Centri civilnih inicijativa (CCI) nedavno su objavili izvještaj „Stanje nacije“ koji prati provedbu i efekte reformi u Bosni i Hercegovini. Ovaj izvještaj sadrži obuhvatan pregled informacija o formalnoj realizaciji mjera iz Reformske agende, te mjerenju efekata u različitim oblastima poput javnih finansija, poslovne klime, tržišta rada, vladavine prava, socijalne politike, itd. Jedna od oblasti analize jeste i zaduženost stanovništva i vlada.

Države se zadužuju iz niza razloga, kao što su finansiranje javne potrošnje, umanjivanje poreza, umanjivanje posljedica recesije, finansiranje novih investicija, umanjivanje posljedica prirodnih nepogoda i sl. Bosna i Hercegovina, u posljednjih desetak godina, većinu svoga zaduživanja usmjerava u javnu potrošnju, dok se mnogo manje novca posuđivalo radi kapitalnih investicija ili značajnih infrastrukturnih projekata.

Vidljiva je tendenciju rasta, pri čemu je 2015. dostignut historijski maksimum od 43% BDP-a, dok je blago umanjenje zabilježeno u 2016. Bruto domaći proizvod (BDP), te javni i privatni dug proporcionalno rastu. U 2016.godini rast BDP-a iznosio tek 3,1%, što je nedovoljno za osjetan rast životnog standarda i značajniji rast domaće ekonomije. Procentualno, udio javnog duga u BDP-u iznosi oko 40%, što nije alarmantno, ali nije ni bezazleno s obzirom na vrlo krhku domaću privredu, koja ne producira dovoljno javnih prihoda i izvoza, pa su nova zaduživanja jedini način da se vraćaju stari dugovi.

Ukoliko se ne provedu strukturalne reforme, koje će imati pozitivne ishode na realni privredni rast, ovakav trend zaduživanja može trajati još neko vrijeme, a u konačnici zemlju dovesti u dužničko ropstvo, pa grčki scenarij nije daleko od realnosti. Nažalost, u posljednje dvije godine nije zabilježen nijedan veliki kapitalni ili infrastrukturni projekat, koji bi značajno podstakao privredni rast.

Najbrži i najjednostavniji način zaduživanja vlada je posuđivanjem kod komercijalnih banaka, izdavanjem trezorskih zapisa i obveznica. Vlade time nadomještaju nedostatak prihoda u budžetima, pa teret duga finansiraju zaduživanjem kod komercijalnih banaka. Ovakva vrsta zaduživanja je višestruko rizična. Prvo, vlade nemaju nikakav motiv niti obavezu da rade bilo kakve reforme, jer, za razliku od međunarodnih finansijskih institucija (npr. MMF) koje finansiranje uslovljavaju reformama, komercijalne banke to ne traže. Drugo, ovakva vrsta kreditiranja je uglavnom skuplja i štetnija za domaću privredu, jer su kamatne stope veće, otplata brža, budžeti time izloženiji pritisku, a kreditiranje je u pravilu u domaćoj valuti.

Međuovisnost vlada i komercijalnih banaka umanjuje kreditiranje privrede, a time i ekonomski rast i
razvoj.

Vidljivo je da je, posmatrajući udio duga u BDP-u, FBiH značajno manje zadužena u odnosu na RS. Unazad pet godina, u Federaciji BiH vidljivo je stagniranje udjela javnog duga na 36-37% BDP-a, nasuprot trendu rasta duga u RS s 51% 2012. na 58% 2016. godine, što je ozbiljno približavanje Maastricht pragu od 60%. Ovakav rast duga u RS-u je, pored drugih zaduženja, posljedica intenzivnih kratkoročnih zaduženja u komercijalnim bankama putem kredita, obveznica i trezorskih zapisa. Međutim, ovdje je bitno naglasiti da jedan entitet zbog neodrživog zaduživanja može kreirati finansijsku krizu u cijeloj državi, pa ovakav način upravljanja javnim finansijama ukazuje na postojanje visokog rizika zloupotrebe.

Tokom 5 godina zaduženost po stanovniku uvećana je za 696 KM ili za oko 26%, pri čemu je zaduženost per capita u Republici Srpskoj viša za oko 50% u odnosu na drugi entitet.

Kada javnom dugu dodamo i privatni dug dolazimo do podatka da je u ovom trenutku svaki stanovnik BiH zadužen minimalno 5.712 KM! Zbog vrlo niskog životnog standarda, niskih plata i penzija, sve veći broj građana se za pokrivanje životnih troškova takođe zadužuje, u pravilu kod komercijalnih banaka i to po vrlo nepovoljnim kamatnim stopama. Tokom prvih 8 mjeseci 2017. godine 75% svih podignutih kredita građana odnose se na potrošačke ili nenamjenske kredite, pa dolazimo do zaključka da i vlade i građani ustvari preživljavaju zahvaljujući posuđenom novcu.

Centri civilnih inicijativa (CCI) nedavno su objavili izvještaj „Stanje nacije“ koji prati provedbu i efekte reformi u Bosni i Hercegovini. Ovaj izvještaj sadrži obuhvatan pregled informacija o formalnoj realizaciji mjera iz Reformske agende, te mjerenju efekata u različitim oblastima poput javnih finansija, poslovne klime, tržišta rada, vladavine prava, socijalne politike, itd. Jedna od oblasti analize jeste i zaduženost stanovništva i vlada.

Države se zadužuju iz niza razloga, kao što su finansiranje javne potrošnje, umanjivanje poreza, umanjivanje posljedica recesije, finansiranje novih investicija, umanjivanje posljedica prirodnih nepogoda i sl. Bosna i Hercegovina, u posljednjih desetak godina, većinu svoga zaduživanja usmjerava u javnu potrošnju, dok se mnogo manje novca posuđivalo radi kapitalnih investicija ili značajnih infrastrukturnih projekata.

Vidljiva je tendenciju rasta, pri čemu je 2015. dostignut historijski maksimum od 43% BDP-a, dok je blago umanjenje zabilježeno u 2016. Bruto domaći proizvod (BDP), te javni i privatni dug proporcionalno rastu. U 2016.godini rast BDP-a iznosio tek 3,1%, što je nedovoljno za osjetan rast životnog standarda i značajniji rast domaće ekonomije. Procentualno, udio javnog duga u BDP-u iznosi oko 40%, što nije alarmantno, ali nije ni bezazleno s obzirom na vrlo krhku domaću privredu, koja ne producira dovoljno javnih prihoda i izvoza, pa su nova zaduživanja jedini način da se vraćaju stari dugovi.

Ukoliko se ne provedu strukturalne reforme, koje će imati pozitivne ishode na realni privredni rast, ovakav trend zaduživanja može trajati još neko vrijeme, a u konačnici zemlju dovesti u dužničko ropstvo, pa grčki scenarij nije daleko od realnosti. Nažalost, u posljednje dvije godine nije zabilježen nijedan veliki kapitalni ili infrastrukturni projekat, koji bi značajno podstakao privredni rast.

Najbrži i najjednostavniji način zaduživanja vlada je posuđivanjem kod komercijalnih banaka, izdavanjem trezorskih zapisa i obveznica. Vlade time nadomještaju nedostatak prihoda u budžetima, pa teret duga finansiraju zaduživanjem kod komercijalnih banaka. Ovakva vrsta zaduživanja je višestruko rizična. Prvo, vlade nemaju nikakav motiv niti obavezu da rade bilo kakve reforme, jer, za razliku od međunarodnih finansijskih institucija (npr. MMF) koje finansiranje uslovljavaju reformama, komercijalne banke to ne traže. Drugo, ovakva vrsta kreditiranja je uglavnom skuplja i štetnija za domaću privredu, jer su kamatne stope veće, otplata brža, budžeti time izloženiji pritisku, a kreditiranje je u pravilu u domaćoj valuti.

Međuovisnost vlada i komercijalnih banaka umanjuje kreditiranje privrede, a time i ekonomski rast i
razvoj.

Vidljivo je da je, posmatrajući udio duga u BDP-u, FBiH značajno manje zadužena u odnosu na RS. Unazad pet godina, u Federaciji BiH vidljivo je stagniranje udjela javnog duga na 36-37% BDP-a, nasuprot trendu rasta duga u RS s 51% 2012. na 58% 2016. godine, što je ozbiljno približavanje Maastricht pragu od 60%. Ovakav rast duga u RS-u je, pored drugih zaduženja, posljedica intenzivnih kratkoročnih zaduženja u komercijalnim bankama putem kredita, obveznica i trezorskih zapisa. Međutim, ovdje je bitno naglasiti da jedan entitet zbog neodrživog zaduživanja može kreirati finansijsku krizu u cijeloj državi, pa ovakav način upravljanja javnim finansijama ukazuje na postojanje visokog rizika zloupotrebe.

Tokom 5 godina zaduženost po stanovniku uvećana je za 696 KM ili za oko 26%, pri čemu je zaduženost per capita u Republici Srpskoj viša za oko 50% u odnosu na drugi entitet.

Kada javnom dugu dodamo i privatni dug dolazimo do podatka da je u ovom trenutku svaki stanovnik BiH zadužen minimalno 5.712 KM! Zbog vrlo niskog životnog standarda, niskih plata i penzija, sve veći broj građana se za pokrivanje životnih troškova takođe zadužuje, u pravilu kod komercijalnih banaka i to po vrlo nepovoljnim kamatnim stopama. Tokom prvih 8 mjeseci 2017. godine 75% svih podignutih kredita građana odnose se na potrošačke ili nenamjenske kredite, pa dolazimo do zaključka da i vlade i građani ustvari preživljavaju zahvaljujući posuđenom novcu.