Zeničanka Aldina Aganović naredna je gošća serijala ‘One dolaze’ u sklopu projekta Radija Zenit ‘Ženska strana života’ i januarske teme ‘žene ženama’.
U razgovoru za naš radio Aganović nam je govorila o položaju žene, radu sa ženama u horu, te dala smjernice svim mladim ženama kako se izboriti u današnjem vremenu.
Aganović je profesorica u Muzičkoj školi u Zenici, voditeljica hora Kasiopeja i aktivni član harmonikaškog ansambla Anantango.
Rođena je Zeničanka, a osnovnu i srednju muzičku školu završila je u svom gradu 1992. godine. Zbog ratnih zbivanja njen ružičasti dječiji život prekinut je do 1995. godine, kada je počela s ponovnim ostvarenjem svojih snova upisom na Muzičku akademiju u Sarajevu i počekom angažmana u muzičkoj školi u Zenici.
[poll id=”6″]Ističe da se razvojni put muzičara neprestano razvija i da su danas zbog toga brojne mlade grupe postale orkestri, te da vodi dva-tri ansambla.
Osim toga, članica je i savjeta Muzičke akademije, muzičkih pedagoga i brojnih drugih udruženja vezanih za muziku i razvoj kulture u BiH.
“Odlazak mladih je primjetan”
Na pitanje da li se vidi napredak, Aganović kaže:
“Napredak u BiH se vidi, ali je sve presporo i to je tako, a zašto ne znam. Svi smo umorni jer znamo koliko radimo, a sve je sporo. Mi po tri mjeseca radimo za nešto što bi stalo u 15 minuta i umjesto da imamo nastupe ponovo, mi iznova vježbamo tri mjeseca za novih 15 minuta. Ljudi to pamte dan-dva, veoma brzo zaboravljaju, ali mi idemo dalje”, kaže Aganović.
Ističe da je odlazak mladih posebno primjetan u posljednje dvije godine, jer u dnevnicima koje vodi piše ‘odselio’. Ni ona nije protiv odlazaka, ako će neko izgraditi sebe i svoj život bolje nego u BiH.
“Porazno ću sebi priznati da nisam ni za ni protiv odlaska. Ako vidimo šta nude grad i sistem, učenicima i studentima govorim da idu za znanjem i ljudima koji će sve to prepoznati. Vidjeli smo nedavno kako se dolazi do diploma u BiH za medicinsku školu, ali mogla bi se uraditi revizija svih diploma u BiH. Međutim, to se nikada neće dogoditi, jer nije u interesu ljudima koji vladaju da urade te revizije, jer su upravo i njihove diplome možda sumnjivog porijekla, a vjerujem da jesu. Malo ljudi ovu državu vidi kao evropsku zemlju, mnogo ih se ‘nakotilo’, ostavili su svojih ‘četiri-pet’ koljena koja ne znaju šta je kultura i mladost, ali sve to znaju da kupe”, dodaje naša sagovornica.
Problem je treća životna dob
Aganović je zadovoljna što u BiH ima posao, kuću i automobil i nikada ne bi otišla iz ove zemlje, ali je boli činjenica da brojni ljudi za sebe to ne mogu reći. Žive pod pritiskom, a ona je istakla da će se iznova truditi da djeca dobiju potrebno muzičko obrazovanje.
“Hor Kasiopeja, ta treća dob koja nas sve čeka, su ljudi koji nemaju nikoga i izgubljeni su. Trude se svoj život učiniti zanimljivijim. Kroz njih sam vidjela kakav je dan, sedmica i sat kod jedne žene penzionerke. Trebamo im pomoći, a ja im pomažem kroz muziku”, kazala je Aganović.
O odnosima muškarac – žena, Aganović govori da muškarac koji živi sa ženom mora biti korak ispred nje, a ona njegova podrška. Posebno je pogodila odluka zastupnica u Parlamentu na glasanje o porodljskim naknadama.
“Imali smo situaciju u parlamentu gdje žene nisu podržale naknade za trudnice, već su bile suzdržane. Bilo bi mi lakše da su rekle da su protiv, a lažno bi bilo da kažem da žene nisu kod nas u nekom obimu zastupljene. Ne možemo pričati o nekoj ravnopravnosti kod nas, jer procenti bilo gdje ne pomažu pravima žene. Kultura odrastanja dovodi do promjena”, ističe Aganović, te dodaje da je u prirodi žene, posebno u ruralnom području, da se boji.
“Boji se reći nešto, a i kada kaže, boji se da joj se ne obije od glavu. Ja živim u ruralnom dijelu, u Lokvinama, i tu nema mnogo dilema, jer je žena domaćica. Ona ne zna za nešto drugo, a u gradu je kontra. Imamo populaciju mladih žena, pozitivno, ali i mutante kojima nije sveta veza i brak i od sebe veoma brzo naprave socijalni slučaj. Ne postoji više tradicija koju smo njegovali u BiH. Žene se teško odlučuju za politiku, jer porodična žena to ne može toliko ispratiti. Ja da biram, izabrala bi uvijek porodicu.”
Mišljenja je da žene koje su u politici ne mogu biti porodične. Dok se jedni čude da u njenom horu imaju Srbi, Hrvati, Muslimani, Jevreji i Romi, njoj je to svakodnevnica.
“Novinarka iz Jemena me pitala kako je moguće voditi takav hor, a ja sam je pitala kako joj je to čudno, jer mi tako živimo godinama u BiH. To su žene s više od 60 godina, imaju fakultete iza sebe i ne žele voditi standardni penzionerski život. Na horu imamo dobar okrugli stol i imamo duboke rasprave o svemu i životu. Ja puno učim od svega toga i imamo korisne rasprave koji su na nivou akademskih ljudi”, pojašnjava Aganović, te dodaje da Udruženje vode žene koje su uspješne u svom poslu i da rade kao tim.
Na kraju je mladima, ali i svim ženama poručila da završe škole, da nigdje neće zakasniti.
“Upravo toj djeci, kada ih sretnem, govorim da se dalje edukuju, da se u sve uključe i imaju zdravu sredinu i prijatelje, da u životu očekuju podršku i osudu. Najveću podršku sam imala od majke i sestre, ali imam i mnogo prijatelja koji su tu dvije decenije i ne bi ih mijenjala ni za što. Žena se najviše može izboriti svojim postupcima, pameću i s papirom koji je validan da sve to potkrijepi. Stid i sram je najveći problem u BiH, a žene ne trebaju šutjeti i trebaju pustiti glas”, poručila je Aganović na kraju razgovora za Radio Zenit.
Pratite nas i na Twitteru, Facebooku i Instagramu.
