Kolekcionarstvo je opsesija koja zahtijeva bespogovornu ljubav i veliku strast, a kad je predmet kolekcionarske pažnje prošlost, onda i veliko znanje iz historije.

Kada je mladi Zeničanin Dejan Spaić pronašao i otkupio arhivu reisa Džemaludin-ef. Čauševića, a onda je nakon sistematizovanja i restauracije poklonio Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, to je bio čin izrastao iz dugogodišnje posvećenosti proučavanju osmanlijske historije naših prostora.

Ta bogata i vrijedna arhiva, putujući kroz vrijeme, u jednom trenutku našla se u tolikoj neprilici da joj je prijetilo potpuno uništenje i, da je Dejan Spaić nije otkupio svojim novcem, sva pisana dokumentacija jednog od najvažnijih imama i vjerskih autoriteta bosanskohercegovačkih muslimana vjerovatno bi u potpunosti nestala.

Osmanlijski novčić

Ljubav prema historiji Spaić je razvijao još od najranijih dječačkih dana, a jedan konkretan događaj cjeloživotno ga je “usmjerio” na skupljanje zanimljivih historijskih artefakata. U jesen 1993, tokom sanacije jedne kuće u zeničkom selu Nemila, dok je strpljivo čekao da građevinske poslove završi njegov otac Vladimir, Dejan je, igrajući se u dvorištu, našao predmet posebne dragocjenosti.

“Ja se kolekcionarstvom bavim otkad znam za sebe i volim izučavanje istorije, i to ne samo istorije kao nauke koja se bavi političkom istorijom nego poviješću koja se bavi izučivanjem prošlosti. Tim se bavim od najranijih dana svog života. Strast je krenula ratne 1993. godine, kada je moj otac Vladimir, građevinski inžinjer, radio sanaciju kuće u selu Nemila kod Zenice. I pošto sam, kao dijete, tada čekao, rovio sam po avliji i iskopao novčić. To je bio bakarni novčić, međutim, to je meni tada bila velika senzacija i imao je natpis na meni nepoznatom pismu. Kasnije u srednjoj školi dešifrirao sam novčić: pismo je arebica, jezik je osmanski turski, a potpis je bio tugra, stilizovani potpis vladajućeg sultana Osmanskog carstva.”

Od tog trenutka ljubav prema historiji i skupljanju dragocjenih stvari iz prošlosti samo je rasla i u slobodno vrijeme Spajić je sklapao prijateljstva i drugovao s ljudima koji su dijelili istovjetnu strast. Interesujući se posebno za historiju Osmanlijskog carstva, godinama je nastojao usavršiti svoja znanja o tom periodu jer je upoznavanje s običajima i mentalitetom ljudi iz prošlosti neophodno da bi se ispravno mogao procijeniti neki pisani artefakt s kojim se susretne. Kao ilustraciju navodi primjer različitih mjernih sistema koji su korišteni kroz historiju, a poznavanje različitih mjernih oznaka korisno je kad se želi ustanoviti autentičnost nekog dokumenta.

“Da biste ušli u tematiku Osmanskog carstva, a morate znati da se graniči sa Venecijom, odnosno Mletačkom republikom, u kojoj je drugi mjerni sistem, u germanskim zemljama je treći sistem, vi morate ući u jednu određenu zemlju i određeni period i određeno doba i određeni mentalni sklop. Uzmimo za primjer fiziku. Mi koristimo SI mjerni sistem i on je verificiran za cijeli svijet, a samo se SAD opire tome. U tadašnje doba svaka zemlja, pogotovo Osmansko carstvo, imalo je svoje mjere. Što mi znamo: aršini, dulumi ili ari. Recimo, u Italiji je svaki grad imao svoj mjerni sistem i bile su pokazane na pročelju glavne crkve. U imperijalnoj Rusiji bio je sistem vrsta za dužine. Poenta je da je svaka zemlja imala svoj mjerni sistem. Kada uđete u tematiku, vi morate ući u mjere, jezik, filozofiju, vladajuće religije do samih narodnih običaja i mentaliteta ljudi ako hoćete da znate podatke i da saznate šta se stvarno desilo.”

Arhiva reisa Čauševića

Sva ta znanja i strast Spaić je koristio i kad se prvi put susreo s arhivom reisa Džemaludin-ef. Čauševića. Kad je od prijatelja dobio poziv da dođe pogledati građu, pomalo je u sebi dvojio da je možda riječ o falsifikovanim dokumentima ili arhivi koja se pripisuje reisu Čauševiću, a koja možda potječe s drugih mjesta.

Ipak, i pored logičnih i sasvim normalnih sumnji, a vođen željom da razriješi enigmu, pristao je preuzeti rizik i pogledati građu. Iako su dokumenti s kojima se susreo bili u lošem stanju, nenumerisani i djelomično oštećeni, odlučio ih je otkupiti. Ta odluka promijenila mu je život.

“Period je jesen 2016. i ja sa svojim prijateljem i njegovim sinom, a on drži radnju u Sarajevu, u Starom gradu, odlazim pogledati građu. On je mene zvao da vidim neke dokumente. Reče mi da je uzeo par dokumenata reisa Džemaludin-ef. Čauševića. Prvo sam mislio da su to neke kopije ili laži ili nešto slično. Kada sam pogledao, na osnovu 20 dokumenata uzeo sam lot od oko 400 dokumenata na rizik. Prvo sam naišao na telegram saučešća poslat reisovoj porodici od Milana Stojadinovića, predsjednika Vlade Kraljevine Jugoslavije, i shvatio sam da sam potrefio sve što je njegovo, dakle, da svaki dokument pripada reisu Čauševiću. Onda, zahvaljujući svojim prijateljima, ocu i sinu, pozvan sam da pogledam hrpu dokumenata koji su bili u vreći za krompire, u vreći za pijacu, bez ikakvog reda stavljeni na kamaru, deformisani i opet mi je rečeno da je to arhiva reisa Čauševića. Opet sam uzeo na osnovu rizika i ispostavilo se da sam pogodio.”

Ono što je pronašao bilo je fascinantno, priča Spaić, i što se duže probijao kroz dokumentaciju postajalo mu je jasnije da je riječ o izuzetno vrijednoj i značajnoj arhivskoj građi. Neki dokumenti bili su toliko “šokantni” da su promijenili i njegove vlastite poglede na historiju. Posebno su ga se dojmili spiskovi na kojima su pobrojani članovi Bosanskog sabora i velika i raznolika pismena korespondencija koju je Čaušević vodio s mnogim važnim političkim i duhovnim ličnostima svog vremena.

“Ima tu nevjerovatnih stvari. Imate pismo iz Lahorea, iz tadašnje kolonijalne Indije, a današnjeg Pakistana. Imate pisma iz Kaira iz vakufa Ahmeda Talal-paše. Ima mnogo stvari od tog vakufa, jer je dosta ljudi iz Bosne bilo tamo. Našao sam par pisama od Bošnjaka u Draču, u Albaniji, koji su se tamo iselili. Došli su tu brodom i rekli su im da je to Turska jer su se u selu vidjele džamije.”

Akademska prepiska

Posebno je zanimljiva prepiska koju je Čaušević vodio, a iz koje se vidi da je, baš kao i danas, problem školovanja i obrazovanja muslimanske djece bio izuzetno izražen. Osim toga, tokom Prvog svjetskog rata Čaušević je nekoliko puta urgirao i intervenisao kod austro-ugarskih vlasti tražeći da se poštuju vjerska prava muslimana i njihovi kulturni običaji.

“Našao sam dokumenta iz velike akademske prepiske o proslavljanju svetkovine svetog Save, period SHS, u školama i zašto muslimanska djeca ne mogu učestvovati u tim svečanostima ako ima tu vjerskog karaktera. Ima dokumenata sa tematikom Prvog svjetskog rata i ima dopisa iz Ministarstva rata. Konkretno, dopis u kojem se spominje Meho Jusić, koji je prešao na katoličanstvo, pa reis intervenira i izražava negodovanje zašto se to desilo. Reis se bunio i na austro-ugarsku vojsku što muslimani jedu iz istih lonaca u koje se stavlja slanina. Do otkrića tog dokumenta mislio sam da je Austro-Ugarska, kao uređena država, tu tematiku davno riješila ne zbog muslimana nego zbog Jevreja, kojih je mnogo živjelo u monarhiji. Dokumenti otkrivaju jednu sliku tog vremena koja je meni bila nepoznata.”

Iako je cijelu arhivu reisa Čauševića poklonio Gazi Husrev-begovoj biblioteci, Spaić kaže da je dva dokumenta izvadio iz kolekcije i zbog specifičnosti sadržaja i onoga što pamte poklonio Jevrejskoj zajednici u Sarajevu.

“Ja sam samo izvadio dva dokumenta, a kopije dao Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Spisak sarajevskih Jevreja i njihova pomoć za Crveni polumjesec za vrijeme Osmanskog carstva. Tu imate imena slično Schindlerovoj listi,samo što je Prvi svjetski rat. Na spisku su sarajevska sefardska prezimena, gdje se vidi da oni skupljaju pomoć za muslimanske vojnike u austro-ugarskoj vojsci. Taj dokument ima i kucanu i pisanu formu. Ta dva originala odnio sam u Jevrejsku zajednicu.”

Poštovanje prema Šefket-ef. Kurtu

Sav ovaj napor Spaić je učinio iz poštovanja prema Šefket-ef. Kurtu, tuzlanskom muftiji, koji je tokom Drugog svjetskog rata spasio veliki broj Srba od ustaškog genocida. O tom izuzetnom čovjeku Spaić govori biranim riječima.

“Tražio sam dozvolu od Gazi Husref-begove biblioteke i porodice Kurt da poduhvat bude pred dušu Muhameda Šefket-ef. Kurta, muftije tuzlanskog, čiji lik i djelo nevjerovatno cijenim i poštujem. Želim da citiram epitaf iz maurske Španije koji kaže: ‘Svijet počiva na četiri oslonca: molitvi neporočnog, pravdi vladajućeg, mudrosti učenog i vrlini hrabrog.’ Ja smatram da su sve te četiri osobine sadržane u Šefket-ef. Kurtu.”

Da nije ljubitelja historije, koji nedostatak formalnog znanja nadoknađuju pasioniranošću, veliki dio kulturnog naslijeđa ostao bi zauvijek izgubljen. Da nije amaterske inicijative, mnoge crne rupe historije ostale bi trajno nepopunjene svjetlom znanja. Dejan Spaić, spasilac arhive reisa Džemaludin-ef. Čauševića, zaslužuje da se njegovom trudu i zalaganju oda priznanje jer bi bez njegove strasti i slika cijenjenog reisa vjerovatno zauvijek ostala isprekidana mrljama neznanja.

Kolekcionarstvo je opsesija koja zahtijeva bespogovornu ljubav i veliku strast, a kad je predmet kolekcionarske pažnje prošlost, onda i veliko znanje iz historije.

Kada je mladi Zeničanin Dejan Spaić pronašao i otkupio arhivu reisa Džemaludin-ef. Čauševića, a onda je nakon sistematizovanja i restauracije poklonio Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, to je bio čin izrastao iz dugogodišnje posvećenosti proučavanju osmanlijske historije naših prostora.

Ta bogata i vrijedna arhiva, putujući kroz vrijeme, u jednom trenutku našla se u tolikoj neprilici da joj je prijetilo potpuno uništenje i, da je Dejan Spaić nije otkupio svojim novcem, sva pisana dokumentacija jednog od najvažnijih imama i vjerskih autoriteta bosanskohercegovačkih muslimana vjerovatno bi u potpunosti nestala.

Osmanlijski novčić

Ljubav prema historiji Spaić je razvijao još od najranijih dječačkih dana, a jedan konkretan događaj cjeloživotno ga je “usmjerio” na skupljanje zanimljivih historijskih artefakata. U jesen 1993, tokom sanacije jedne kuće u zeničkom selu Nemila, dok je strpljivo čekao da građevinske poslove završi njegov otac Vladimir, Dejan je, igrajući se u dvorištu, našao predmet posebne dragocjenosti.

“Ja se kolekcionarstvom bavim otkad znam za sebe i volim izučavanje istorije, i to ne samo istorije kao nauke koja se bavi političkom istorijom nego poviješću koja se bavi izučivanjem prošlosti. Tim se bavim od najranijih dana svog života. Strast je krenula ratne 1993. godine, kada je moj otac Vladimir, građevinski inžinjer, radio sanaciju kuće u selu Nemila kod Zenice. I pošto sam, kao dijete, tada čekao, rovio sam po avliji i iskopao novčić. To je bio bakarni novčić, međutim, to je meni tada bila velika senzacija i imao je natpis na meni nepoznatom pismu. Kasnije u srednjoj školi dešifrirao sam novčić: pismo je arebica, jezik je osmanski turski, a potpis je bio tugra, stilizovani potpis vladajućeg sultana Osmanskog carstva.”

Od tog trenutka ljubav prema historiji i skupljanju dragocjenih stvari iz prošlosti samo je rasla i u slobodno vrijeme Spajić je sklapao prijateljstva i drugovao s ljudima koji su dijelili istovjetnu strast. Interesujući se posebno za historiju Osmanlijskog carstva, godinama je nastojao usavršiti svoja znanja o tom periodu jer je upoznavanje s običajima i mentalitetom ljudi iz prošlosti neophodno da bi se ispravno mogao procijeniti neki pisani artefakt s kojim se susretne. Kao ilustraciju navodi primjer različitih mjernih sistema koji su korišteni kroz historiju, a poznavanje različitih mjernih oznaka korisno je kad se želi ustanoviti autentičnost nekog dokumenta.

“Da biste ušli u tematiku Osmanskog carstva, a morate znati da se graniči sa Venecijom, odnosno Mletačkom republikom, u kojoj je drugi mjerni sistem, u germanskim zemljama je treći sistem, vi morate ući u jednu određenu zemlju i određeni period i određeno doba i određeni mentalni sklop. Uzmimo za primjer fiziku. Mi koristimo SI mjerni sistem i on je verificiran za cijeli svijet, a samo se SAD opire tome. U tadašnje doba svaka zemlja, pogotovo Osmansko carstvo, imalo je svoje mjere. Što mi znamo: aršini, dulumi ili ari. Recimo, u Italiji je svaki grad imao svoj mjerni sistem i bile su pokazane na pročelju glavne crkve. U imperijalnoj Rusiji bio je sistem vrsta za dužine. Poenta je da je svaka zemlja imala svoj mjerni sistem. Kada uđete u tematiku, vi morate ući u mjere, jezik, filozofiju, vladajuće religije do samih narodnih običaja i mentaliteta ljudi ako hoćete da znate podatke i da saznate šta se stvarno desilo.”

Arhiva reisa Čauševića

Sva ta znanja i strast Spaić je koristio i kad se prvi put susreo s arhivom reisa Džemaludin-ef. Čauševića. Kad je od prijatelja dobio poziv da dođe pogledati građu, pomalo je u sebi dvojio da je možda riječ o falsifikovanim dokumentima ili arhivi koja se pripisuje reisu Čauševiću, a koja možda potječe s drugih mjesta.

Ipak, i pored logičnih i sasvim normalnih sumnji, a vođen željom da razriješi enigmu, pristao je preuzeti rizik i pogledati građu. Iako su dokumenti s kojima se susreo bili u lošem stanju, nenumerisani i djelomično oštećeni, odlučio ih je otkupiti. Ta odluka promijenila mu je život.

“Period je jesen 2016. i ja sa svojim prijateljem i njegovim sinom, a on drži radnju u Sarajevu, u Starom gradu, odlazim pogledati građu. On je mene zvao da vidim neke dokumente. Reče mi da je uzeo par dokumenata reisa Džemaludin-ef. Čauševića. Prvo sam mislio da su to neke kopije ili laži ili nešto slično. Kada sam pogledao, na osnovu 20 dokumenata uzeo sam lot od oko 400 dokumenata na rizik. Prvo sam naišao na telegram saučešća poslat reisovoj porodici od Milana Stojadinovića, predsjednika Vlade Kraljevine Jugoslavije, i shvatio sam da sam potrefio sve što je njegovo, dakle, da svaki dokument pripada reisu Čauševiću. Onda, zahvaljujući svojim prijateljima, ocu i sinu, pozvan sam da pogledam hrpu dokumenata koji su bili u vreći za krompire, u vreći za pijacu, bez ikakvog reda stavljeni na kamaru, deformisani i opet mi je rečeno da je to arhiva reisa Čauševića. Opet sam uzeo na osnovu rizika i ispostavilo se da sam pogodio.”

Ono što je pronašao bilo je fascinantno, priča Spaić, i što se duže probijao kroz dokumentaciju postajalo mu je jasnije da je riječ o izuzetno vrijednoj i značajnoj arhivskoj građi. Neki dokumenti bili su toliko “šokantni” da su promijenili i njegove vlastite poglede na historiju. Posebno su ga se dojmili spiskovi na kojima su pobrojani članovi Bosanskog sabora i velika i raznolika pismena korespondencija koju je Čaušević vodio s mnogim važnim političkim i duhovnim ličnostima svog vremena.

“Ima tu nevjerovatnih stvari. Imate pismo iz Lahorea, iz tadašnje kolonijalne Indije, a današnjeg Pakistana. Imate pisma iz Kaira iz vakufa Ahmeda Talal-paše. Ima mnogo stvari od tog vakufa, jer je dosta ljudi iz Bosne bilo tamo. Našao sam par pisama od Bošnjaka u Draču, u Albaniji, koji su se tamo iselili. Došli su tu brodom i rekli su im da je to Turska jer su se u selu vidjele džamije.”

Akademska prepiska

Posebno je zanimljiva prepiska koju je Čaušević vodio, a iz koje se vidi da je, baš kao i danas, problem školovanja i obrazovanja muslimanske djece bio izuzetno izražen. Osim toga, tokom Prvog svjetskog rata Čaušević je nekoliko puta urgirao i intervenisao kod austro-ugarskih vlasti tražeći da se poštuju vjerska prava muslimana i njihovi kulturni običaji.

“Našao sam dokumenta iz velike akademske prepiske o proslavljanju svetkovine svetog Save, period SHS, u školama i zašto muslimanska djeca ne mogu učestvovati u tim svečanostima ako ima tu vjerskog karaktera. Ima dokumenata sa tematikom Prvog svjetskog rata i ima dopisa iz Ministarstva rata. Konkretno, dopis u kojem se spominje Meho Jusić, koji je prešao na katoličanstvo, pa reis intervenira i izražava negodovanje zašto se to desilo. Reis se bunio i na austro-ugarsku vojsku što muslimani jedu iz istih lonaca u koje se stavlja slanina. Do otkrića tog dokumenta mislio sam da je Austro-Ugarska, kao uređena država, tu tematiku davno riješila ne zbog muslimana nego zbog Jevreja, kojih je mnogo živjelo u monarhiji. Dokumenti otkrivaju jednu sliku tog vremena koja je meni bila nepoznata.”

Iako je cijelu arhivu reisa Čauševića poklonio Gazi Husrev-begovoj biblioteci, Spaić kaže da je dva dokumenta izvadio iz kolekcije i zbog specifičnosti sadržaja i onoga što pamte poklonio Jevrejskoj zajednici u Sarajevu.

“Ja sam samo izvadio dva dokumenta, a kopije dao Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Spisak sarajevskih Jevreja i njihova pomoć za Crveni polumjesec za vrijeme Osmanskog carstva. Tu imate imena slično Schindlerovoj listi,samo što je Prvi svjetski rat. Na spisku su sarajevska sefardska prezimena, gdje se vidi da oni skupljaju pomoć za muslimanske vojnike u austro-ugarskoj vojsci. Taj dokument ima i kucanu i pisanu formu. Ta dva originala odnio sam u Jevrejsku zajednicu.”

Poštovanje prema Šefket-ef. Kurtu

Sav ovaj napor Spaić je učinio iz poštovanja prema Šefket-ef. Kurtu, tuzlanskom muftiji, koji je tokom Drugog svjetskog rata spasio veliki broj Srba od ustaškog genocida. O tom izuzetnom čovjeku Spaić govori biranim riječima.

“Tražio sam dozvolu od Gazi Husref-begove biblioteke i porodice Kurt da poduhvat bude pred dušu Muhameda Šefket-ef. Kurta, muftije tuzlanskog, čiji lik i djelo nevjerovatno cijenim i poštujem. Želim da citiram epitaf iz maurske Španije koji kaže: ‘Svijet počiva na četiri oslonca: molitvi neporočnog, pravdi vladajućeg, mudrosti učenog i vrlini hrabrog.’ Ja smatram da su sve te četiri osobine sadržane u Šefket-ef. Kurtu.”

Da nije ljubitelja historije, koji nedostatak formalnog znanja nadoknađuju pasioniranošću, veliki dio kulturnog naslijeđa ostao bi zauvijek izgubljen. Da nije amaterske inicijative, mnoge crne rupe historije ostale bi trajno nepopunjene svjetlom znanja. Dejan Spaić, spasilac arhive reisa Džemaludin-ef. Čauševića, zaslužuje da se njegovom trudu i zalaganju oda priznanje jer bi bez njegove strasti i slika cijenjenog reisa vjerovatno zauvijek ostala isprekidana mrljama neznanja.