Odgoj djeteta svakako je težak, dugotrajan proces koji prvenstveno zahtijeva mnogo živaca, strpljenja, pozitivne energije i dosljednosti u pravilima ponašanja. Za sve to je neophodna i velika količina ljubavi.

Pedagozi ističu da je neophodno učiti dijete ličnim primjerom, a u odnosu roditelj-dijete, koji je krajnje subjektivan, treba unijeti više racionalnog, objektivnog. Ako roditelj uči dijete da je nešto pogrešno, a pri tom on sam to čini, najmanje što će dijete osjetiti je – zbunjenost.

Kad roditelj jednom kaže: “Ovo ne smiješ raditi, nije dozvoljeno”, onda to mora važiti uvijek, jer ako se dogodi da jednom nešto nije dozvoljeno, a drugi put jeste, to stvara zbunjenost i dijete postaje nesigurno.

Popuštanje djetetu da ono vodi i usmjerava svoj život siguran je put u razmaženost, a razmaženost nije ništa drugo do odgajanje slabića. Ona je u korespondenciji s emocionalnom nezrelošću, jer emocionalna zrelost podrazumijeva da su djeca svjesna obaveza, odgovornosti i poštovanja pravila.

Ako je dijete napravilo “prekršaj” i pri tom priznalo da je to učinilo, ne treba ga kažnjavati, već treba analizirati problem. Ono treba naučiti da samo dođe do zaključka zašto nešto nije dobro i tako mu pružiti šansu da ispravi grešku kako je ne bi ponavljalo.

Cilj takvog postupka je da dijete samo proanalizira svoje postupke, da ih proživi te da samo predloži rješenje.

Odgoj djeteta svakako je težak, dugotrajan proces koji prvenstveno zahtijeva mnogo živaca, strpljenja, pozitivne energije i dosljednosti u pravilima ponašanja. Za sve to je neophodna i velika količina ljubavi.

Pedagozi ističu da je neophodno učiti dijete ličnim primjerom, a u odnosu roditelj-dijete, koji je krajnje subjektivan, treba unijeti više racionalnog, objektivnog. Ako roditelj uči dijete da je nešto pogrešno, a pri tom on sam to čini, najmanje što će dijete osjetiti je – zbunjenost.

Kad roditelj jednom kaže: “Ovo ne smiješ raditi, nije dozvoljeno”, onda to mora važiti uvijek, jer ako se dogodi da jednom nešto nije dozvoljeno, a drugi put jeste, to stvara zbunjenost i dijete postaje nesigurno.

Popuštanje djetetu da ono vodi i usmjerava svoj život siguran je put u razmaženost, a razmaženost nije ništa drugo do odgajanje slabića. Ona je u korespondenciji s emocionalnom nezrelošću, jer emocionalna zrelost podrazumijeva da su djeca svjesna obaveza, odgovornosti i poštovanja pravila.

Ako je dijete napravilo “prekršaj” i pri tom priznalo da je to učinilo, ne treba ga kažnjavati, već treba analizirati problem. Ono treba naučiti da samo dođe do zaključka zašto nešto nije dobro i tako mu pružiti šansu da ispravi grešku kako je ne bi ponavljalo.

Cilj takvog postupka je da dijete samo proanalizira svoje postupke, da ih proživi te da samo predloži rješenje.