Mnogi roditelji se susreću s neugodnim ispadima i agresivnim ponašanjem svoje djece. Isto tako mnogi od njih ne znaju kako se ponašati, a to dobrim dijelom zna biti razlog dječje agresije.

Djeca u roditeljima moraju vidjeti oslonac, a kako će se osloniti na njih – ako s njima rade što žele. Na roditeljima je da postavljaju granice i drže se onoga što kažu, da budu dobar uzor. Dopuštati djeci da rade šta žele nikako nije dobro za njih, za izgradnju njihovog karaktera i dobrog temelja za budući život.

Stručnjaci su u nedoumici – rađaju li se djeca sa sklonosti agresiji ili agresiju ispoljavaju zbog okoline u kojoj žive.

– Agresivnost je dio života, ne samo u razdoblju djetinjstva i adolescencije, već i kasnije. Postoje razne teorije o ljudskoj agresivnosti. Jedni agresivnost promatraju kao odgovor na frustraciju, a drugi kao nešto s čime se čovjek rađa – objasnila je dječja psihologinja mr. spec. Žana Pavlović, prof. psihologije.

Pojasnila je još neke stvari vezane za dječju agresiju – koji su mogući uzroci, kako se ponašati prema takvom djetetu, odnosno kako mu pomoći. Ukazala je i na to koje metode odgoja pomažu, a koje ne. Objasnila je i zašto je autoagresija kod djece zapravo njihov vapaj za pomoć.

Koji su sve razlozi dječje agresije?

Agresivnost u djeteta uočavamo još u najranijoj dobi. Ako dijete odrasta u porodici gdje je agresivno ponašanje članova obitelji uobičajeno, a posebno ako su ti članovi agresivni prema njemu, i dijete se ponaša agresivno. Odrastajući u strahu od agresije odraslih, dijete se identificira s ‘agresorom’ jer na taj način smanjuje svoj strah.

Fizički zlostavljana djeca najčešće su i sama agresivna prema slabijima od sebe. Najčešći uzroci agresivnog ponašanja kod djece: temperament, hormoni: više testosterona – veća agresivnost, odgojni stil roditelja, zlostavljanje, niži socijalni status, nasilje na TV-u: agresivni sadržaji – veća agresivnost, savremeni način života – stres, očekivanja, nesigurnost, lošija prehrana (rast adrenalina) i dr.

Da li je agresivnost specifična samo za dječake?

U dobi od 2 godine primjećuju se razlike u agresivnosti dječaka i djevojčica. U dobi od 4 godine agresivno ponašanje se stabilizira kao osobina ličnosti. I djevojčice i dječaci mogu biti agresivni, ali se njihova agresivnost očituje na različit način. Veliku ulogu imaju posebnosti u odgoju jer se na različite načine utječe na djevojčice, odnosno na dječake.

Dječaci pokazuju upadljivije oblike agresije (fizički oblik) češće se potuku, brže i češće imitiraju agresivne prizore…Djevojčice su verbalno agresivnije i daju prednost suptilnijim oblicima agresivnosti (prijete, kritiziraju, imponiraju) često se miješaju u igru ili razgovor. Agresija može imati oblik odbijanja ili otpora (neće pomoći, neće učestvovati).

Šta je to autoagresija ?

Agresija djeteta usmjerena prema sebi. Dijete je iz nekog razloga uvjereno da mora samo sebe kažnjavati, zbog svojih djela ili misli. Agresivnost koju osjeća prema drugima, preusmjerava na sebe. Ima djece koja su autoagresivna u stanjima velikog uzbuđenja. Upadljivo ponašanje ove vrste je zapravo djetetov poziv u pomoć.

Kako pomoći agresivnom djetetu?

Najvažnije je utvrditi uzrok agresivnog ponašanja djeteta i ako je moguće, ukloniti ga. Ono što svatko može učiniti kada primijeti da se dijete agresivno ponaša je postaviti granice do kojih u nekoj situaciji smije ići. Većina agresivne djece nema osjećaj za granice. Ako dijete tuče drugu djecu, odrasle ili životinje, uništava stvari, koristi proste izraze, prijetnje, ucjene, ako želi sebi učiniti neko zlo, treba reagirati odmah jasno postavljajući granice.

Ovim postupcima šaljemo poruku djetetu da nam je do njega stalo i da to radimo iz ljubavi, a ne iz potrebe da nekoga pobijedimo ili kaznimo. Dijete ne bi smjelo steći dojam da svojim agresivnim ponašanjem može doći do nekog cilja. Kod manje djece možemo, osim zabrana, koristiti i diskretno skretanje pažnje na igru, slikovnice, odlazak na neko drugo mjesto, pokazivanje prizora u okolici i slično.

Kod agresivne djece zapažamo niži stepen moralnog rasuđivanja, teškoće u prepoznavanju socijalnih znakova iz okoline (uvijek se osjećaju ugroženo), manje su empatična, nesigurna su, orijentirana na sebe i svoje potrebe, imaju niže samopoštovanje, teško održavaju pažnju.

Kako reagirati na agresivno ponašanje jednog ili više djece?

Pokušajte ne izgubiti kontrolu kao odgovor na ponašanje djeteta. Sve dok su prepirke sitne, ostanite sa strane i pustite djecu da ih sama riješe. Ako situacija preraste u sukob – morate se umiješati i razdvojiti djecu dok se ne smire. Agresivno ponašanje se mora obuzdati ili će rezultat biti dijete koje odrasta u nasilnika ili trpi nasilje.

Svi postupci moraju biti nezastrašujući za dijete i imati jasnu strukturu i pravila (prepoznati znakove, djelovati preventivno). Preventivne aktivnosti su prepoznavanje osjećaja svojih i drugih i izražavanje osjećaja. Treba biti dobar model i surađivati s vrtićem i školom.

Šta činiti kada je dijete agresivno, a šta ne?

Strategije koje pomažu: upozorenja, tišina, time-out (mirna stolica), ponavljanje istog, ali na drugačiji način, ‘popravljanje štete’, opraštanje i planiranje (kod djece školske dobi), humor.

Strategije koje ne pomažu: tjelesno kažnjavanje (batine), posramljivanje i ponižavanje, uspoređivanje jednog djeteta s drugim, uskraćivanje hrane, odlazak na spavanje, uskraćivanje ljubavi, prijetnje napuštanjem…

Kako još možemo pomoći djeci agresivnog ponašanja?

Djecu sklonu agresivnom ponašanju preporučljivo je uključiti u sportske klubove, gdje ‘višak energije’ mogu pretvoriti u takmičenje. Trener u sportskom klubu predstavlja pozitivan autoritet s kojim se djeca rado identificiraju. Dobro ih je uključiti i na neku drugu aktivnost: ples, gluma, istraživačke aktivnosti i slično.

Važno je poticati poželjna ponašanja: empatiju, asertivno ponašanje (boriti se za sebe, a ne povrijediti drugog), prosocijalno ponašanje, postaviti granice, disciplinirati bez tjelesnog kažnjavanja…

Mnogi roditelji se susreću s neugodnim ispadima i agresivnim ponašanjem svoje djece. Isto tako mnogi od njih ne znaju kako se ponašati, a to dobrim dijelom zna biti razlog dječje agresije.

Djeca u roditeljima moraju vidjeti oslonac, a kako će se osloniti na njih – ako s njima rade što žele. Na roditeljima je da postavljaju granice i drže se onoga što kažu, da budu dobar uzor. Dopuštati djeci da rade šta žele nikako nije dobro za njih, za izgradnju njihovog karaktera i dobrog temelja za budući život.

Stručnjaci su u nedoumici – rađaju li se djeca sa sklonosti agresiji ili agresiju ispoljavaju zbog okoline u kojoj žive.

– Agresivnost je dio života, ne samo u razdoblju djetinjstva i adolescencije, već i kasnije. Postoje razne teorije o ljudskoj agresivnosti. Jedni agresivnost promatraju kao odgovor na frustraciju, a drugi kao nešto s čime se čovjek rađa – objasnila je dječja psihologinja mr. spec. Žana Pavlović, prof. psihologije.

Pojasnila je još neke stvari vezane za dječju agresiju – koji su mogući uzroci, kako se ponašati prema takvom djetetu, odnosno kako mu pomoći. Ukazala je i na to koje metode odgoja pomažu, a koje ne. Objasnila je i zašto je autoagresija kod djece zapravo njihov vapaj za pomoć.

Koji su sve razlozi dječje agresije?

Agresivnost u djeteta uočavamo još u najranijoj dobi. Ako dijete odrasta u porodici gdje je agresivno ponašanje članova obitelji uobičajeno, a posebno ako su ti članovi agresivni prema njemu, i dijete se ponaša agresivno. Odrastajući u strahu od agresije odraslih, dijete se identificira s ‘agresorom’ jer na taj način smanjuje svoj strah.

Fizički zlostavljana djeca najčešće su i sama agresivna prema slabijima od sebe. Najčešći uzroci agresivnog ponašanja kod djece: temperament, hormoni: više testosterona – veća agresivnost, odgojni stil roditelja, zlostavljanje, niži socijalni status, nasilje na TV-u: agresivni sadržaji – veća agresivnost, savremeni način života – stres, očekivanja, nesigurnost, lošija prehrana (rast adrenalina) i dr.

Da li je agresivnost specifična samo za dječake?

U dobi od 2 godine primjećuju se razlike u agresivnosti dječaka i djevojčica. U dobi od 4 godine agresivno ponašanje se stabilizira kao osobina ličnosti. I djevojčice i dječaci mogu biti agresivni, ali se njihova agresivnost očituje na različit način. Veliku ulogu imaju posebnosti u odgoju jer se na različite načine utječe na djevojčice, odnosno na dječake.

Dječaci pokazuju upadljivije oblike agresije (fizički oblik) češće se potuku, brže i češće imitiraju agresivne prizore…Djevojčice su verbalno agresivnije i daju prednost suptilnijim oblicima agresivnosti (prijete, kritiziraju, imponiraju) često se miješaju u igru ili razgovor. Agresija može imati oblik odbijanja ili otpora (neće pomoći, neće učestvovati).

Šta je to autoagresija ?

Agresija djeteta usmjerena prema sebi. Dijete je iz nekog razloga uvjereno da mora samo sebe kažnjavati, zbog svojih djela ili misli. Agresivnost koju osjeća prema drugima, preusmjerava na sebe. Ima djece koja su autoagresivna u stanjima velikog uzbuđenja. Upadljivo ponašanje ove vrste je zapravo djetetov poziv u pomoć.

Kako pomoći agresivnom djetetu?

Najvažnije je utvrditi uzrok agresivnog ponašanja djeteta i ako je moguće, ukloniti ga. Ono što svatko može učiniti kada primijeti da se dijete agresivno ponaša je postaviti granice do kojih u nekoj situaciji smije ići. Većina agresivne djece nema osjećaj za granice. Ako dijete tuče drugu djecu, odrasle ili životinje, uništava stvari, koristi proste izraze, prijetnje, ucjene, ako želi sebi učiniti neko zlo, treba reagirati odmah jasno postavljajući granice.

Ovim postupcima šaljemo poruku djetetu da nam je do njega stalo i da to radimo iz ljubavi, a ne iz potrebe da nekoga pobijedimo ili kaznimo. Dijete ne bi smjelo steći dojam da svojim agresivnim ponašanjem može doći do nekog cilja. Kod manje djece možemo, osim zabrana, koristiti i diskretno skretanje pažnje na igru, slikovnice, odlazak na neko drugo mjesto, pokazivanje prizora u okolici i slično.

Kod agresivne djece zapažamo niži stepen moralnog rasuđivanja, teškoće u prepoznavanju socijalnih znakova iz okoline (uvijek se osjećaju ugroženo), manje su empatična, nesigurna su, orijentirana na sebe i svoje potrebe, imaju niže samopoštovanje, teško održavaju pažnju.

Kako reagirati na agresivno ponašanje jednog ili više djece?

Pokušajte ne izgubiti kontrolu kao odgovor na ponašanje djeteta. Sve dok su prepirke sitne, ostanite sa strane i pustite djecu da ih sama riješe. Ako situacija preraste u sukob – morate se umiješati i razdvojiti djecu dok se ne smire. Agresivno ponašanje se mora obuzdati ili će rezultat biti dijete koje odrasta u nasilnika ili trpi nasilje.

Svi postupci moraju biti nezastrašujući za dijete i imati jasnu strukturu i pravila (prepoznati znakove, djelovati preventivno). Preventivne aktivnosti su prepoznavanje osjećaja svojih i drugih i izražavanje osjećaja. Treba biti dobar model i surađivati s vrtićem i školom.

Šta činiti kada je dijete agresivno, a šta ne?

Strategije koje pomažu: upozorenja, tišina, time-out (mirna stolica), ponavljanje istog, ali na drugačiji način, ‘popravljanje štete’, opraštanje i planiranje (kod djece školske dobi), humor.

Strategije koje ne pomažu: tjelesno kažnjavanje (batine), posramljivanje i ponižavanje, uspoređivanje jednog djeteta s drugim, uskraćivanje hrane, odlazak na spavanje, uskraćivanje ljubavi, prijetnje napuštanjem…

Kako još možemo pomoći djeci agresivnog ponašanja?

Djecu sklonu agresivnom ponašanju preporučljivo je uključiti u sportske klubove, gdje ‘višak energije’ mogu pretvoriti u takmičenje. Trener u sportskom klubu predstavlja pozitivan autoritet s kojim se djeca rado identificiraju. Dobro ih je uključiti i na neku drugu aktivnost: ples, gluma, istraživačke aktivnosti i slično.

Važno je poticati poželjna ponašanja: empatiju, asertivno ponašanje (boriti se za sebe, a ne povrijediti drugog), prosocijalno ponašanje, postaviti granice, disciplinirati bez tjelesnog kažnjavanja…