Piše: Jasmin Agić/Al Jazeera
Za sve one koji su iz Zenice slučaj masovnog ubice Edina Gačića ima posebnu dimenziju ne samo zato što je jedan period života proveo živeći u “gradu čelika” nego zato što je svoje grijehe okajavao robijajući u zeničkom Kazneno-popravnom zatvoru.
Ta institucija u svojoj stogodišnjoj historiji bila je dom mnogim teškim prijestupnicima i ubicama, a među njima i mnogima koji su počinili najteže oblike ubistva, pa bi se moglo reći da je Gačićev boravak iza zidina KP-doma nešto sasvim prirodno i podrazumijevano.
Dugo godina praksa zatvorske institucije bila je da robijaše pušta da dane vikenda provode izvan dobro čuvanih zidina, a mnogi od tih ljudi, koji su željeli uživati pogodnosti svog dobrog ponašanja, zbog slabe materijalne situacije nisu bili u stanju obilaziti svoje udaljene domove.
Tih vikenda, željni slobode, šetali bi ulicama Zenice, nerijetko se zaustavljajući na mjestima gdje su se okupljala djeca i omladina, pa mnogi srednjovječniji Zeničani kao sliku iz djetinjstva pamte malonogometne utakmice koje su pratili robijaši na “odmoru” ili čak i one u kojima su učestvovali punog srca i sa žarom.
Zatvorske priče
Među tim čudnim i pomalo rezerviranim ljudima bilo je svakojakog svijeta, ali u svakom njihovom pokretu moglo se jasno vidjeti da susprežu neku ljutnju ili bijes. O svojim grijesima i zatvorskim danima nikad nisu pričali, a mnogi koji su vrijeme provodili s njima nisu nikad postali svjesni s kakvim su se osobama barem nakratko družili.
Tri velika zenička naselja podignuta su tik uz KP-dom i mnoge dječije igre odvijale su se uz visoku žičanu ogradu institucije. U proljetne i ljetne dane pogled na robijaše koji su radili poljoprivredne poslove bio je neskriven i često se znalo desiti da dječiju znatiželju i robijašku muku dijeli samo žičana ograda i nekoliko koraka. Ekspedicije koje su djeca izvodila na okolna brda uvijek su vodile i na Vučjak, brdo na koje se naslanja zatvor, i svi dječaci pokušali su se popeti na nevisoki zatvorski zid, pokušavajući izbjeći komade stakla ucementirane u njegov vrh.
Kasnije, u doba prve mladosti, zatvorske priče postale su dio obavezne gradske mitologije, a svi drugovi koji su, zbog nesporazuma s državnim zakonima, dospjeli s one strane zatvorske kapije prepričavali su događaje i evocirali poznanstva s okorjelim robijašima. Priče o masovnim ubicama uvijek su spadale u red omiljenijih jer mladalačka znatiželja uvijek mašta o što grotesknijim i nevjerovatnijim pripovijestima. Ime Ediba Buljubašića na zeničkim ulicama postalo je legenda, toliko poznato i zloglasno da se uvijek izgovaralo s dozom jeze u glasu.
Buljubašić je četverostruki ubica, a njegov krvavi pohod počeo je dvostrukim ubistvom krajem 1980-ih. Stariji Zeničani, pripadnici Sekretarijata unutrašnjih poslova, godinama su prepričavali detalje potrage koja je bila pokrenuta u gradu nakon što se otkrilo da je Buljubašić ubio suprugu i snahu. Pričaju da je masovnost potrage bila neviđena na tim prostorima dotad, a tajnost operacije toliko dobro čuvana da se o njegovom zlodjelu saznalo tek nakon što je uhapšen i zatvoren.
Godinama kasnije, baš kao ubijeni Edin Gačić, Buljubašić je iznova počinio dvostruko ubistvo, ubivši tada oca i još jednog čovjeka. Između ta dva krvava niza bio je jedno vrijeme zatvorenik, a u ratu i prvim poslijeratnim godinama slobodan čovjek. Buljubašića je svaki Zeničanin mogao susresti na ulici u svakodnevnoj bezazlenoj situaciji, ni ne sluteći da se suočio s okorjelim ubicom.
Život kao na filmskom platnu
Mnogi Zeničani, koji su rasli u jednom od tri naselja podignuta tik uz zatvor, dobro pamte priče robijaša u kojima su se prepričavali zatvorski susreti s Buljubašićem. Jedna je bila posebno snažna jer je o susretu s Edibom i strahom koji je osjetio pričao čovjek nevjerovatne hrabrosti. Uz partiju šaha, u zatvorskom dvorištu, slušao je kako Buljubašić, opušten i naivnim glasom, jednog “novajliju” upoređuje sa svojim ocem, ističući nevjerovatnu sličnost u crtama lica između mrtvog roditelja i tog nepoznatog zatovorenika. Ti su mu se komentari urezali tako duboko u svijest da je i godinama kasnije pričao da u svom životu nije preživio veći strah.
Sudbina Edina Gačića podsjeća na sudbinu još jednog “poznatog” bosanskohercegovačkog ubice. Vjerovatno je mali broj ljudi koji u životu Junuza Keče, čiju su sudbinu ekranizirali scenarist Abdulah Sidran i režiser Ademir Kenović u kultnom filmu bosanskohercegovačke kinematografije Kuduz, ne prepoznaju sličnosti sa sumanutim “krvavim pirom” Edina Gačića.
Baš kao i Gačić, i Kečo se skrivao od policije u šumovitim predjelima koji opasavaju Sarajevo, vješto izbjegavajući policijske hajke i zasjede. I on je bježao ne samo od zakona i pravde nego od nekih svojih unutrašnjih demona. Za razliku od Buljubašića i Gačića, Kečo je svoje grijehe okajavao u Foči, iz koje početkom rata bježi, a onda gine pod nerazjašnjenim okolnostima ratne 1993.
Edin Gačić očit je dokaz da bosanskohercegovačko društvo iz sudbina Junuza Keče i Ediba Buljubašića ništa nije naučilo jer, da je suprotno, danas bi Suad Sultanić i Mahir Begić bili živi. Možda je došlo vrijeme da se o praksi osuđivanja masovnih ubica počne drugačije razmišljati, da se učini sve kako bi se takvim osobama ograničio pristup običnim ljudima. Možda je došlo vrijeme da zatvorenici počnu zatvorske kazne provoditi iza zidina zatvorskih institucija.
Pratite nas i na Twitteru, Facebooku i Instagramu.
