Velika Kladuša, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, mjesecima je područje za tranzit migrantima koji spas pokušavaju pronaći u nekim evropskim zemljama. Ta općina je bila privremena stanica hiljadama ljudi koji iz ratom zahvaćenih zemalja ili onih sa lošim uslovima života, uglavnom, preko Hrvatske, žele doći do Njemačke, Italije, Francuske…

Građani tog bh. grada, u neposrednoj blizini sa susjednom Hrvatskom, organizovali su se od prvog dana kada je u pitanju pomoć ovim ljudima. Primali su ih u svoje domove, organizovali podjelu hrane, odjeće, obuće ili im i sami pravili u svojim kućama, restoranima…

Naravno, postoje i oni koji žele da ovi ljudi što prije napuste njihov grad i da se vrati vrijeme kada ih nisu mogli vidjeti na svakom koraku, po parkovima, marketima i ulicama.

Edvin Hodžić je jedan od onih stanovnika tog grada koji su se odmah na početku uključili u pomoć ljudima koji su pristizali u Veliku Kladušu. Inače, je prosvjetni radnik u Prvoj osnovnoj školi u tom gradu.

“Zajedno sa direktoricom Zehidom Bihorac krenuli smo u akciju pomaganja migrantima na području Velike Kladuše. Sve je počelo jednog dana kada me direktorica pozvala da podijelimo neku hranu. Tada je bio mali broj migranata, mislim da je bio april”, kaže u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Hodžić.

Tako je sve i krenulo. Svakodnevno su bili sa njima, skupljali pomoć i dijelili hranu.

“Naša škola je uradila mnogo za te ljude. Pokrenuli smo i akciju sa učenicima škole, Jedan učenik-jedna konzerva. Škola je organizovala i radionicu sa djecom u izbjegličkom kampu. Išli smo i igrali se sa djecom, crtali smo, pisali, pjevali”, naveo je Hodžić.

Kako je kazao, prije nekoliko dana te porodice sa djecom su smještene u hotel “Sedra” u Cazinu tako da ih sada uglavnom više i nema u Velikoj Kladuši. Međutim, u kampu Trnovi ipak, smo mogli vidjeti nekoliko porodica sa djecom, a iz kojeg razloga su odlučili ostati nismo uspjeli saznati.

Dok smo razgovarali oko nas u parku u Velikoj Kladuši sjede mladići iz različitih afričkih i zemalja Bliskog istoka.

“Prema nama – meni i volonterima iz škole, jako su ljubazni. Stekli smo povjerenje, odlazili smo kod njih svaki dan. Ja lično nemam problem kada ih vidim po gradu. Što se mene tiče, oni nisu problem, ne prave ih. U svakom gradu i svakom mjestu postoje oni koji su za i protiv nečega pa tako vjerovatno i u Kladuši”, poručio je Hodžić.

Drago mu je da oni mogu pomoći na bilo koji način.

“Svi smo se mi u životu našli u nekoj teškoj situaciji. Da ne ulazimo u pozadinu njihovog napuštanja doma, države, oni su u jako teškoj situaciji i stvarno im treba pomoći”, rekao je Hodžić navodeći da se ljeto bliži kraju, da dolazi jesen, a da rješenja još nema.

Dijana Hozanović nije imala neku lošu situaciju sa migrantima u svom gradu.

“Nisam imala loše iskustvo sa njima. Susrećem ih, prolaze kraj mene, jedino pozdrave i prođu. Traže čašu vode i idu dalje. Jednom je jedan čovjek došao do kuće sa ranom na nozi. Jedan je tražio samo komad hljeba. Smatram da se, prema prvim akoji su došli, nismo ponijeli kako treba. Neki su ih primali i u kuće i vidjeli su da mogu raditi šta hoće”, ispričala je Hozanović za AA.

Prema njenim riječima, trebalo je sve ljude koji dolaze u ovaj grad, stacionirati na jednom mjestu, a ne ovako da su po cijelom gradu.

Rešida Melkić radi u jednom restoranu u Velikoj Kladuši. Svakodnevno se susreće sa njima jer oni malte ne 24 sata provode u ovom objektu. Nekada plate ono što jedu i piju, nekada ih časti gazda, ali uglavnom, kako je kazala, nisu imali neke probleme sa njima.

“Susrećemo se sa velikim problemima. Među onima koji dolaze ima i dobrih ali i loših. Nekada su naporni, a nekada i nisu. Međutim, to je sve normalno jer ljudi nisu kod svojih kući. I na mene i na tebe da pada kiša, isto bi nam bilo”, ispričala je Melkić za AA.

Nema, istakla je, nikakvih problema.

“Nekada i mještani uplate novac za hranu i piće pa im podijelimo”, dodala je Melkić.

Pored građana kojima migranti ne smetaju uvjerili smo se da ima i onih koji ih ne žele u svom gradu. Dok smo razgovarali sa jednom grupom mladića iz Sirije i Afganistana jedna mještanka je željela pozvati i policiju jer ne želi da ih sluša u blizini svoje kuće.

Dakle, mišljenja u vezi migranata u Velikoj Kladuši, svakako su podijeljenja. Jedino je zajedničko da se svi nadaju da će se bh. vlasti aktivnije uključiti u rješavanje ovog problema koji traje već nekoliko mjeseci.

Velika Kladuša, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, mjesecima je područje za tranzit migrantima koji spas pokušavaju pronaći u nekim evropskim zemljama. Ta općina je bila privremena stanica hiljadama ljudi koji iz ratom zahvaćenih zemalja ili onih sa lošim uslovima života, uglavnom, preko Hrvatske, žele doći do Njemačke, Italije, Francuske…

Građani tog bh. grada, u neposrednoj blizini sa susjednom Hrvatskom, organizovali su se od prvog dana kada je u pitanju pomoć ovim ljudima. Primali su ih u svoje domove, organizovali podjelu hrane, odjeće, obuće ili im i sami pravili u svojim kućama, restoranima…

Naravno, postoje i oni koji žele da ovi ljudi što prije napuste njihov grad i da se vrati vrijeme kada ih nisu mogli vidjeti na svakom koraku, po parkovima, marketima i ulicama.

Edvin Hodžić je jedan od onih stanovnika tog grada koji su se odmah na početku uključili u pomoć ljudima koji su pristizali u Veliku Kladušu. Inače, je prosvjetni radnik u Prvoj osnovnoj školi u tom gradu.

“Zajedno sa direktoricom Zehidom Bihorac krenuli smo u akciju pomaganja migrantima na području Velike Kladuše. Sve je počelo jednog dana kada me direktorica pozvala da podijelimo neku hranu. Tada je bio mali broj migranata, mislim da je bio april”, kaže u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Hodžić.

Tako je sve i krenulo. Svakodnevno su bili sa njima, skupljali pomoć i dijelili hranu.

“Naša škola je uradila mnogo za te ljude. Pokrenuli smo i akciju sa učenicima škole, Jedan učenik-jedna konzerva. Škola je organizovala i radionicu sa djecom u izbjegličkom kampu. Išli smo i igrali se sa djecom, crtali smo, pisali, pjevali”, naveo je Hodžić.

Kako je kazao, prije nekoliko dana te porodice sa djecom su smještene u hotel “Sedra” u Cazinu tako da ih sada uglavnom više i nema u Velikoj Kladuši. Međutim, u kampu Trnovi ipak, smo mogli vidjeti nekoliko porodica sa djecom, a iz kojeg razloga su odlučili ostati nismo uspjeli saznati.

Dok smo razgovarali oko nas u parku u Velikoj Kladuši sjede mladići iz različitih afričkih i zemalja Bliskog istoka.

“Prema nama – meni i volonterima iz škole, jako su ljubazni. Stekli smo povjerenje, odlazili smo kod njih svaki dan. Ja lično nemam problem kada ih vidim po gradu. Što se mene tiče, oni nisu problem, ne prave ih. U svakom gradu i svakom mjestu postoje oni koji su za i protiv nečega pa tako vjerovatno i u Kladuši”, poručio je Hodžić.

Drago mu je da oni mogu pomoći na bilo koji način.

“Svi smo se mi u životu našli u nekoj teškoj situaciji. Da ne ulazimo u pozadinu njihovog napuštanja doma, države, oni su u jako teškoj situaciji i stvarno im treba pomoći”, rekao je Hodžić navodeći da se ljeto bliži kraju, da dolazi jesen, a da rješenja još nema.

Dijana Hozanović nije imala neku lošu situaciju sa migrantima u svom gradu.

“Nisam imala loše iskustvo sa njima. Susrećem ih, prolaze kraj mene, jedino pozdrave i prođu. Traže čašu vode i idu dalje. Jednom je jedan čovjek došao do kuće sa ranom na nozi. Jedan je tražio samo komad hljeba. Smatram da se, prema prvim akoji su došli, nismo ponijeli kako treba. Neki su ih primali i u kuće i vidjeli su da mogu raditi šta hoće”, ispričala je Hozanović za AA.

Prema njenim riječima, trebalo je sve ljude koji dolaze u ovaj grad, stacionirati na jednom mjestu, a ne ovako da su po cijelom gradu.

Rešida Melkić radi u jednom restoranu u Velikoj Kladuši. Svakodnevno se susreće sa njima jer oni malte ne 24 sata provode u ovom objektu. Nekada plate ono što jedu i piju, nekada ih časti gazda, ali uglavnom, kako je kazala, nisu imali neke probleme sa njima.

“Susrećemo se sa velikim problemima. Među onima koji dolaze ima i dobrih ali i loših. Nekada su naporni, a nekada i nisu. Međutim, to je sve normalno jer ljudi nisu kod svojih kući. I na mene i na tebe da pada kiša, isto bi nam bilo”, ispričala je Melkić za AA.

Nema, istakla je, nikakvih problema.

“Nekada i mještani uplate novac za hranu i piće pa im podijelimo”, dodala je Melkić.

Pored građana kojima migranti ne smetaju uvjerili smo se da ima i onih koji ih ne žele u svom gradu. Dok smo razgovarali sa jednom grupom mladića iz Sirije i Afganistana jedna mještanka je željela pozvati i policiju jer ne želi da ih sluša u blizini svoje kuće.

Dakle, mišljenja u vezi migranata u Velikoj Kladuši, svakako su podijeljenja. Jedino je zajedničko da se svi nadaju da će se bh. vlasti aktivnije uključiti u rješavanje ovog problema koji traje već nekoliko mjeseci.