Zeničanin Nusmir Muharemović, glumac Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici i direktor Studio Teatra koji je ove godine okupio više hiljada posjetilaca, ličnost je iz Zenice koju Vam ovog utorka predstavljamo u našem serijalu.

Muharemović je rođen u Zavidovićima, a 2002. godine je u Sarajevu upisao Akademiju scenskih umjetnosti, a u roku je diplomirao nakon čega je obavio pripravnički staž u zeničkom pozorištu, te honorarno radio u Sarajevu. Njegova vezanost za Zenicu, zbog čega se nalazi u našem serijalu, počinje 2010. godine kada je postao član glumačkog ansambla Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici.

Na pitanje ko mu je dao najveću podršku u gradu čelika, Nusmir je kazao:

“Školovanje na Akademiji se završava samostalnom diplomskom predstavom, koja bi trebala biti pokazatelj svega onoga što ste do tada naučili o glumi i teatru uopšte. Osim što u toj predstavi, onaj ko diplomira treba igrati glavnu ulogu, on/ona mora biti i režiser i producent te predstave. Kolegica Selma Mehanović je odlučila da diplomira na tekstu ‘Tačka na i’ i to baš na sceni BNP Zenica. Nazvala me je i pitala da li bi igrao glavnu mušku ulogu u toj predstavi i na taj način bio njen partner u diplomskoj predstavi. Prihvatio sam poziv i tako ostvario prvi kontakt sa ljudima u mojoj sadašnjoj matičnoj kući. Probe za predstavu su išle odlično, uradili smo dobar posao. Tada su na jednu od generalnih proba došli tadašnji direktor Nedžad Fejzić i umjetnička direktorica Dženita Imamović, koji su predložili da ta predstava ujedno bude i moj diplomski rad i da nakon toga potpišem jednogodišnji ugovor u BNP Zenica. Naravno da sam prihvatio, sretan što ću odmah nakon Akademije biti član jedne pozorišne kuće. I tako je i bilo. A onda sam nakon godinu dana u zeničkom pozorištu, otišao ponovo tri godine u Sarajevo i bio član EAST-WEST Centra, da bi se 2010. godine vratio u BNP Zenica, gdje sam još uvijek. Najveću ulogu u mom povratku u Zenicu, imao je sadašnji direktor Hazim Begagić, s kojim je naše pozorište napravilo ogroman uspjeh u posljednjih nekoliko sezona”, govori Nusmir, te naglašava:

“A onda sam upoznao suprugu Deu, i tad našao razlog da ostanem u gradu čelika.”

Ljubav prema pozorištu nastala je u prvom razredu osnovne škole i prve školske predstave.

“Od tada pa do kraja osnovne škole bio sam član dramske sekcije. Ali ovisnik o sceni sam postao u prvom razredu gimnazije kada sam kao član dramske sekcije igrao u jednoj predstavi koju je režirao moj profesor Bosanskog jezika i književnosti Munib Milinkić. Više od 400 ljudi u publici, u Centru za kulturu Zavidovići, i mojih pet minuta na sceni je ono što mi je pokazalo životni put. Na prijemni za Akademiju u Sarajevu sam otišao, a da nisam do tada bio pogledao nijednu profesionalnu predstavu. Htio sam pokušati, iako sam smatrao da je to nedostižan san. Međutim, na tom prijemnom roku, prime tri studenta i ja budem jedan od njih. Sve poslije toga je rad i samo rad. Tako da je ljubav prema glumi, dar od Boga”, pojašnjava naš sagovornik.

Kao Zavidovićanin u Zenici je prihvaćen odlično od uspješnih ljudi, ali prema njegovim riječima, uvijek postoje i oni koji negoduju.

“Kao i svi koji dosele u novu sredinu. Uvijek imate ljude koji vas prihvate i one koji negoduju zbog vašeg dolaska. I to je normalno. Oni koji vas prihvate su obično realizovani, uspješni ljudi, zadovoljni sobom i svojim životom, a oni koji ne prihvataju su ljudi koji su prosto nerealizovani, nesretni i traže svog krivca u drugima. Ja sam u životu selio nekoliko puta, i gdje god sam došao taj mehanizam prihvaćanja odnosno neprihvaćanja je isti. O tome kako sam zaista prihvaćen i koliko ljudi u Zenici poštuju i cijene moj rad treba drugi da govore”, dodao je Nusmir.

Iza sebe već sada ima dva uspješna festivala “Ljetne večeri Studio Teatra”, gdje je zeničkoj publici u ukupno 12 festivalskih dana predstavio najzanimljivije i najbolje predstave koje se mogu odigrati na maloj sceni pred oko 400 gledalaca. Ponosan je što je dio tog projekta kojeg je realizirao uz pomoć volontera, sponzora, ali i prijatelja Mirze Begovića.

“Živimo u vremenu poremećenih društvenih vrijednosti. U vremenu u kojem su instant zvijezde ili anonimusi koji snime jedan video i postave ga na YouTube, ustvari, uzori našoj djeci. Teško se s tim boriti, jer protivnika ne smatrate vrijednim borbe, a on vas porazi, a da toga niste ni svjesni. S druge strane, ljudima na vlasti odgovara kulturno neosviještena masa, jer na taj način oni svojim ‘stadom’ mogu lakše upravljati. ‘Hljeba i igara’ stara je poslovica koja će biti aktuelna dok je vijeka i svijeta. Problem je što je današnji hljeb inficiran i otrovan, a igre su opasne po život svih onih koji ne mašu njihovim zastavicama. A oktobar se bliži. Kultura jednog naroda je lična karta nacije, države. Naša lična karta se gotovo svela na narodno kolo. Da me neko pogrešno ne shvati, nemam ništa protiv folklora kao tradicije, ali imam mnogo toga protiv folklora kao načina promišljanja kulture”, govori Nusmir za Zenit.ba, te dodaje:

“Ako želimo mijenjati svijet i svijest na bolje onda moramo ulagati mnogo više u kulturu. Ne treba izmišljati toplu vodu, treba samo vidjeti šta rade oni koji su daleko ispred nas i prepisivati njihove recepte. Mi imamo na glavnim pozicijama ljude koji su tu od 1995. godine, to su potrošeni ljudi koje treba mijenjati. Poslati ih u penziju. Imamo stotine manifestacija širom države čiji se sadržaji svake godine samo ponavljaju. Ja znam da u kulturi nema mnogo novca, ali treba maknuti ljude koji ni ono malo što imamo ne znaju ili ne žele usmjeriti u pravom smjeru. Imamo primjere nekoliko centara za kulturu koje su mladi, obrazovani i ambiciozni ljudi preporodili sa istim novcem koje su imali i njihovi prethodnici. Znači da se može, kad se hoće. U kulturu se mora ulagati, jer je narod bez kulture izgubljen narod.”

U Zenici ga najviše ispunjavaju ljudi, a njegov najbitniji zadatak je biti dobar komšija.

“Mene ne veže mjesto boravka za sebe, mene vežu ljudi. Takav je slučaj i sa Zenicom. Život me doveo u ovaj grad gdje sada živim sa svojom porodicom. Trudim se biti dobar komšija. Ne bacam smeće kroz prozor sa devetog sprata, ne pušim u liftu, i nije mi teško reći dobar dan. Član sam najboljeg ansambla u državi koji radi odlične stvari. Ponosan na uspjeh svih kolega koji su dobili desetine nagrada u posljednjih desetak sezona. Sanjam da Čelik postane klub koji će igrati Ligu prvaka. Da ne strahujemo da li će grijanje biti isključeno na minus dvadeset. Sanjam dan kad će mi pred očima biti uhvaćen lik koji Bulevarom vozi sto na sat, a prije toga je parkirao na biciklističkoj stazi. Sanjam dan kad će mladi ljudi preuzeti inicijativu u našem gradu, a većina ih početi slijediti bez da im prije to kažu ‘Zaobiđi me, majke ti’. Želim da naša djeca žive u gradu koji voli, u gradu gdje ljudi iz dvije različite političke opcije nisu smrtni neprijatelji. Želim grad koji će početi živjeti sadašnjost, a s ponosom se sjećati uspjeha iz prošlosti”, govori Nusmir.

Na kraju je dodao da svaka promjena treba krenuti od ličnog praga.

“Ako želimo da nam bude bolje onda svako mora krenuti prvo od svog praga, od sebe lično. Da bi promijenili stanje u svojoj porodici, moramo promijeniti prvo sebe. Trebamo svi zajedno napraviti jedan veliki korak naprijed da zakotrljamo ovu našu kolotečinu. Mladi ljudi moraju prestati razmišljati o sebi, nama, kao o ljudima i mjestu gdje ništa ne uspijeva. Pokušajte, nemojte odustati bez borbe.”

Zeničanin Nusmir Muharemović, glumac Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici i direktor Studio Teatra koji je ove godine okupio više hiljada posjetilaca, ličnost je iz Zenice koju Vam ovog utorka predstavljamo u našem serijalu.

Muharemović je rođen u Zavidovićima, a 2002. godine je u Sarajevu upisao Akademiju scenskih umjetnosti, a u roku je diplomirao nakon čega je obavio pripravnički staž u zeničkom pozorištu, te honorarno radio u Sarajevu. Njegova vezanost za Zenicu, zbog čega se nalazi u našem serijalu, počinje 2010. godine kada je postao član glumačkog ansambla Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici.

Na pitanje ko mu je dao najveću podršku u gradu čelika, Nusmir je kazao:

“Školovanje na Akademiji se završava samostalnom diplomskom predstavom, koja bi trebala biti pokazatelj svega onoga što ste do tada naučili o glumi i teatru uopšte. Osim što u toj predstavi, onaj ko diplomira treba igrati glavnu ulogu, on/ona mora biti i režiser i producent te predstave. Kolegica Selma Mehanović je odlučila da diplomira na tekstu ‘Tačka na i’ i to baš na sceni BNP Zenica. Nazvala me je i pitala da li bi igrao glavnu mušku ulogu u toj predstavi i na taj način bio njen partner u diplomskoj predstavi. Prihvatio sam poziv i tako ostvario prvi kontakt sa ljudima u mojoj sadašnjoj matičnoj kući. Probe za predstavu su išle odlično, uradili smo dobar posao. Tada su na jednu od generalnih proba došli tadašnji direktor Nedžad Fejzić i umjetnička direktorica Dženita Imamović, koji su predložili da ta predstava ujedno bude i moj diplomski rad i da nakon toga potpišem jednogodišnji ugovor u BNP Zenica. Naravno da sam prihvatio, sretan što ću odmah nakon Akademije biti član jedne pozorišne kuće. I tako je i bilo. A onda sam nakon godinu dana u zeničkom pozorištu, otišao ponovo tri godine u Sarajevo i bio član EAST-WEST Centra, da bi se 2010. godine vratio u BNP Zenica, gdje sam još uvijek. Najveću ulogu u mom povratku u Zenicu, imao je sadašnji direktor Hazim Begagić, s kojim je naše pozorište napravilo ogroman uspjeh u posljednjih nekoliko sezona”, govori Nusmir, te naglašava:

“A onda sam upoznao suprugu Deu, i tad našao razlog da ostanem u gradu čelika.”

Ljubav prema pozorištu nastala je u prvom razredu osnovne škole i prve školske predstave.

“Od tada pa do kraja osnovne škole bio sam član dramske sekcije. Ali ovisnik o sceni sam postao u prvom razredu gimnazije kada sam kao član dramske sekcije igrao u jednoj predstavi koju je režirao moj profesor Bosanskog jezika i književnosti Munib Milinkić. Više od 400 ljudi u publici, u Centru za kulturu Zavidovići, i mojih pet minuta na sceni je ono što mi je pokazalo životni put. Na prijemni za Akademiju u Sarajevu sam otišao, a da nisam do tada bio pogledao nijednu profesionalnu predstavu. Htio sam pokušati, iako sam smatrao da je to nedostižan san. Međutim, na tom prijemnom roku, prime tri studenta i ja budem jedan od njih. Sve poslije toga je rad i samo rad. Tako da je ljubav prema glumi, dar od Boga”, pojašnjava naš sagovornik.

Kao Zavidovićanin u Zenici je prihvaćen odlično od uspješnih ljudi, ali prema njegovim riječima, uvijek postoje i oni koji negoduju.

“Kao i svi koji dosele u novu sredinu. Uvijek imate ljude koji vas prihvate i one koji negoduju zbog vašeg dolaska. I to je normalno. Oni koji vas prihvate su obično realizovani, uspješni ljudi, zadovoljni sobom i svojim životom, a oni koji ne prihvataju su ljudi koji su prosto nerealizovani, nesretni i traže svog krivca u drugima. Ja sam u životu selio nekoliko puta, i gdje god sam došao taj mehanizam prihvaćanja odnosno neprihvaćanja je isti. O tome kako sam zaista prihvaćen i koliko ljudi u Zenici poštuju i cijene moj rad treba drugi da govore”, dodao je Nusmir.

Iza sebe već sada ima dva uspješna festivala “Ljetne večeri Studio Teatra”, gdje je zeničkoj publici u ukupno 12 festivalskih dana predstavio najzanimljivije i najbolje predstave koje se mogu odigrati na maloj sceni pred oko 400 gledalaca. Ponosan je što je dio tog projekta kojeg je realizirao uz pomoć volontera, sponzora, ali i prijatelja Mirze Begovića.

“Živimo u vremenu poremećenih društvenih vrijednosti. U vremenu u kojem su instant zvijezde ili anonimusi koji snime jedan video i postave ga na YouTube, ustvari, uzori našoj djeci. Teško se s tim boriti, jer protivnika ne smatrate vrijednim borbe, a on vas porazi, a da toga niste ni svjesni. S druge strane, ljudima na vlasti odgovara kulturno neosviještena masa, jer na taj način oni svojim ‘stadom’ mogu lakše upravljati. ‘Hljeba i igara’ stara je poslovica koja će biti aktuelna dok je vijeka i svijeta. Problem je što je današnji hljeb inficiran i otrovan, a igre su opasne po život svih onih koji ne mašu njihovim zastavicama. A oktobar se bliži. Kultura jednog naroda je lična karta nacije, države. Naša lična karta se gotovo svela na narodno kolo. Da me neko pogrešno ne shvati, nemam ništa protiv folklora kao tradicije, ali imam mnogo toga protiv folklora kao načina promišljanja kulture”, govori Nusmir za Zenit.ba, te dodaje:

“Ako želimo mijenjati svijet i svijest na bolje onda moramo ulagati mnogo više u kulturu. Ne treba izmišljati toplu vodu, treba samo vidjeti šta rade oni koji su daleko ispred nas i prepisivati njihove recepte. Mi imamo na glavnim pozicijama ljude koji su tu od 1995. godine, to su potrošeni ljudi koje treba mijenjati. Poslati ih u penziju. Imamo stotine manifestacija širom države čiji se sadržaji svake godine samo ponavljaju. Ja znam da u kulturi nema mnogo novca, ali treba maknuti ljude koji ni ono malo što imamo ne znaju ili ne žele usmjeriti u pravom smjeru. Imamo primjere nekoliko centara za kulturu koje su mladi, obrazovani i ambiciozni ljudi preporodili sa istim novcem koje su imali i njihovi prethodnici. Znači da se može, kad se hoće. U kulturu se mora ulagati, jer je narod bez kulture izgubljen narod.”

U Zenici ga najviše ispunjavaju ljudi, a njegov najbitniji zadatak je biti dobar komšija.

“Mene ne veže mjesto boravka za sebe, mene vežu ljudi. Takav je slučaj i sa Zenicom. Život me doveo u ovaj grad gdje sada živim sa svojom porodicom. Trudim se biti dobar komšija. Ne bacam smeće kroz prozor sa devetog sprata, ne pušim u liftu, i nije mi teško reći dobar dan. Član sam najboljeg ansambla u državi koji radi odlične stvari. Ponosan na uspjeh svih kolega koji su dobili desetine nagrada u posljednjih desetak sezona. Sanjam da Čelik postane klub koji će igrati Ligu prvaka. Da ne strahujemo da li će grijanje biti isključeno na minus dvadeset. Sanjam dan kad će mi pred očima biti uhvaćen lik koji Bulevarom vozi sto na sat, a prije toga je parkirao na biciklističkoj stazi. Sanjam dan kad će mladi ljudi preuzeti inicijativu u našem gradu, a većina ih početi slijediti bez da im prije to kažu ‘Zaobiđi me, majke ti’. Želim da naša djeca žive u gradu koji voli, u gradu gdje ljudi iz dvije različite političke opcije nisu smrtni neprijatelji. Želim grad koji će početi živjeti sadašnjost, a s ponosom se sjećati uspjeha iz prošlosti”, govori Nusmir.

Na kraju je dodao da svaka promjena treba krenuti od ličnog praga.

“Ako želimo da nam bude bolje onda svako mora krenuti prvo od svog praga, od sebe lično. Da bi promijenili stanje u svojoj porodici, moramo promijeniti prvo sebe. Trebamo svi zajedno napraviti jedan veliki korak naprijed da zakotrljamo ovu našu kolotečinu. Mladi ljudi moraju prestati razmišljati o sebi, nama, kao o ljudima i mjestu gdje ništa ne uspijeva. Pokušajte, nemojte odustati bez borbe.”