mjesto.
– Ne mogu mi ništa zamjeriti. Ja samo vraćam ljude u crkvu i dajem ovom mjestu njegovu pravu funkciju. A to je da zbližimo ljude i damo im mjesto na kojemu mogu pronaći sebe – kaže Tatjana.
Službeno otvorenje trebalo bi biti 1. juna, nakon čega će vrata crkve biti otvorena svim ljudima koji se ne boje pokucati.
– Uvijek hodam otvorenih očiju. Ako primijetim neki problem, onda razmišljam kako pronaći rješenje. Ne gledam daleko u budućnost i mislim da bi svi tako trebali razmišljati. Vjerujem da bi svijet onda bio ljepše mjesto. I svi oni koji misle da ne mogu nešto promijeniti, u krivu su. Nemoguće ne postoji – kaže Tatjana i za kraj otkriva svoj moto te priznaje kako se radi o riječima njezina oca. One glase: “Ako je netko nešto napravio, to znači da to možeš i ti ostvariti. Ako to još nitko nije napravio, onda netko treba biti i prvi”.
Pratite nas i na Twitteru, Facebooku i Instagramu.
