Građani zapadnog Balkana – Bosne i Hercegovine, Kosova, Makedonije, Crne Gore i Srbije od novembra 2015. godine, zahvaljujući tzv Uredbi o zapadnom Balkanu – mogu raditi u Njemačkoj.

Jedini uslov je da kandidati imaju ugovor za rad u njemačkoj kompaniji. Njihov broj nije mali. U prvih devet mjeseci ove godine njemačke ambasade u regionu izdale su 19.294 vize. U 2017. godini, većina njih je izdata u Bosni i Hercegovini – 4,702 i na Kosovu – 4,758. Zatim slijede Makedonija sa 3.675 i Srbija sa 3.613 izdatih viza. Ambasada u albanskoj prijestonici Tirani izdala je u istom periodu 2.796 viza.

Ministarstvo vanjskih poslova potvrdilo je za Deutsche Welle da je “enormno povećan broj zahtjeva za radne vize u zemljama Zapadnog Balkana za ljude koji žele da rade u Njemačkoj i taj broj je u stalnom porastu.”

Ali, vrijeme za obradu aplikacija je jako dugo, pogotovo od termina zakazivanja razgovora do podnošenja dokumenata, rekla je Carola Bürkert, stručnjak za migracije u Institutu za rad i profesionalni razvoj (IAB).
Prva na listi zemalja sa dugtrajnom procedurom je Kosovo, gdje je vrijeme čekanja godinu dana, a onda slijede BiH i Srbija sa sedam mjeseci i Albanija sa šest mjeseci. Pored toga, dugotrajna je procedura za obradu viza.
“Zamislite, postoji ponuda za posao”, kaže Burkart. “Poslodavcu je sada potreban – i ako potencijalni zaposlenik ne dolazi, jer nema vizu, poslodavac mora da se snađe”.

U najnovijoj studiji Instituta za rad i profesionalni razvoj pod nazivom “Uredba za Zapadni Balkan: rad, a ne azil” utvrđeno je da postoji velika razlika između broja izdatih viza i broja odobrenja Zavoda za zapošljavanje, koja su takođe neophodna za dobijanje vize za početak rada u Njemačkoj. Njihov broj od novembra 2015. do septembra 2017 porastao je na 128.000, ali je broj izdatih viza dostigao samo 38.000.

Karola Bourkert vjeruje da se vizni postupak koristi kao instrument za upravljanje migracijama kroz viznu politiku. “Govori se da imamo ekonomske migracije sa Zapadnog Balkana tako što proširujemo legalne načine za doseljavanje pod određenim uslovima – ali birokratija i ljudski kapaciteti nisu obnovljeni i prošireni kako bi ovo bilo održivo. To otvara dilemu, jer dovodi do ogromnih frustracija na mnogim stranama”, navodi Deutsche Welle.

Građani zapadnog Balkana – Bosne i Hercegovine, Kosova, Makedonije, Crne Gore i Srbije od novembra 2015. godine, zahvaljujući tzv Uredbi o zapadnom Balkanu – mogu raditi u Njemačkoj.

Jedini uslov je da kandidati imaju ugovor za rad u njemačkoj kompaniji. Njihov broj nije mali. U prvih devet mjeseci ove godine njemačke ambasade u regionu izdale su 19.294 vize. U 2017. godini, većina njih je izdata u Bosni i Hercegovini – 4,702 i na Kosovu – 4,758. Zatim slijede Makedonija sa 3.675 i Srbija sa 3.613 izdatih viza. Ambasada u albanskoj prijestonici Tirani izdala je u istom periodu 2.796 viza.

Ministarstvo vanjskih poslova potvrdilo je za Deutsche Welle da je “enormno povećan broj zahtjeva za radne vize u zemljama Zapadnog Balkana za ljude koji žele da rade u Njemačkoj i taj broj je u stalnom porastu.”

Ali, vrijeme za obradu aplikacija je jako dugo, pogotovo od termina zakazivanja razgovora do podnošenja dokumenata, rekla je Carola Bürkert, stručnjak za migracije u Institutu za rad i profesionalni razvoj (IAB).
Prva na listi zemalja sa dugtrajnom procedurom je Kosovo, gdje je vrijeme čekanja godinu dana, a onda slijede BiH i Srbija sa sedam mjeseci i Albanija sa šest mjeseci. Pored toga, dugotrajna je procedura za obradu viza.
“Zamislite, postoji ponuda za posao”, kaže Burkart. “Poslodavcu je sada potreban – i ako potencijalni zaposlenik ne dolazi, jer nema vizu, poslodavac mora da se snađe”.

U najnovijoj studiji Instituta za rad i profesionalni razvoj pod nazivom “Uredba za Zapadni Balkan: rad, a ne azil” utvrđeno je da postoji velika razlika između broja izdatih viza i broja odobrenja Zavoda za zapošljavanje, koja su takođe neophodna za dobijanje vize za početak rada u Njemačkoj. Njihov broj od novembra 2015. do septembra 2017 porastao je na 128.000, ali je broj izdatih viza dostigao samo 38.000.

Karola Bourkert vjeruje da se vizni postupak koristi kao instrument za upravljanje migracijama kroz viznu politiku. “Govori se da imamo ekonomske migracije sa Zapadnog Balkana tako što proširujemo legalne načine za doseljavanje pod određenim uslovima – ali birokratija i ljudski kapaciteti nisu obnovljeni i prošireni kako bi ovo bilo održivo. To otvara dilemu, jer dovodi do ogromnih frustracija na mnogim stranama”, navodi Deutsche Welle.