Aiša Mujkanović i Vildana Durmo naše su sagovornice u emisiji ‘Život na marginama’ u sklopu projekta ‘Ženska strana života’ u mjesecu Žene ženama.

U razgovoru za naš radio podijelile su svoje priče o borbi s karcinomom dojke, koji se može dogoditi svakoj ženi, ali i muškarcu. S tim u vezi, s obzirom na to da u Zenici postoji samo jedno udruženje koje je samoodrživo bez ičije pomoći, Udruženje ‘Život’, koje okuplja žene oboljele od karcinoma dojke, odlučili smo ovaj serijal posvetiti upravo njima.

Naša sagovornica Aiša Mujkanović rođena je u Brčkom 1946. godine. U Zenicu je došla 1965. godine kada se udala, a nakon toga dobila sina i kćerku. Čitav život radila je kao ugostiteljski radnik, te je zaradila i svoju penziju. Po dolasku u Zenicu ističe kako joj je bilo malo neugodno, jer su ljudi u Zenici bili grublji nego Brčaci, ali danas se osjeća kao prava Zeničanka. Njena borba počela je jednog ljetnog dana kada je nakon tuširanja ispod dojke pod prstima osjetila kvržicu, nakon čega je zatražila medicinsku pomoć.

“Prvo sam otišla u ambulantu ‘Centar’ gdje su mi rekli da je to masno tkivo, a ja sam zatražila da uradim mamografiju. Nakon četiri dana sam s uputnicom otišla u bolnicu i taj dan sam uradila mamografiju. Iduće sedmice sam došla po nalaz, a na šalteru su mi rekli da nalaz nije gotov. Uz pomoć prijatelja ljekara pronašli smo nalaz, te su mi rekli da nije ništa strašno. Uradila sam ultrazvuk, tri ljekara su došla i svaki me po pola sata pregledao. Tražila sam da urade biopsiju. Naredne sedmice je urađena biopsija, i iako je trebalo mjesec dana za završetak nalaza, u to vrijeme sam uradila sve pripremne nalaze za bolnicu”, govori Mujkanović koja je ipak čekajući nalaze odlučila uraditi i ultrazvuk abdomena kod doktora Karabega koji je kazao da čim prije ode na operaciju.

U međuvremenu, nalazi su završeni te je nekoliko dana poslije operisana na plastičnoj hirurgiji. Dvije sedmice je ležala u bolnicu, a svu podršku u bolnici prije dolaska sina i kćerke iz inostranstva je imala od doktorice Elme i doktora Sobe.

“Sama sam sebi rekla da se ne radi o meni. Nijednog trena nisam pustila suzu. Pitala sam se samo zašto u to vrijeme da se to dogodi, jer sam trebala dobiti prvo praunuče i otići u Ameriku. U tom periodu sa mnom je bio i sin, a prije odlaska kćerke iz BiH, krenula sam na kemoterapije. Prva terapija nije bila teška, a na drugoj sam osjetila da mi kosa otpada. Uvijek sam bila dotjerana, svake sedmice sam išla frizeru, te sam jednog dana odlučila se na šišanje. Sa sinom sam otišla na kafu u Mimozu i rekla mu da se vraćam za 15 minuta. Otišla sam do frizerskog i zatražila od frizera da me ošiša. Kada sam došla pred sina, skinula sam kapu i rekla mu da imam novu frizuru. Zagrlio me i rekao ‘lijepa moja mamica, uvijek lijepa'”, emotivno govori naša sagovornica.

Svu podršku po odlasku djece nazad u inostranstvo je imala od doktorice Elme i doktora Sobe koji su joj donosili hranu. Ona ih je često odbijala pronalazeći neke razloge, iako ih nije bilo. Samo nije htjela da je vide u lošem stanju.

Po završetku petog ciklusa terapije, doktor joj je propisao ekstremne terapije. Ne znajući o čemu se radi, iako joj je doktor rekao da po osjećaju bolova odmah dođe u bolnicu, Mujkanović je trpjela bolove.

“Nakon 40 minuta ekstremne terapije sam došla kući i bilo mi je čudno, jer te terapije traju uglavnom po dva i po sata, jer su ranije bile po dvije veće boce. Navečer sam imala reakcije, sve me boljelo. Ležala sam, prošla je nekako ta noć, ali trpjela sam bolove iako mi je doktor rekao da ne trpim. Elma i Sobo su prepoznali da nisam dobro i došli su po mene i odmah me odvezli na onkologiju. Doktor me pitao kako sam, na što sam samo rekla da me sve boli. Dobila sam tramal, ali ništa mi nije bilo bolje. Nalazi iz laboratorije koje smo dobili, dok sam bila na onkologiji, su bili dobri i došla sam kući. Bilo mi je bolje i pogriješila sam što nisam javila kada sam osjetila bolove. Ekstremne terapije su bile sve gore, a kada je bila 7. terapija, bolovi su bili nesnošljivi”, izjavila je Mujkanović.

Po završetku pretposljednje terapije našalila se s doktorom kako bi mu voljela pokloniti zadnju terapiju i zahtijevala da je ne primi. Na pitanje zbog čega joj je dao ekstremne terapije, odgovorio je da su učinkovitije te da je zbog svog izgleda, psihičke stabilnosti, snage i vedrine, smatrao da ih može podnijeti, što je na kraju i uspjela. Po završetku terapija, dobila je hormonsku terapiju, te redovno ide na zakazane kontrole.

“Što se tiče zdravstvenog stanja sada sam prezadovoljna. Podrška je bila najbitnija, ali imala sam par ljudi koji su bili tu i to je bilo dovoljno. Sve je ovo uredu, ima neko ko nam sve daje i oduzima. Družim se koliko mogu, a udruženje ‘Život’ mi je puno pomoglo psihički. Nikada nisam pala, ali družimo se i imamo naše zanimacije. Jednostavno, idem dalje”, kazala je Mujkanović.

Na kraju je svim ženama poručila da je stres okidač za sve bolesti i da trebaju voditi računa o svom zdravlju.

“Teško je reći da se nečega čuvaju. Stres je okidač za sve bolesti, ali treba voditi računa o svom zdravlju i da osluškuju svoje tijelo. Ja sam prije bolesti bila hronično umorna, što je bio najbolji pokazatelj. Tijelo bez razloga ne reaguje, redovno trebaju svi ići na preglede”, zaključila je Mujkanović.

Zeničanka Durmo jedna je od mlađih penzionera koja je izgubila muža prije par godina. I kod njega je bio dijagnosticiran rak, a ona je oboljela dva mjeseca poslije. Do rata je živjela u Busovači, a u Zenici se udala. Saznanje da je oboljela od karcinoma dojke je šokiralo u jednom momentu.

“Kćerka je bila sa mnom na pregledu kada me doktorica hitno uputila u bolnicu. Doktor Drljević me pregledao, počeo je mom rođaku na latinskom govoriti o karcinomu, a ja sam to sve znala zbog muža i rekla sam mu da mi bosanskim jezikom kaže da li se radi o karcinomu, te je rekao da je to to. Kada sam saznala da bolujem od raka, ništa drugo nisam željela već da se to desi odmah. Željela sam živjeti zbog svoje dvoje djece, obzirom da su izgubili oca i željeli da imaju bar jednog roditelja”, govori Durmo.

Dva dana poslije završila je na operativnom stolu, a mjesec i po nakon histopatoloških nalaza ipak je odlučeno da je potrebno u potpunosti ukloniti dojku, nakon čega je uslijedio period kemoterapija i radio zračenja. Sve simptome je znala, a najteže joj je palo opadanje kose.

“Moja kćerka i ja smo se smijale i plakale. Rekli smo da ima perika i da je najbitnije da sam zdrava. Najviše sam sama sa sobom razgovarala i odlučivala šta i kako dalje. Govorila sam sebi da je djeci potreban jedan roditelj, a najveća podrška su mi bili djeca i majka. Kada vidite prijatelje, rođake i familiju, sve je to neopisivo. Oboljela sam sa 41. godinom, svi su željeli da živim, a bilo je trenutaka kada sam sama plakala. Nisam dala da me sažalijevaju, sve sam prihvatala s osmjehom”, dodaje naša sagovornica.

Ističe kako nije bilo lako sve to proći, ali da uz jaku volju sve je moguće. Danas je na hormonalnoj terapiji i prima određene lijekove za kosti. Njen život se od saznanja, te operativnog zahvata u potpunosti promijenio, što je uticalo i na nju kao osoba. Svjesnija je vremena koje je potrebno njoj samoj, ali je i puno jača i stabilnija.

“Moj život se dosta promijenio, ali i ja kao osoba. Stabilnija sam, znam šta hoću, a sada i znam da je najbitnije vrijeme za sebe. Uz sve što život donosi, svaki dan moramo pronaći sat vremena za sebe da radimo što volimo i želimo”, izjavila je Durmo, a mladim djevojkama poručila da slušaju svoje tijelo.

“Redovno sam obavljala ljekarske kontrole. Godišnje sam radila ultrazvuk i sve preglede što žena treba uraditi. Međutim, stres je najviše tome doprinio. Gubitak voljene osobe je veliki gubitak. Izgubiti svog životnog druga je veliki šok. Ja sam sve to otkrila sama, ali nisam ništa govorila, jer sam vidjela da je moj muž preslab. Mislila sam da sam umorna, ali kada je sve to prošlo, otišla sam na pregled i potvrdilo se da je karcinom. Svakoj ženi bi savjetovala, jer svi mi poznajemo svoje tijelo, da se pregledaju i da se, ako šta primijete, hitno jave ljekaru”, zaključila je Durmo u razgovoru za Zenit.ba.

Aiša Mujkanović i Vildana Durmo naše su sagovornice u emisiji ‘Život na marginama’ u sklopu projekta ‘Ženska strana života’ u mjesecu Žene ženama.

U razgovoru za naš radio podijelile su svoje priče o borbi s karcinomom dojke, koji se može dogoditi svakoj ženi, ali i muškarcu. S tim u vezi, s obzirom na to da u Zenici postoji samo jedno udruženje koje je samoodrživo bez ičije pomoći, Udruženje ‘Život’, koje okuplja žene oboljele od karcinoma dojke, odlučili smo ovaj serijal posvetiti upravo njima.

Naša sagovornica Aiša Mujkanović rođena je u Brčkom 1946. godine. U Zenicu je došla 1965. godine kada se udala, a nakon toga dobila sina i kćerku. Čitav život radila je kao ugostiteljski radnik, te je zaradila i svoju penziju. Po dolasku u Zenicu ističe kako joj je bilo malo neugodno, jer su ljudi u Zenici bili grublji nego Brčaci, ali danas se osjeća kao prava Zeničanka. Njena borba počela je jednog ljetnog dana kada je nakon tuširanja ispod dojke pod prstima osjetila kvržicu, nakon čega je zatražila medicinsku pomoć.

“Prvo sam otišla u ambulantu ‘Centar’ gdje su mi rekli da je to masno tkivo, a ja sam zatražila da uradim mamografiju. Nakon četiri dana sam s uputnicom otišla u bolnicu i taj dan sam uradila mamografiju. Iduće sedmice sam došla po nalaz, a na šalteru su mi rekli da nalaz nije gotov. Uz pomoć prijatelja ljekara pronašli smo nalaz, te su mi rekli da nije ništa strašno. Uradila sam ultrazvuk, tri ljekara su došla i svaki me po pola sata pregledao. Tražila sam da urade biopsiju. Naredne sedmice je urađena biopsija, i iako je trebalo mjesec dana za završetak nalaza, u to vrijeme sam uradila sve pripremne nalaze za bolnicu”, govori Mujkanović koja je ipak čekajući nalaze odlučila uraditi i ultrazvuk abdomena kod doktora Karabega koji je kazao da čim prije ode na operaciju.

U međuvremenu, nalazi su završeni te je nekoliko dana poslije operisana na plastičnoj hirurgiji. Dvije sedmice je ležala u bolnicu, a svu podršku u bolnici prije dolaska sina i kćerke iz inostranstva je imala od doktorice Elme i doktora Sobe.

“Sama sam sebi rekla da se ne radi o meni. Nijednog trena nisam pustila suzu. Pitala sam se samo zašto u to vrijeme da se to dogodi, jer sam trebala dobiti prvo praunuče i otići u Ameriku. U tom periodu sa mnom je bio i sin, a prije odlaska kćerke iz BiH, krenula sam na kemoterapije. Prva terapija nije bila teška, a na drugoj sam osjetila da mi kosa otpada. Uvijek sam bila dotjerana, svake sedmice sam išla frizeru, te sam jednog dana odlučila se na šišanje. Sa sinom sam otišla na kafu u Mimozu i rekla mu da se vraćam za 15 minuta. Otišla sam do frizerskog i zatražila od frizera da me ošiša. Kada sam došla pred sina, skinula sam kapu i rekla mu da imam novu frizuru. Zagrlio me i rekao ‘lijepa moja mamica, uvijek lijepa'”, emotivno govori naša sagovornica.

Svu podršku po odlasku djece nazad u inostranstvo je imala od doktorice Elme i doktora Sobe koji su joj donosili hranu. Ona ih je često odbijala pronalazeći neke razloge, iako ih nije bilo. Samo nije htjela da je vide u lošem stanju.

Po završetku petog ciklusa terapije, doktor joj je propisao ekstremne terapije. Ne znajući o čemu se radi, iako joj je doktor rekao da po osjećaju bolova odmah dođe u bolnicu, Mujkanović je trpjela bolove.

“Nakon 40 minuta ekstremne terapije sam došla kući i bilo mi je čudno, jer te terapije traju uglavnom po dva i po sata, jer su ranije bile po dvije veće boce. Navečer sam imala reakcije, sve me boljelo. Ležala sam, prošla je nekako ta noć, ali trpjela sam bolove iako mi je doktor rekao da ne trpim. Elma i Sobo su prepoznali da nisam dobro i došli su po mene i odmah me odvezli na onkologiju. Doktor me pitao kako sam, na što sam samo rekla da me sve boli. Dobila sam tramal, ali ništa mi nije bilo bolje. Nalazi iz laboratorije koje smo dobili, dok sam bila na onkologiji, su bili dobri i došla sam kući. Bilo mi je bolje i pogriješila sam što nisam javila kada sam osjetila bolove. Ekstremne terapije su bile sve gore, a kada je bila 7. terapija, bolovi su bili nesnošljivi”, izjavila je Mujkanović.

Po završetku pretposljednje terapije našalila se s doktorom kako bi mu voljela pokloniti zadnju terapiju i zahtijevala da je ne primi. Na pitanje zbog čega joj je dao ekstremne terapije, odgovorio je da su učinkovitije te da je zbog svog izgleda, psihičke stabilnosti, snage i vedrine, smatrao da ih može podnijeti, što je na kraju i uspjela. Po završetku terapija, dobila je hormonsku terapiju, te redovno ide na zakazane kontrole.

“Što se tiče zdravstvenog stanja sada sam prezadovoljna. Podrška je bila najbitnija, ali imala sam par ljudi koji su bili tu i to je bilo dovoljno. Sve je ovo uredu, ima neko ko nam sve daje i oduzima. Družim se koliko mogu, a udruženje ‘Život’ mi je puno pomoglo psihički. Nikada nisam pala, ali družimo se i imamo naše zanimacije. Jednostavno, idem dalje”, kazala je Mujkanović.

Na kraju je svim ženama poručila da je stres okidač za sve bolesti i da trebaju voditi računa o svom zdravlju.

“Teško je reći da se nečega čuvaju. Stres je okidač za sve bolesti, ali treba voditi računa o svom zdravlju i da osluškuju svoje tijelo. Ja sam prije bolesti bila hronično umorna, što je bio najbolji pokazatelj. Tijelo bez razloga ne reaguje, redovno trebaju svi ići na preglede”, zaključila je Mujkanović.

Zeničanka Durmo jedna je od mlađih penzionera koja je izgubila muža prije par godina. I kod njega je bio dijagnosticiran rak, a ona je oboljela dva mjeseca poslije. Do rata je živjela u Busovači, a u Zenici se udala. Saznanje da je oboljela od karcinoma dojke je šokiralo u jednom momentu.

“Kćerka je bila sa mnom na pregledu kada me doktorica hitno uputila u bolnicu. Doktor Drljević me pregledao, počeo je mom rođaku na latinskom govoriti o karcinomu, a ja sam to sve znala zbog muža i rekla sam mu da mi bosanskim jezikom kaže da li se radi o karcinomu, te je rekao da je to to. Kada sam saznala da bolujem od raka, ništa drugo nisam željela već da se to desi odmah. Željela sam živjeti zbog svoje dvoje djece, obzirom da su izgubili oca i željeli da imaju bar jednog roditelja”, govori Durmo.

Dva dana poslije završila je na operativnom stolu, a mjesec i po nakon histopatoloških nalaza ipak je odlučeno da je potrebno u potpunosti ukloniti dojku, nakon čega je uslijedio period kemoterapija i radio zračenja. Sve simptome je znala, a najteže joj je palo opadanje kose.

“Moja kćerka i ja smo se smijale i plakale. Rekli smo da ima perika i da je najbitnije da sam zdrava. Najviše sam sama sa sobom razgovarala i odlučivala šta i kako dalje. Govorila sam sebi da je djeci potreban jedan roditelj, a najveća podrška su mi bili djeca i majka. Kada vidite prijatelje, rođake i familiju, sve je to neopisivo. Oboljela sam sa 41. godinom, svi su željeli da živim, a bilo je trenutaka kada sam sama plakala. Nisam dala da me sažalijevaju, sve sam prihvatala s osmjehom”, dodaje naša sagovornica.

Ističe kako nije bilo lako sve to proći, ali da uz jaku volju sve je moguće. Danas je na hormonalnoj terapiji i prima određene lijekove za kosti. Njen život se od saznanja, te operativnog zahvata u potpunosti promijenio, što je uticalo i na nju kao osoba. Svjesnija je vremena koje je potrebno njoj samoj, ali je i puno jača i stabilnija.

“Moj život se dosta promijenio, ali i ja kao osoba. Stabilnija sam, znam šta hoću, a sada i znam da je najbitnije vrijeme za sebe. Uz sve što život donosi, svaki dan moramo pronaći sat vremena za sebe da radimo što volimo i želimo”, izjavila je Durmo, a mladim djevojkama poručila da slušaju svoje tijelo.

“Redovno sam obavljala ljekarske kontrole. Godišnje sam radila ultrazvuk i sve preglede što žena treba uraditi. Međutim, stres je najviše tome doprinio. Gubitak voljene osobe je veliki gubitak. Izgubiti svog životnog druga je veliki šok. Ja sam sve to otkrila sama, ali nisam ništa govorila, jer sam vidjela da je moj muž preslab. Mislila sam da sam umorna, ali kada je sve to prošlo, otišla sam na pregled i potvrdilo se da je karcinom. Svakoj ženi bi savjetovala, jer svi mi poznajemo svoje tijelo, da se pregledaju i da se, ako šta primijete, hitno jave ljekaru”, zaključila je Durmo u razgovoru za Zenit.ba.