Bile nezaposlene, na selu ili ugrožene u našem društvu po nekom osnovu, one su žene na marginama. Upravo u prvoj emisiji našeg projekta osnaživanja žena u društvu donosimo priču tri žene koje svojim radom i trudom doprinose svojoj porodici, a ujedno upotpunjuju svoje slobodno vrijeme.

[poll id=”5″]

Hasiba Babić iz Stranjana rođena je u zeničkom selu Pojske, gdje je završila osnovnu školu, a u životu se bavi kuhanjem domaće hrane i kolača. Na početku razgovora za Radio Zenit je kazala da je sve počelo kada je imala devet godina dok su njeni roditelji bili na njivi, a ona kod kuće.

“Po dolasku iz škole uvijek me čekala poruka šta da napravim i šta sve trebam uraditi u kući. Sjećam se ognjišta i prvo što sam napravila je kukuruza za svoju babu, tetku s očeve strane. Sve sam učila od majke i babe, ali i od komšinica, nena, dajdžinice Ajše od koje sam na kraju najviše naučila samo gledajući sa strane kako ona priprema”, kazala je Babić.

Na početku se bavila šivenjem i to je radila do prije 14 godina kada je zbog operacije kičme morala odustati od šivaće mašine. Djeca su se udala i oženila, a s obzirom na to da ona i suprug nisu imali zemlje, nisu se imali čime ni baviti. Upravo zbog toga, svjesna da ima pravo na rad, odlučila je uzeti stvari u svoje ruke. Na početku je ‘posudila’ vreću brašna od supruga, kako bi napravila prvi pilav i tjesteninu, a zatim je od zarađenog kupila dvije vreće brašna.

“Ja imam pravo na rad. Prije nikada nisam izašla na pijacu, nisam znala šta je, a sada napravim svoje proizvode i sve što zamislim i prodajem na pijaci. Sve što prodam i što zaradim od toga je samo moje. Penzija je došla, djeca su završila školu i otišla, ali život ne prestaje sa penzijom, jer i dalje se živi. Volim kuhati, pomagala sam kome mogu, a onda sam odlučila i prodavati tarhanu i tjesteninu”, kazala je Babić.

Najveću podršku je imala od prijatelja. Na početku se njena kćerka stidjela onoga što radi, dok je muž i danas protiv toga. Ističe kako mu je žao što bolesna radi, ali Hasiba ne želi odustati od onoga što voli.

“Ja ne mogu da se ne bavim s nečim niti da tražim od nekog novac za nešto. U današnjem društvu mladi se mogu za sebe izboriti samo radom i trudom. Ne može se sjediti i samo čekati nešto, a kada bi mogla nešto promijeniti to bi bilo da žene ne budu u politici i da muževi rade i imaju dovoljno novca da žene ne moraju raditi već da djeca imaju mamu kući”, pojašnjava naša sagovornica.

Istakla je da se u njenom slučaju ne može živjeti od ovoga, ali da je zdravija i mlađa, sigurno bi moglo.

Puno mlađa od Hasibe Babić je Lamija Šišić-Hodžić, 24-godišnja Zeničanka i studentica Odsjeka za turski jezik i književnost. Lamija se u slobodno vrijeme bavi dekupaž tehnikom, ali ne samo u slobodno vrijeme, već i u vrijeme za privatne obaveze zbog čega često život ispašta zbog obaveza prema klijentima.

Njena priča je počela upoznavanjem Amne Softić, direktorice Bošnjačke zajednice kulture ‘Preporod’, kada je prije tri godine naučila dekupaž tehniku od žena koje su se u Preporodu bavile ovim.

“Bilo mi je zanimljivo i željela sam svoje ideje predstaviti na materijalima i to je bio razlog moje odluke da se posvetim ovoj tehnici. Prvo sam uzela materijal koji mi je potreban, sve kutije koje sam napravila su podijeljene kao poklon i kutija po kutija, već sam razvila svoj mini biznis”, izjavila je Lamija koja do svojih klijenata uglavnom dolazi preko Facebook stranice ‘Dekupaž stvarčice by Lamija‘ koju prati više od 2.000 pratilaca.

Za jednu kutiju standardne veličine potrebno joj je 2 do 3 sata kontinuiranog rada. U njenom životu, punom obaveza, teško je sastaviti toliko slobodnog vremena zbog čega često ispašta i privatni život. Ističe kako voli kada se i drugi ljudi bave određenim zanimanjima, te da nikog ne vidi kao svoju konkurenciju. Naglašava i da je to ključ uspjeha.

“Ja volim sve što ljudi rade, a ako cijenim radove drugih žena, onda će neko cijeniti i moj rad. Sve aktivnosti u Preporodu trudim se ispratiti i sve smo jedni drugima podrška u tim poslovima. Svjesna sam da žene same sebe najviše sputavaju da se bave bilo čime. Jedna drugoj moramo biti odskočna daska. Amna nas sve motiviše i aktivira u svakom segmentu, a mlade žene i od kuće mogu raditi ono što vole”, dodaje Lamija.

Na ovo se odlučila jer je uvijek u sebi osjećala da je umjetnik. Voli čitati i pisati, a najdraži motivi koje prenosi na svoje stvarčice su cvjetovi. Sve što je u glavi kao ideja, na kraju završi i na komadu namještaja ili kutijama za nakit. Najveću podršku dobivala je od svog supruga i njegovih tetki koje su članice BZK Preporoda, kao i ona. Raduje je kada su žene aktivne.

“Mnogo žena se uključilo u aktivnost pravljenja dekupaž predmeta i nikada mi niko od tih žena ne predstavlja konkurenciju. Čak naručuju od mene uz savjet kako sam napravila, pa onda one pokušavaju. Meni je drago kada to vidim i nadam se da će biti što više žena koje će se baviti ovim. Sigurno je da se može živjeti od ovoga, ali ja nisam dostigla veći nivo još uvijek, ali može se zaraditi za materijal, sitnice ili poklone mojoj djevojčici”, dodala je naša sagovornica.

Ističe kako joj je želja da u budućnosti napravi ‘art market’ gdje će moći prodavati svoje radove koji će biti dostupni turistima, ali opet drugi dan se vidi i kao nastavnica turskog jezika, jer joj je želja da radi ono za što se školuje.

Oko 15-ak kilometara od Zenice, u Vranduku, sa svojom porodicom živi i Hedija Šehić. Majka, nana i supruga, koja je osnovala udruženje ‘Vrandučka ašlama’ kako bi se izborila za prava žena u ovom mjestu, ali i bolji život svih stanovnika Vranduka.

Završila je tek osam razreda osnovne škole, a danas se bavi turizmom tako što prodaje hranu i ono što isplete turistima koji dolaze u Vranduk. U razgovoru za Radio Zenit kaže da se bavila zemljoradnjom, ali da sada fino živi od trenutnog posla.

“Pletem, heklam, pravim hranu, kolače, šta god neko naruči, napravim i prodam i lijepo živim od toga. Može se živjeti ljeti kada je sezona, jer uvijek ima posjetilaca, a tokom ramazana pripremamo iftare za grupne posjete. Na ideju sam došla još kao djevojka, jer kada se renovirala tvrđava, počeli su dolaziti prvi turisti pa sam uz pomoć svoje svekrve i njene svekrve uspjela naučiti praviti prva jela koja sam prodavala”, govori Šehić.

Prije 11 godina osnovale su udruženje ‘Vrandučka ašlama’ u kojem je bila predsjednica čak deset godina. Tokom ovog perioda uspjela je u Vranduku obezbijediti organizovan odvoz smeća, rekonstrukciju puta, ali i autobus za jedno bližnje selo. Ističe kako žene mogu sve, te da je ovo Udruženje to pokazalo svojim postojanjem, organizacijom istoimenog događaja koje okupi veliki broj turista svake godine.

“Imali smo podršku od načelnika i Općine Zenica, predsjednika Mjesne zajednice Vranduk, koji nam je finansijski najviše pomagao, a muškarce i svirače smo plaćali. Ima žena koje nisu u Udruženju i uvijek su govorile šta mi hoćemo i šta mi tamo u udruženju nešto radimo. Međutim, izborili smo se za autobus, za ALBU u Vranduku, za puteve, a imali smo podršku i od direktora Muzeja Adnadina Jašarevića i načelnika”, izjavila je Šehić, te dodala da se mladi ne žele baviti ovim aktivnostima:

“Mlađe žene neće da se bave s ovim. Sve hoće da potroše i da odu iz Vranduka. Mi smo organizovali i humanitarnu akciju za jednog mladića i skupili smo 1.600 KM. Što to ne bi neka omladinka s nama organizovala? Ne žele, odlaze na fakultete i ne interesuje ih tradicija. Dosta će ih za pet godina otići, gledajući po omladini koja govori da ovdje nema života. Ovdje se treba raditi, čuvati ono što se zaradi i ulagati.”

Njena najveća podrška su muž i djeca koja joj pomažu kada je pomoć najpotrebnija. Sa radom BZK Preporoda se upoznala kada je u Vranduku održana likovna kolonija, od kada je i članica ovog udruženja. Na kraju razgovora je istakla da je ženama najpotrebnija podrška i malo novca da pokrenu biznis.

“Potrebna nam je podrška i malo novca da uložimo za nešto kako bismo bar krenule baviti se s nečim u životu. Nakon toga ćemo prodati nešto i zaraditi sebi”, izjavila je Šehić, te na kraju mladima poručila da se bore za sebe:

“Nije sve u mobitelu. Žene, majke, djevojke, borite se za sebe.”

Bile nezaposlene, na selu ili ugrožene u našem društvu po nekom osnovu, one su žene na marginama. Upravo u prvoj emisiji našeg projekta osnaživanja žena u društvu donosimo priču tri žene koje svojim radom i trudom doprinose svojoj porodici, a ujedno upotpunjuju svoje slobodno vrijeme.

[poll id=”5″]

Hasiba Babić iz Stranjana rođena je u zeničkom selu Pojske, gdje je završila osnovnu školu, a u životu se bavi kuhanjem domaće hrane i kolača. Na početku razgovora za Radio Zenit je kazala da je sve počelo kada je imala devet godina dok su njeni roditelji bili na njivi, a ona kod kuće.

“Po dolasku iz škole uvijek me čekala poruka šta da napravim i šta sve trebam uraditi u kući. Sjećam se ognjišta i prvo što sam napravila je kukuruza za svoju babu, tetku s očeve strane. Sve sam učila od majke i babe, ali i od komšinica, nena, dajdžinice Ajše od koje sam na kraju najviše naučila samo gledajući sa strane kako ona priprema”, kazala je Babić.

Na početku se bavila šivenjem i to je radila do prije 14 godina kada je zbog operacije kičme morala odustati od šivaće mašine. Djeca su se udala i oženila, a s obzirom na to da ona i suprug nisu imali zemlje, nisu se imali čime ni baviti. Upravo zbog toga, svjesna da ima pravo na rad, odlučila je uzeti stvari u svoje ruke. Na početku je ‘posudila’ vreću brašna od supruga, kako bi napravila prvi pilav i tjesteninu, a zatim je od zarađenog kupila dvije vreće brašna.

“Ja imam pravo na rad. Prije nikada nisam izašla na pijacu, nisam znala šta je, a sada napravim svoje proizvode i sve što zamislim i prodajem na pijaci. Sve što prodam i što zaradim od toga je samo moje. Penzija je došla, djeca su završila školu i otišla, ali život ne prestaje sa penzijom, jer i dalje se živi. Volim kuhati, pomagala sam kome mogu, a onda sam odlučila i prodavati tarhanu i tjesteninu”, kazala je Babić.

Najveću podršku je imala od prijatelja. Na početku se njena kćerka stidjela onoga što radi, dok je muž i danas protiv toga. Ističe kako mu je žao što bolesna radi, ali Hasiba ne želi odustati od onoga što voli.

“Ja ne mogu da se ne bavim s nečim niti da tražim od nekog novac za nešto. U današnjem društvu mladi se mogu za sebe izboriti samo radom i trudom. Ne može se sjediti i samo čekati nešto, a kada bi mogla nešto promijeniti to bi bilo da žene ne budu u politici i da muževi rade i imaju dovoljno novca da žene ne moraju raditi već da djeca imaju mamu kući”, pojašnjava naša sagovornica.

Istakla je da se u njenom slučaju ne može živjeti od ovoga, ali da je zdravija i mlađa, sigurno bi moglo.

Puno mlađa od Hasibe Babić je Lamija Šišić-Hodžić, 24-godišnja Zeničanka i studentica Odsjeka za turski jezik i književnost. Lamija se u slobodno vrijeme bavi dekupaž tehnikom, ali ne samo u slobodno vrijeme, već i u vrijeme za privatne obaveze zbog čega često život ispašta zbog obaveza prema klijentima.

Njena priča je počela upoznavanjem Amne Softić, direktorice Bošnjačke zajednice kulture ‘Preporod’, kada je prije tri godine naučila dekupaž tehniku od žena koje su se u Preporodu bavile ovim.

“Bilo mi je zanimljivo i željela sam svoje ideje predstaviti na materijalima i to je bio razlog moje odluke da se posvetim ovoj tehnici. Prvo sam uzela materijal koji mi je potreban, sve kutije koje sam napravila su podijeljene kao poklon i kutija po kutija, već sam razvila svoj mini biznis”, izjavila je Lamija koja do svojih klijenata uglavnom dolazi preko Facebook stranice ‘Dekupaž stvarčice by Lamija‘ koju prati više od 2.000 pratilaca.

Za jednu kutiju standardne veličine potrebno joj je 2 do 3 sata kontinuiranog rada. U njenom životu, punom obaveza, teško je sastaviti toliko slobodnog vremena zbog čega često ispašta i privatni život. Ističe kako voli kada se i drugi ljudi bave određenim zanimanjima, te da nikog ne vidi kao svoju konkurenciju. Naglašava i da je to ključ uspjeha.

“Ja volim sve što ljudi rade, a ako cijenim radove drugih žena, onda će neko cijeniti i moj rad. Sve aktivnosti u Preporodu trudim se ispratiti i sve smo jedni drugima podrška u tim poslovima. Svjesna sam da žene same sebe najviše sputavaju da se bave bilo čime. Jedna drugoj moramo biti odskočna daska. Amna nas sve motiviše i aktivira u svakom segmentu, a mlade žene i od kuće mogu raditi ono što vole”, dodaje Lamija.

Na ovo se odlučila jer je uvijek u sebi osjećala da je umjetnik. Voli čitati i pisati, a najdraži motivi koje prenosi na svoje stvarčice su cvjetovi. Sve što je u glavi kao ideja, na kraju završi i na komadu namještaja ili kutijama za nakit. Najveću podršku dobivala je od svog supruga i njegovih tetki koje su članice BZK Preporoda, kao i ona. Raduje je kada su žene aktivne.

“Mnogo žena se uključilo u aktivnost pravljenja dekupaž predmeta i nikada mi niko od tih žena ne predstavlja konkurenciju. Čak naručuju od mene uz savjet kako sam napravila, pa onda one pokušavaju. Meni je drago kada to vidim i nadam se da će biti što više žena koje će se baviti ovim. Sigurno je da se može živjeti od ovoga, ali ja nisam dostigla veći nivo još uvijek, ali može se zaraditi za materijal, sitnice ili poklone mojoj djevojčici”, dodala je naša sagovornica.

Ističe kako joj je želja da u budućnosti napravi ‘art market’ gdje će moći prodavati svoje radove koji će biti dostupni turistima, ali opet drugi dan se vidi i kao nastavnica turskog jezika, jer joj je želja da radi ono za što se školuje.

Oko 15-ak kilometara od Zenice, u Vranduku, sa svojom porodicom živi i Hedija Šehić. Majka, nana i supruga, koja je osnovala udruženje ‘Vrandučka ašlama’ kako bi se izborila za prava žena u ovom mjestu, ali i bolji život svih stanovnika Vranduka.

Završila je tek osam razreda osnovne škole, a danas se bavi turizmom tako što prodaje hranu i ono što isplete turistima koji dolaze u Vranduk. U razgovoru za Radio Zenit kaže da se bavila zemljoradnjom, ali da sada fino živi od trenutnog posla.

“Pletem, heklam, pravim hranu, kolače, šta god neko naruči, napravim i prodam i lijepo živim od toga. Može se živjeti ljeti kada je sezona, jer uvijek ima posjetilaca, a tokom ramazana pripremamo iftare za grupne posjete. Na ideju sam došla još kao djevojka, jer kada se renovirala tvrđava, počeli su dolaziti prvi turisti pa sam uz pomoć svoje svekrve i njene svekrve uspjela naučiti praviti prva jela koja sam prodavala”, govori Šehić.

Prije 11 godina osnovale su udruženje ‘Vrandučka ašlama’ u kojem je bila predsjednica čak deset godina. Tokom ovog perioda uspjela je u Vranduku obezbijediti organizovan odvoz smeća, rekonstrukciju puta, ali i autobus za jedno bližnje selo. Ističe kako žene mogu sve, te da je ovo Udruženje to pokazalo svojim postojanjem, organizacijom istoimenog događaja koje okupi veliki broj turista svake godine.

“Imali smo podršku od načelnika i Općine Zenica, predsjednika Mjesne zajednice Vranduk, koji nam je finansijski najviše pomagao, a muškarce i svirače smo plaćali. Ima žena koje nisu u Udruženju i uvijek su govorile šta mi hoćemo i šta mi tamo u udruženju nešto radimo. Međutim, izborili smo se za autobus, za ALBU u Vranduku, za puteve, a imali smo podršku i od direktora Muzeja Adnadina Jašarevića i načelnika”, izjavila je Šehić, te dodala da se mladi ne žele baviti ovim aktivnostima:

“Mlađe žene neće da se bave s ovim. Sve hoće da potroše i da odu iz Vranduka. Mi smo organizovali i humanitarnu akciju za jednog mladića i skupili smo 1.600 KM. Što to ne bi neka omladinka s nama organizovala? Ne žele, odlaze na fakultete i ne interesuje ih tradicija. Dosta će ih za pet godina otići, gledajući po omladini koja govori da ovdje nema života. Ovdje se treba raditi, čuvati ono što se zaradi i ulagati.”

Njena najveća podrška su muž i djeca koja joj pomažu kada je pomoć najpotrebnija. Sa radom BZK Preporoda se upoznala kada je u Vranduku održana likovna kolonija, od kada je i članica ovog udruženja. Na kraju razgovora je istakla da je ženama najpotrebnija podrška i malo novca da pokrenu biznis.

“Potrebna nam je podrška i malo novca da uložimo za nešto kako bismo bar krenule baviti se s nečim u životu. Nakon toga ćemo prodati nešto i zaraditi sebi”, izjavila je Šehić, te na kraju mladima poručila da se bore za sebe:

“Nije sve u mobitelu. Žene, majke, djevojke, borite se za sebe.”