Centri civilnih inicijativa (CCI) nedavno su objavili izvještaj „Stanje nacije“ koji prati provedbu i efekte reformi u Bosni i Hercegovini. Ovaj izvještaj sadrži obuhvatan pregled informacija o formalnoj realizaciji mjera iz Reformske agende, te mjerenju efekata u različitim oblastima poput javnih finansija, poslovne klime, tržišta rada, vladavine prava, socijalne politike, itd. Jedna od oblasti analize jeste siromaštvo, te raspon plata i penzija u BiH.

Bolna je činjenica da je većina građana BiH u zoni siromaštva, apsolutnog ili relativnog! Zvanična statistika pokazuje da je većina radnika i skoro svi penzioneri u zoni siromaštva, a kada se ovome dodaju nezaposleni, kao i primaoci socijalne pomoći, dobije se potpuna socijalna slika u zemlji. Zbog svega navedenog, reforme moraju biti fokusirane na rast životnog standarda građana, na rast plata i penzija, te na adekvatne, fokusirane i efektivne socijalne programe, jer u suprotnom ovaj nivo socijalne napetosti prijeti ozbiljnom destablizacijom cijelog sistema.

U posljednje dvije godine, tačnije od početka provedbe Reformske agende, prosječna plata u oba entiteta porasla je za 1% (ili 5 KM), što upućuje na zaključak da životni standard građana stagnira, dok je potrošačka korpa i dalje skoro duplo veća od prosječne plate.

Prema zvaničnoj statistici, prosječna mjesečna isplaćena neto plata u Federaciji BiH u augustu iznosila je 871 KM, a u Republici Srpskoj iznosila je 832 KM. Najviše neto plate u Federaciji BiH bile su u energetskom sektoru 1.670 KM, a najniže u ugostiteljstvu 539 KM, dok su u Republici Srpskoj najviše plate bile u oblasti finansija i osiguranja 1.300 KM, a najniže u građevinarstvu 545 KM.

U posljednje dvije godine, zanemarljiv je porast prosječne plate i prosječne penzije, dok je kod vrijednosti potrošačke korpe vidljiva stagnacija, odnosno regresija od 4 KM. Njihov odnos nam pokazuje koliko je loš životni standard i koliko je slaba kupovna moć građana BiH. Može se zaključiti da je potrebno skoro dvije prosječne neto plaće ili četiri prosječne penzije da bi se priuštila jedna potrošačka korpa. Ovi poražavajući podaci takođe ukazuju i na nedovoljan ekonomski rast i razvoj.

Ukoliko prosječne plate budu rasle tempom kao u prethodne dvije godine, bit će potrebno preko 15 godina da jedna prosječna plata bude dovoljna za kupovinu potrošačke korpe, dok je po pitanju penzija apsurdno praviti ovakve procjene, jer će ovim tempom, proći više od 500 godina prije nego penzija bude dovoljna za kupovinu potrošačke korpe.

Pored toga što je prosječna plata nedovoljna za pristojan životni standard, ista ukazuje na neuređeno i rigidno tržište rada, te sve izraženije socijalno raslojavanje. Zona relativnog siromaštva podrazumjeva prihode dovoljne samo za nabavku hrane, bezalkoholnih pića, troškova stanovanja i energije.

Prema ovim podacima, 73% ili 351.000 radnika koji su imali platu u 2016. nalaze se u zoni relativnog siromaštva. Ne ulazeći u pitanje da li postoji prostor za poresku manipulaciju, tj. neprikazivanje ukupnih prihoda, već samo neto plate prijavljenih radnika, ovi podaci su svakako frapantni. Korak dalje je podatak da je 45% radnika u zoni bližoj apsolutnom siromaštvu (350 KM mjesečno), s primanjima ispod 500 KM.

Nevjerovatno zvuči podatak da 98% penzionera živi u relativnom siromaštvu,. dok je dvije trećine, odnosno 66% penzionera u zoni apsolutnog siromaštva i preživljava sa samo 350 KM mjesečno!

Centri civilnih inicijativa (CCI) nedavno su objavili izvještaj „Stanje nacije“ koji prati provedbu i efekte reformi u Bosni i Hercegovini. Ovaj izvještaj sadrži obuhvatan pregled informacija o formalnoj realizaciji mjera iz Reformske agende, te mjerenju efekata u različitim oblastima poput javnih finansija, poslovne klime, tržišta rada, vladavine prava, socijalne politike, itd. Jedna od oblasti analize jeste siromaštvo, te raspon plata i penzija u BiH.

Bolna je činjenica da je većina građana BiH u zoni siromaštva, apsolutnog ili relativnog! Zvanična statistika pokazuje da je većina radnika i skoro svi penzioneri u zoni siromaštva, a kada se ovome dodaju nezaposleni, kao i primaoci socijalne pomoći, dobije se potpuna socijalna slika u zemlji. Zbog svega navedenog, reforme moraju biti fokusirane na rast životnog standarda građana, na rast plata i penzija, te na adekvatne, fokusirane i efektivne socijalne programe, jer u suprotnom ovaj nivo socijalne napetosti prijeti ozbiljnom destablizacijom cijelog sistema.

U posljednje dvije godine, tačnije od početka provedbe Reformske agende, prosječna plata u oba entiteta porasla je za 1% (ili 5 KM), što upućuje na zaključak da životni standard građana stagnira, dok je potrošačka korpa i dalje skoro duplo veća od prosječne plate.

Prema zvaničnoj statistici, prosječna mjesečna isplaćena neto plata u Federaciji BiH u augustu iznosila je 871 KM, a u Republici Srpskoj iznosila je 832 KM. Najviše neto plate u Federaciji BiH bile su u energetskom sektoru 1.670 KM, a najniže u ugostiteljstvu 539 KM, dok su u Republici Srpskoj najviše plate bile u oblasti finansija i osiguranja 1.300 KM, a najniže u građevinarstvu 545 KM.

U posljednje dvije godine, zanemarljiv je porast prosječne plate i prosječne penzije, dok je kod vrijednosti potrošačke korpe vidljiva stagnacija, odnosno regresija od 4 KM. Njihov odnos nam pokazuje koliko je loš životni standard i koliko je slaba kupovna moć građana BiH. Može se zaključiti da je potrebno skoro dvije prosječne neto plaće ili četiri prosječne penzije da bi se priuštila jedna potrošačka korpa. Ovi poražavajući podaci takođe ukazuju i na nedovoljan ekonomski rast i razvoj.

Ukoliko prosječne plate budu rasle tempom kao u prethodne dvije godine, bit će potrebno preko 15 godina da jedna prosječna plata bude dovoljna za kupovinu potrošačke korpe, dok je po pitanju penzija apsurdno praviti ovakve procjene, jer će ovim tempom, proći više od 500 godina prije nego penzija bude dovoljna za kupovinu potrošačke korpe.

Pored toga što je prosječna plata nedovoljna za pristojan životni standard, ista ukazuje na neuređeno i rigidno tržište rada, te sve izraženije socijalno raslojavanje. Zona relativnog siromaštva podrazumjeva prihode dovoljne samo za nabavku hrane, bezalkoholnih pića, troškova stanovanja i energije.

Prema ovim podacima, 73% ili 351.000 radnika koji su imali platu u 2016. nalaze se u zoni relativnog siromaštva. Ne ulazeći u pitanje da li postoji prostor za poresku manipulaciju, tj. neprikazivanje ukupnih prihoda, već samo neto plate prijavljenih radnika, ovi podaci su svakako frapantni. Korak dalje je podatak da je 45% radnika u zoni bližoj apsolutnom siromaštvu (350 KM mjesečno), s primanjima ispod 500 KM.

Nevjerovatno zvuči podatak da 98% penzionera živi u relativnom siromaštvu,. dok je dvije trećine, odnosno 66% penzionera u zoni apsolutnog siromaštva i preživljava sa samo 350 KM mjesečno!