Djeca koja odrastaju sama profitiraju jer imaju nepodijeljenu roditeljsku pažnju i zbog izostanka borbe za nju razvija im se osjećaj samopouzdanja.

Česte su predrasude o djeci koja odrastaju bez braće i sestara da su razmaženi, navikli na pažnju te da ne znaju dijeliti. Međutim, s druge strane istraživanja su pokazala da to ima i neke prednosti… Prema nekima su jedinci čak i srećniji, jer se trećina djece u većim porodicama žali na maltretiranje starijeg brata ili sestre. Psiholozi smatraju da karakter djeteta nema puno veze s tim je li raslo samo ili uz braću i sestre.

Najrasprostranjeniji je mit da su jedinci razmaženi. Međutim, teoriji da to nije baš tako ide u prilog i činjenica da razmažene djece ima i u porodicama sa više braće i sestara, uglavnom onih mlađih. Brojna istraživanja posljednjih 30 godina opovrgla su mitove o jedincima, te dokazala da se ne razlikuju u ponašanju od vršnjaka. Njihovo ponašanje velikim dijelom, naravno, zavisi od vaspitanja. Dugo se smatralo da su jedinci manje komunikativni od djece koja imaju braću, ali ta djeca se, komunikološki gledano, najnormalnije razvijaju jer imaju interakciju s drugom djecom u parku, vrtiću, školi ili u igri. Njihova prednost je i ta što provode više vremena u razgovoru s roditeljima, ali i drugim odraslima, a dublje interakcije pozitivno djeluju na razvoj.

Shvatanje vlastitog djetinjstva pomaže u vaspitanju

Istraživanje sprovedeno 2010. u Velikoj Britaniji pokazalo je da mnoga djeca koja su bila žrtve maltretiranja starije braće i sestara su zapravo bila duboko nesrećna, za razliku od jedinaca koji su pošteđeni takvih negativnih iskustava. Takođe, odavno su naučili sami sebe zabaviti i zaigrati se pa se ne osjećaju usamljeno. Stereotip je i da djeca jedinci šefuju svima oko sebe jer su navikli uvijek biti u centru pažnje. Šefovanje i naređivanje drugima, baš kao i zahtjevnost ili razmaženost, jednako postoji i u porodicama s više djece. Jedinci najčešće vole biti u društvu druge djece baš zato što nemaju braću i sestre, te se stoga više od drugih trude da budu prihvaćeni u igri i uopšte u društvu.

Jedinci su zahtjevni

Dijete je onoliko zahtjevno koliko mu to roditelji dopuštaju, odnosno kako se postave prema djetetu i kako ga odgajaju. Roditelji dvoje ili više djece najbolje vide koliko karakter utiče na dijete te koliko isti odgoj nije primjenjiv na sve jednako.

Ono iz čega jedina djeca u porodici definitivno profitiraju je nepodijeljena roditeljska pažnja i izostanak borbe za nju. S obzirom na to da je fokus uvijek na njima, razvija im se osjećaj vlastite vrijednosti i samopouzdanja.

Djeca koja odrastaju sama profitiraju jer imaju nepodijeljenu roditeljsku pažnju i zbog izostanka borbe za nju razvija im se osjećaj samopouzdanja.

Česte su predrasude o djeci koja odrastaju bez braće i sestara da su razmaženi, navikli na pažnju te da ne znaju dijeliti. Međutim, s druge strane istraživanja su pokazala da to ima i neke prednosti… Prema nekima su jedinci čak i srećniji, jer se trećina djece u većim porodicama žali na maltretiranje starijeg brata ili sestre. Psiholozi smatraju da karakter djeteta nema puno veze s tim je li raslo samo ili uz braću i sestre.

Najrasprostranjeniji je mit da su jedinci razmaženi. Međutim, teoriji da to nije baš tako ide u prilog i činjenica da razmažene djece ima i u porodicama sa više braće i sestara, uglavnom onih mlađih. Brojna istraživanja posljednjih 30 godina opovrgla su mitove o jedincima, te dokazala da se ne razlikuju u ponašanju od vršnjaka. Njihovo ponašanje velikim dijelom, naravno, zavisi od vaspitanja. Dugo se smatralo da su jedinci manje komunikativni od djece koja imaju braću, ali ta djeca se, komunikološki gledano, najnormalnije razvijaju jer imaju interakciju s drugom djecom u parku, vrtiću, školi ili u igri. Njihova prednost je i ta što provode više vremena u razgovoru s roditeljima, ali i drugim odraslima, a dublje interakcije pozitivno djeluju na razvoj.

Shvatanje vlastitog djetinjstva pomaže u vaspitanju

Istraživanje sprovedeno 2010. u Velikoj Britaniji pokazalo je da mnoga djeca koja su bila žrtve maltretiranja starije braće i sestara su zapravo bila duboko nesrećna, za razliku od jedinaca koji su pošteđeni takvih negativnih iskustava. Takođe, odavno su naučili sami sebe zabaviti i zaigrati se pa se ne osjećaju usamljeno. Stereotip je i da djeca jedinci šefuju svima oko sebe jer su navikli uvijek biti u centru pažnje. Šefovanje i naređivanje drugima, baš kao i zahtjevnost ili razmaženost, jednako postoji i u porodicama s više djece. Jedinci najčešće vole biti u društvu druge djece baš zato što nemaju braću i sestre, te se stoga više od drugih trude da budu prihvaćeni u igri i uopšte u društvu.

Jedinci su zahtjevni

Dijete je onoliko zahtjevno koliko mu to roditelji dopuštaju, odnosno kako se postave prema djetetu i kako ga odgajaju. Roditelji dvoje ili više djece najbolje vide koliko karakter utiče na dijete te koliko isti odgoj nije primjenjiv na sve jednako.

Ono iz čega jedina djeca u porodici definitivno profitiraju je nepodijeljena roditeljska pažnja i izostanak borbe za nju. S obzirom na to da je fokus uvijek na njima, razvija im se osjećaj vlastite vrijednosti i samopouzdanja.