Za žene koje žive na marginama uključenost u politiku, pa i djelovanje u maloj mjesnoj zajednici, od velikog je značaja. S tim u vezi u nastavku naših emisija projekta ‘Ženska strana života’ predstavljamo priče Fatime Omerović iz Bistrice i Mirsade Mujkić iz Kovanića.

Omerović je rođena u Bistrici, a tokom svog obrazovanja završila je samo osnovnu školu. Razlog zbog čega nije nastavila svoje obrazovanje jeste taj što je najbliža škola dosta udaljena od njene kuće u kojoj je odrasla, a put je bio nepristupačan. 

“Započela sam, ali nisam završila. Roditelji su bili za, ali zbog težine puta, s obzirom da sam putovala kroz šumu, nisam mogla izdržati. Danas mi je jako žao zbog toga, jer sam uvjerena da sam ustrajala da bi danas bila u boljoj situaciji”, govori Omerović.

Dodala je kako je kroz cijeli svoj život navikla slušati druge. Njena udaja i dolazak u drugu kuću, kuću supruga, podrazumijevalo je slušanje naredbi i privikavanje na trenutnu situaciju porodice u koju je došla. Međutim, uprkos svemu tome, osnovala je porodicu, dobila djecu, kasnije i unuke, a ističe da ima sretan brak. 

“U našem selu imaju pravila kuće i kada se udate samo nastavite da slušate i ponašate se onako kako ste i do sada živjeli, jer mislite da tako mora. Rodila sam tri djevojčice, danas sam ponosna nana. Smatram se uspješnom, jer sam izvela djecu na selamet, pružila im sretno obrazovanje, sretno su se udale i žive jako lijep život. Ja sam rođena kao treće djete, a deset godina nakon mene rodio se brat. To je bila tolika razlika u kući, jer smo mi to sve vidjeli, to se osjeti, takav odnos prema nama i prema bratu. To je taj patriarhalan odnos i odgoj u kući. Još uvijek na selima ima takvih odnosa, ali ne znam zašto žene ne ustanu i ne bore se za sebe”, pita se naša sagovornica.

Dodala je da je to velika greška, te da joj je od toga ‘da se zna gdje je njeno mjesto’ do procesa ustajanja i borbe za svoja prava dosta pomogla Medica Zenica sa časovima psihološkog odgoja. 

“Nisam nikada bila zlostavljanja fizički, ali shvatila sam da ne moram brata poštovati jer je samo muškarac, iako je mlađi deset godina. Žensko mora biti zaštićeno i po vjeri, a u većini slučajeva na selu to nije primjenjivano. Prvo sam radila na sebi. Najviše mi je trebalo da osnažim sebe i žene iz okruženja. I danas se strožije živi, žena ne smije da kaže ko je i šta je”, dodaje Omerović.

Nakon što se izborila za svoja prava u porodici i mjestu u kojem živi, odlučila je na prijedlog predsjednice Medice Zenica Sabihe Husić uključiti se u rad mjesne zajednice Bistrica i to kao prva žena u ovom selu. Istakla je da su je svi u Bistrici gledali kao nekompetentnu osobu za obavljanje ove funkcije i sa čuđenjem se pitali zbog čega se odlučila kandidovati  za savjet mjesne zajednice.

“Kao žena na selu morate paziti samo na kuću, muža, ne trebate se isticati, odgajate djecu i bavite se poljoprivredom. Mnoge moje komšinice misle da nije mjesto ženi tamo gdje se može pokazati, ali na Medicin nagovor sam odlučila to razmotriti. Došla sam kući, počela sam pričati sa mužem i on je rekao da nije siguran, te da će mi biti teško. Na selu je to teško, jer ste u savjetu mjesne zajednice sa pet muškaraca, ali sam se borila prvo sa sobom da mogu, hoću , moram i da dokažem da žena na selu vrijedi”, ističe Omerović koja je nakon toga odlučila pokazati ženama u svom okruženju da se moraju pokazati kao hrabre i biti uzor drugim ženama.

Nakon što je izabrana za člana savjeta mjesne zajednice, uslijedile su i prve reakcije u društvu. Mnogi su pohvaljivali njen potez, ali je bilo i onih koji su je osuđivali. Izuzetno dobro su je primili i muškarci u savjetu, a podršku je dobila i od supruga, djece i oca koji je čak imao zastarjelo shvatanje o ulozi žene u društvu. 

Dodala je da je posebno teško bilo tokom poplava 2014. godine, da je tada dobila najviše kritika, jer je sa bolesnom svekrvom trebala otići iz sela.

“Nastojim biti merhametli prema svima, nikoga nisam povrijedila i očekivala sam da ne budem povrijeđena, ali nisam znala da su ljudi spremni da vas povrijede. Šta će žena tu, šta se petljam gdje mi nije mjesto i slično su osude koje su uglavnom dolazile od žena, ali se nisu pitale koliko žena može doprinijeti mjesnoj zajednici”.

Većina žena koje su je u to vrijeme kritikovale danas su joj podrška i sve su kao jedna cjelina. 

“Zašto žena jednog dana ne bi bila predsjednica mjesne zajednice? Mnogi su uvidjeli da smo bolji organizatori. Nema svađe, gužve, okupimo muškarce i napravimo svima ručak. Žene koje su protiv, pozovemo ih na zakusku i svi dođu. To je naša strategija, kako nekoga da privućemo. Kompleksno je to kao politika, ali kroz naše djelovanje nastojimo da se to primijeni i da žena, kao ravnopravna, bude više uključena u politiku”, izjavila je Omerović i na kraju istakla da je “ženama definitivno mjesto u politici gdje će se boriti za svoja prava”.

Kovanići su mjesto koje se nalazi u blizini Topčić Polja, ali je u potpunosti odsjećeno od putne infrastrukture i drugih dešavanja. Često prilikom blokade magistralnog puta M-17 saobraćaj bude preusmjeren kroz ovo mjesto, koje prema riječima Mirsade Mujkić treba veću pažnju nadležnih, ali i angažman mjesne zajednice u čijem je savjetu.

Mujkić je nakon osnovne škole svoje vrijeme posvetila kućnim poslovima, gdje je uglavnom heklala, vezla, bavila se poljoprivrednom i pomagala drugima. Ljeto uglavnom, kao i druge mještanke Kovanića, iskoristi za maline, branjem šumskih plodova i gljiva te aktivnijim poslovima u poljoprivredi.

U razgovoru za Radio Zenit je istakla da je uz pomoć Medice Zenica postala član savjeta mjesne zajednice s komšinicom Dijanom Softić, te da imaju optimistične planove za svoju zajednicu.

“U savjetu mjesne zajednice sada je pet članova, od čega smo mi dvije žena i trojica muškaraca. Mi se nadamo da ćemo neke stvari promijeniti. Kod nas su se sastanci rijeko kad održavali, tri su čovjeka sve to vodila, ali nije bilo ni neke organizacije. Imamo brojne probleme u Kovaničima, od divljih deponija i odlagališta otpada kod mostova, do loše putne infrastrukture. Naš put kroz selo često je obilaznica u slučaju blokade magistralnog puta, ali smatram da nam je potrebno veće zalaganje za bolje uslove i život”, kazala je Mujkić i ističe da bez puta nema života, te da nemaju autobusnu stanicu s obzirom da autobusi ne prolaze kroz njihovo mjesto, pa je jedina transportna komunikacija voz. Međutm, u radu u savjetu mjesne zajednice želi uticati na politiku društva i odnos prema njenom mjestu.

“Naše komšije su tolerantni i uvažavaju  mišljenja nas žena. Nedavno su pokrili dom u kojem održavamo sjednice i popravili mokre čvorove. U ovim okolnostima predsjednik treba samo pokrenuti akciju, a svi zajedno moramo raditi i uključiti se za stvaranje boljeg ambijenta. Ljudi koji hoće da žive, trebaju da rade i budu sigurni u sebe”, govori Mujkić i dodaje:

“Godinama smo imali mjesnu zajednicu i savjet, ali se ništa nije radilo. Trebali smo nekog ko je odlučan i ko želi da radi da bi nam svima bilo bolje. Druge države za mene nema. Svako voli biti tamo gdje je rođen, bez obzira na sve. Moramo povesti računa o čistoći i svemu”.

Za kraj je istakla da su im, osim promjena na papiru, potrebne i promjene u društvu, ali dodatni problem su političke stranke koje su se podijelile, što dodatno otežava njihov život.

Uključenost žena u rad mjesnih zajednica je samo prva stepenica u stvaranju samosvjesti i lične izgradnje u pogledu političkog djelovanja i uzimanja aktivne uloge u društvu. Mali korak za Omerović i Mujkić, koje možda ispisuju historiju svojih mjesnih zajednica učešćem kao ravnopravnih članica savjeta mjesnih zajednica, u budućnosti može donijeti velike odluke, pomake, a one možda i postati uspješne političarke koje će se boriti za dobro lokalne zajednice, općine, kantona i države.

Za žene koje žive na marginama uključenost u politiku, pa i djelovanje u maloj mjesnoj zajednici, od velikog je značaja. S tim u vezi u nastavku naših emisija projekta ‘Ženska strana života’ predstavljamo priče Fatime Omerović iz Bistrice i Mirsade Mujkić iz Kovanića.

Omerović je rođena u Bistrici, a tokom svog obrazovanja završila je samo osnovnu školu. Razlog zbog čega nije nastavila svoje obrazovanje jeste taj što je najbliža škola dosta udaljena od njene kuće u kojoj je odrasla, a put je bio nepristupačan. 

“Započela sam, ali nisam završila. Roditelji su bili za, ali zbog težine puta, s obzirom da sam putovala kroz šumu, nisam mogla izdržati. Danas mi je jako žao zbog toga, jer sam uvjerena da sam ustrajala da bi danas bila u boljoj situaciji”, govori Omerović.

Dodala je kako je kroz cijeli svoj život navikla slušati druge. Njena udaja i dolazak u drugu kuću, kuću supruga, podrazumijevalo je slušanje naredbi i privikavanje na trenutnu situaciju porodice u koju je došla. Međutim, uprkos svemu tome, osnovala je porodicu, dobila djecu, kasnije i unuke, a ističe da ima sretan brak. 

“U našem selu imaju pravila kuće i kada se udate samo nastavite da slušate i ponašate se onako kako ste i do sada živjeli, jer mislite da tako mora. Rodila sam tri djevojčice, danas sam ponosna nana. Smatram se uspješnom, jer sam izvela djecu na selamet, pružila im sretno obrazovanje, sretno su se udale i žive jako lijep život. Ja sam rođena kao treće djete, a deset godina nakon mene rodio se brat. To je bila tolika razlika u kući, jer smo mi to sve vidjeli, to se osjeti, takav odnos prema nama i prema bratu. To je taj patriarhalan odnos i odgoj u kući. Još uvijek na selima ima takvih odnosa, ali ne znam zašto žene ne ustanu i ne bore se za sebe”, pita se naša sagovornica.

Dodala je da je to velika greška, te da joj je od toga ‘da se zna gdje je njeno mjesto’ do procesa ustajanja i borbe za svoja prava dosta pomogla Medica Zenica sa časovima psihološkog odgoja. 

“Nisam nikada bila zlostavljanja fizički, ali shvatila sam da ne moram brata poštovati jer je samo muškarac, iako je mlađi deset godina. Žensko mora biti zaštićeno i po vjeri, a u većini slučajeva na selu to nije primjenjivano. Prvo sam radila na sebi. Najviše mi je trebalo da osnažim sebe i žene iz okruženja. I danas se strožije živi, žena ne smije da kaže ko je i šta je”, dodaje Omerović.

Nakon što se izborila za svoja prava u porodici i mjestu u kojem živi, odlučila je na prijedlog predsjednice Medice Zenica Sabihe Husić uključiti se u rad mjesne zajednice Bistrica i to kao prva žena u ovom selu. Istakla je da su je svi u Bistrici gledali kao nekompetentnu osobu za obavljanje ove funkcije i sa čuđenjem se pitali zbog čega se odlučila kandidovati  za savjet mjesne zajednice.

“Kao žena na selu morate paziti samo na kuću, muža, ne trebate se isticati, odgajate djecu i bavite se poljoprivredom. Mnoge moje komšinice misle da nije mjesto ženi tamo gdje se može pokazati, ali na Medicin nagovor sam odlučila to razmotriti. Došla sam kući, počela sam pričati sa mužem i on je rekao da nije siguran, te da će mi biti teško. Na selu je to teško, jer ste u savjetu mjesne zajednice sa pet muškaraca, ali sam se borila prvo sa sobom da mogu, hoću , moram i da dokažem da žena na selu vrijedi”, ističe Omerović koja je nakon toga odlučila pokazati ženama u svom okruženju da se moraju pokazati kao hrabre i biti uzor drugim ženama.

Nakon što je izabrana za člana savjeta mjesne zajednice, uslijedile su i prve reakcije u društvu. Mnogi su pohvaljivali njen potez, ali je bilo i onih koji su je osuđivali. Izuzetno dobro su je primili i muškarci u savjetu, a podršku je dobila i od supruga, djece i oca koji je čak imao zastarjelo shvatanje o ulozi žene u društvu. 

Dodala je da je posebno teško bilo tokom poplava 2014. godine, da je tada dobila najviše kritika, jer je sa bolesnom svekrvom trebala otići iz sela.

“Nastojim biti merhametli prema svima, nikoga nisam povrijedila i očekivala sam da ne budem povrijeđena, ali nisam znala da su ljudi spremni da vas povrijede. Šta će žena tu, šta se petljam gdje mi nije mjesto i slično su osude koje su uglavnom dolazile od žena, ali se nisu pitale koliko žena može doprinijeti mjesnoj zajednici”.

Većina žena koje su je u to vrijeme kritikovale danas su joj podrška i sve su kao jedna cjelina. 

“Zašto žena jednog dana ne bi bila predsjednica mjesne zajednice? Mnogi su uvidjeli da smo bolji organizatori. Nema svađe, gužve, okupimo muškarce i napravimo svima ručak. Žene koje su protiv, pozovemo ih na zakusku i svi dođu. To je naša strategija, kako nekoga da privućemo. Kompleksno je to kao politika, ali kroz naše djelovanje nastojimo da se to primijeni i da žena, kao ravnopravna, bude više uključena u politiku”, izjavila je Omerović i na kraju istakla da je “ženama definitivno mjesto u politici gdje će se boriti za svoja prava”.

Kovanići su mjesto koje se nalazi u blizini Topčić Polja, ali je u potpunosti odsjećeno od putne infrastrukture i drugih dešavanja. Često prilikom blokade magistralnog puta M-17 saobraćaj bude preusmjeren kroz ovo mjesto, koje prema riječima Mirsade Mujkić treba veću pažnju nadležnih, ali i angažman mjesne zajednice u čijem je savjetu.

Mujkić je nakon osnovne škole svoje vrijeme posvetila kućnim poslovima, gdje je uglavnom heklala, vezla, bavila se poljoprivrednom i pomagala drugima. Ljeto uglavnom, kao i druge mještanke Kovanića, iskoristi za maline, branjem šumskih plodova i gljiva te aktivnijim poslovima u poljoprivredi.

U razgovoru za Radio Zenit je istakla da je uz pomoć Medice Zenica postala član savjeta mjesne zajednice s komšinicom Dijanom Softić, te da imaju optimistične planove za svoju zajednicu.

“U savjetu mjesne zajednice sada je pet članova, od čega smo mi dvije žena i trojica muškaraca. Mi se nadamo da ćemo neke stvari promijeniti. Kod nas su se sastanci rijeko kad održavali, tri su čovjeka sve to vodila, ali nije bilo ni neke organizacije. Imamo brojne probleme u Kovaničima, od divljih deponija i odlagališta otpada kod mostova, do loše putne infrastrukture. Naš put kroz selo često je obilaznica u slučaju blokade magistralnog puta, ali smatram da nam je potrebno veće zalaganje za bolje uslove i život”, kazala je Mujkić i ističe da bez puta nema života, te da nemaju autobusnu stanicu s obzirom da autobusi ne prolaze kroz njihovo mjesto, pa je jedina transportna komunikacija voz. Međutm, u radu u savjetu mjesne zajednice želi uticati na politiku društva i odnos prema njenom mjestu.

“Naše komšije su tolerantni i uvažavaju  mišljenja nas žena. Nedavno su pokrili dom u kojem održavamo sjednice i popravili mokre čvorove. U ovim okolnostima predsjednik treba samo pokrenuti akciju, a svi zajedno moramo raditi i uključiti se za stvaranje boljeg ambijenta. Ljudi koji hoće da žive, trebaju da rade i budu sigurni u sebe”, govori Mujkić i dodaje:

“Godinama smo imali mjesnu zajednicu i savjet, ali se ništa nije radilo. Trebali smo nekog ko je odlučan i ko želi da radi da bi nam svima bilo bolje. Druge države za mene nema. Svako voli biti tamo gdje je rođen, bez obzira na sve. Moramo povesti računa o čistoći i svemu”.

Za kraj je istakla da su im, osim promjena na papiru, potrebne i promjene u društvu, ali dodatni problem su političke stranke koje su se podijelile, što dodatno otežava njihov život.

Uključenost žena u rad mjesnih zajednica je samo prva stepenica u stvaranju samosvjesti i lične izgradnje u pogledu političkog djelovanja i uzimanja aktivne uloge u društvu. Mali korak za Omerović i Mujkić, koje možda ispisuju historiju svojih mjesnih zajednica učešćem kao ravnopravnih članica savjeta mjesnih zajednica, u budućnosti može donijeti velike odluke, pomake, a one možda i postati uspješne političarke koje će se boriti za dobro lokalne zajednice, općine, kantona i države.