U nastavku projekta ‘Ženska strana života’ ovoga puta smo razgovarali sa Dijanom Muminović koju i predstavljamo u reportaži ‘One dolaze’ i to kao osobu koja gradi svoju budućnost aktivnim učešćem u društvu iskorištavajući sve svoje i društvene potencijale.

Dijana je rođena u Zenici 1983. godine gdje je i provela svoje djetinstvo, a 1997. godine odlazi u SJedinjene Američke Države, iako nije željela napustiti Zenicu. Dolaskom u SAD Dijana počinje živjeti u novom svijetu, ali uvijek se vraćala u svoj grad.

“U Americi sam završila srednju školu, a sa 15 godina sam počela raditi prvi posao u Burger Kingu. Kada se doseliš u novu državu, shvatiš da moraš nešto raditi da bi sebe izdržavao. U planu mi je bio upis na fakultet, a s obzirom da nisam znala da li ću dobiti stipendiju, zaposlila sam se kako bi zaradila dovoljno novca da ljeto mogu provesti u BiH”, govori Dijana u razgovoru za Radio Zenit.

U Americi je završila fakultet fotonovinarstva, a s obzirom da je njena ljubav prema fotografiji počela prije fakulteta, prilikom jedne posjete fotografskom studiju u BiH ovo je ispunilo njene životne ciljeve i ambicije.

“Jedne godine sam došla u Zenicu sa malim fotoaparatom kada je BiH igrala sa Turskom na Bilinom Polju i tom prilikom sam zabilježila fotografiju bakljade. Došla sam u fotostudio da izradim fotografiju i kada sam vidjela da taj studio prodaje moje fotografije i one su im na izlogu, vidjela sam i da u meni postoji neki talent za fotografiju. Željela sam da to nastavim”, govori Dijana.

Dodaje kako je na fakultetu u Americi mnogo ‘lutala’ i postizala diplome iz oblasti koje je studirala, a na kraju se odlučila na fotonovinarstvo koje je u konačnici i završila, te ostvarila svoje ciljeve.

Nakon završenog studija Dijana se vraća u Zenicu, gdje je pokrenula ‘Školu fotografije’ s kojom je shvatila koliko zeničkoj omladini i starijima treba određena aktivnost za kreativno izražavanje.

“Još uvijek sam vezana za svoje univerzitete u SAD-u i na njima realizujem velike projekte posvećene našoj državi. U sklopu fotonovinarstva uspjela sam realizovati nekoliko izložbi na Univerzitetu i u muzeju. Jako je lijepo da druga država želi istači vaše porijeklo i nešto što je dio vas”, dodaje Dijana.

Dugo godina je putovala na relaciji SAD – BiH, a dodaje da je bilo interesantno i da je to bio pokretač za brojne ideje koje su nastale u avionu. Izabrala je ostatak života, koje je i onako teško za ženu u okruženju, provesti u BiH. U Americi je imala veliku podršku okoline, dok u BiH osjeća nelagodu zbog upita o razlozima svog povratka u Zenicu.

“Postoji velika razlika u tretiranju žena u BiH i u Americi. Moja prva dva velika projekta su bila vezana za žene i to sam realizovala u BiH preko granta žena iz Kentakija. Radilo se o projektu poslijeratnog iskustva, a to je bila podrška i meni da pokažem svoje sposobnosti. U BiH me pretežno doživljavaju s pitanjem ‘Šta će ona tu i zašto se vratila?’. Ljudima je nejasno zašto sam ovdje i meni je to najteži dio mog života u BiH. Smatram da nisam dužna nikome ništa objašnjavati i mislim da je sasvim prirodno i normalno da sa stranim iskustvom svoje ciljeve i želje realizujem gdje ja želim”, pojasnila je naša sagovornica.

Prema njenim riječima, u društvu je iskusila da muškarci ženama pokušavaju pokazati poštovanje sitnicama, ali u poslu i stvaranju je situacija suprotna.

“Ovdje kao da mi se na svaki način pokušava oduzeti nešto ili reći da nisam sposobna nešto da radim. Jako sam mlada u očima drugih ljudi i žena sam i prema njihovom mišljenju nemam sposobnost da se ostvarim, a možda nisam provela ovdje samo dosta vremena da bi shvatila sistem do probijanja u ovom društvu”, govori Dijana.

Na pitanje da li vjeruje u sebe i svoje sposobnosti, Dijana je kazala da vjeruje i da je suprotno da nikada ne bi bila u BiH već u Americi gdje ima 15 godina iskustva i rada na brojnim poslovima koji su joj pomogli da se izgradi. Na kraju je istakla da njeno vrijeme tek dolazi.

“Dolaskom u BiH smatram da sam napravila mali korak i ostvarila velike ciljeve za sebe i društvo, ali tu postoji još prostora za bolje ciljeve koje sam zacrtala. Želim promovisati grad, državu i pokazati da žene mogu i žele promijeniti određene stvari”, izjavila je Dijana, te dodala da je uvijek potrebna samo jedna osoba da pokrene nešto i da druge žene vide da ništa nije nemoguće.

U nastavku projekta ‘Ženska strana života’ ovoga puta smo razgovarali sa Dijanom Muminović koju i predstavljamo u reportaži ‘One dolaze’ i to kao osobu koja gradi svoju budućnost aktivnim učešćem u društvu iskorištavajući sve svoje i društvene potencijale.

Dijana je rođena u Zenici 1983. godine gdje je i provela svoje djetinstvo, a 1997. godine odlazi u SJedinjene Američke Države, iako nije željela napustiti Zenicu. Dolaskom u SAD Dijana počinje živjeti u novom svijetu, ali uvijek se vraćala u svoj grad.

“U Americi sam završila srednju školu, a sa 15 godina sam počela raditi prvi posao u Burger Kingu. Kada se doseliš u novu državu, shvatiš da moraš nešto raditi da bi sebe izdržavao. U planu mi je bio upis na fakultet, a s obzirom da nisam znala da li ću dobiti stipendiju, zaposlila sam se kako bi zaradila dovoljno novca da ljeto mogu provesti u BiH”, govori Dijana u razgovoru za Radio Zenit.

U Americi je završila fakultet fotonovinarstva, a s obzirom da je njena ljubav prema fotografiji počela prije fakulteta, prilikom jedne posjete fotografskom studiju u BiH ovo je ispunilo njene životne ciljeve i ambicije.

“Jedne godine sam došla u Zenicu sa malim fotoaparatom kada je BiH igrala sa Turskom na Bilinom Polju i tom prilikom sam zabilježila fotografiju bakljade. Došla sam u fotostudio da izradim fotografiju i kada sam vidjela da taj studio prodaje moje fotografije i one su im na izlogu, vidjela sam i da u meni postoji neki talent za fotografiju. Željela sam da to nastavim”, govori Dijana.

Dodaje kako je na fakultetu u Americi mnogo ‘lutala’ i postizala diplome iz oblasti koje je studirala, a na kraju se odlučila na fotonovinarstvo koje je u konačnici i završila, te ostvarila svoje ciljeve.

Nakon završenog studija Dijana se vraća u Zenicu, gdje je pokrenula ‘Školu fotografije’ s kojom je shvatila koliko zeničkoj omladini i starijima treba određena aktivnost za kreativno izražavanje.

“Još uvijek sam vezana za svoje univerzitete u SAD-u i na njima realizujem velike projekte posvećene našoj državi. U sklopu fotonovinarstva uspjela sam realizovati nekoliko izložbi na Univerzitetu i u muzeju. Jako je lijepo da druga država želi istači vaše porijeklo i nešto što je dio vas”, dodaje Dijana.

Dugo godina je putovala na relaciji SAD – BiH, a dodaje da je bilo interesantno i da je to bio pokretač za brojne ideje koje su nastale u avionu. Izabrala je ostatak života, koje je i onako teško za ženu u okruženju, provesti u BiH. U Americi je imala veliku podršku okoline, dok u BiH osjeća nelagodu zbog upita o razlozima svog povratka u Zenicu.

“Postoji velika razlika u tretiranju žena u BiH i u Americi. Moja prva dva velika projekta su bila vezana za žene i to sam realizovala u BiH preko granta žena iz Kentakija. Radilo se o projektu poslijeratnog iskustva, a to je bila podrška i meni da pokažem svoje sposobnosti. U BiH me pretežno doživljavaju s pitanjem ‘Šta će ona tu i zašto se vratila?’. Ljudima je nejasno zašto sam ovdje i meni je to najteži dio mog života u BiH. Smatram da nisam dužna nikome ništa objašnjavati i mislim da je sasvim prirodno i normalno da sa stranim iskustvom svoje ciljeve i želje realizujem gdje ja želim”, pojasnila je naša sagovornica.

Prema njenim riječima, u društvu je iskusila da muškarci ženama pokušavaju pokazati poštovanje sitnicama, ali u poslu i stvaranju je situacija suprotna.

“Ovdje kao da mi se na svaki način pokušava oduzeti nešto ili reći da nisam sposobna nešto da radim. Jako sam mlada u očima drugih ljudi i žena sam i prema njihovom mišljenju nemam sposobnost da se ostvarim, a možda nisam provela ovdje samo dosta vremena da bi shvatila sistem do probijanja u ovom društvu”, govori Dijana.

Na pitanje da li vjeruje u sebe i svoje sposobnosti, Dijana je kazala da vjeruje i da je suprotno da nikada ne bi bila u BiH već u Americi gdje ima 15 godina iskustva i rada na brojnim poslovima koji su joj pomogli da se izgradi. Na kraju je istakla da njeno vrijeme tek dolazi.

“Dolaskom u BiH smatram da sam napravila mali korak i ostvarila velike ciljeve za sebe i društvo, ali tu postoji još prostora za bolje ciljeve koje sam zacrtala. Želim promovisati grad, državu i pokazati da žene mogu i žele promijeniti određene stvari”, izjavila je Dijana, te dodala da je uvijek potrebna samo jedna osoba da pokrene nešto i da druge žene vide da ništa nije nemoguće.