Poznati igrač i trener Kemal Hafizović rođen je u Zenici 12. maja 1950. godine. U Čeliku je počeo trenirati od ranog djetinjstva, a prvi profesionalni ugovor kao fudbaler je potpisao s Rudarom iz Kaknja 1968. godine, gdje je proveo narednih šest godina.

Nakon što je u kakanjskom Rudaru pokazao svoj kvalitet i u posljednjoj sezoni bio najbolji strijelac u 2. ligi Jugoslavije, vraća se u Zenicu i potpisuje za Čelik, gdje ostaje naredne četiri godine.

“Godinama sam igrao u Rudaru da bih napokon 1974. uspio zaigrati u svom Čeliku, nakon što sam primijećen, jer sam u sezoni ranije postigao čak 23 pogotka”, kaže Hafizović na početku razgovora za Radio Zenit.

Veoma teško i emotivno se prisjeća svoje majke i početaka igračke karijere, obzirom da je imao veliku podršku, iako je bilo dana kada nisu imali šta jest.

“Vozom sam išao u Kakanj, a nakon toga i preko dva kilometra pješačio da bih došao na trening ili utakmicu. Živjeli smo u veoma teškim uslovima, da skoro nismo imali šta jest. Otac je sam radio, a nas petero se hranilo od samo te jedne plate. Teška su to vremena bila, ručku krompirača, a navečer tikvenjača, sutradan obratno”, objašnjava Kemo i kaže:

“Posebni se sjećam jednog ciklusa u Čeliku kada smo odigrali četiri utakmice, Beogradu sa Zvezdom izvukli remi 2:2, a ostale tri pobijedili. Tada sam na osnovu ugovora i premija dobio skoro 10 očevih plata. Kada sam saznao koliko ću novaca dobiti, samo sam razmišljao o tome kako ću majku obradovati i iznenaditi. Novac sam dobio u najlon kesi i odmah sam se sa njim zaputio kući, a kao da sad gledam majka sjedi na kauču u ćošku dnevne sobe. Prvo sam je pitao ima li šta jesti, a ona odgovara ‘ima sine hljeba i luka’, da bi joj ja onda dao kesu sa novcem, a ona je jadna od šoka pala u nesvijest. Pola sata smo je polijevali vodom. Sutra opet poslije treninga dolazim kući i pitam je šta je ručku, nadajući se nekom mesu, a ona odgovara ‘tikvenjača sine’. Danima smo opet imali isti ručak, sve dok je nisam uspio ubijediti da novac nisam ukrao, već da sam zaradio od fudbala”.

O uslovima koje je omladina imala u njegovo vrijeme i koje danas ima, Kemo to slikovito i na svoj način opisuje:

“Prije smo po tri sata znali na Kamberoviću čekati da dođemo na red da odigramo utakmicu, a toga više nema. Još uvijek možete vidjeti samo starije osobe, dok mladići sada ispijaju kafe u shoping centru i glavna okupacija su im mobiteli. Nažalost, za sve ovo smo mi krivi, roditelji i dosadašnji treneri. Trenutno imamo igrača koji ne vole raditi trbušnjake, niti trčati i to je nezamislivo, ali to će se sve morati promijeniti. Ja sam u početku lopte kupio iza gola, ponašao se kao momak, radio, trudio se, a kada sam obukao Čelikov dres očev život sam produžio za ‘sto godina’ koliko je bio sretan i ponosan, a tek kada sam debitovao na Koševu i zabio pogodak. U ono doba je rijetko ko imao televizor, svi su utakmice pratili preko radija, a kasnije su mi pričali da su sve komšije kod nas pratile tu utakmicu, a kada sam pogodio, nastali su opšti haos i euforija koja je trajala danima.”

Ponovo u Čeliku

Iskusni stručnjak Kemal Hafizović po šesti put preuzima poziciju šefa stručnog štaba NK Čelika, a kako ističe kad god je dolazio u Čelik bila je teška situacija.

“Nikad nisam dolazio, a da je bio ‘rahatluk’. Imam želju da vratimo publiku na stadion i da vidim 15.000 ljudi kako navijaju za Čelik. Sjećam se da sam jednom došao i da smo za prvu domaću utakmicu prodali samo 184 karte, ali smo onda uvezali četiri pobjede i nakon samo dva mjeseca smo imali pun stadion. Nažalost, onda su krenuli problemi koje sam imao u svojoj Zenici, gdje su me proglasili alkoholičarom i imali su takvu propagandu protiv mene da mi ni danas nije jasno zašto.”

Kako kaže, pozitivna atmosfera ga je vratila u klub i ovo sve što radi je upravo zbog ljubavi prema Čeliku, Zenici i svojim sugrađanima.

“Toliko toga sam dao ovom klubu, Šabić, Hibić i Bolić su u mom timu igrali sa 15 godina i to u ligi koja je bila jača od ove deset puta. Prije smo trenirali na šljaci i na Crkvičkom brdu, a gore je sve toliko bilo grbavo bilo, za razliku od sada kada imamo pet odličnih terena za treniranje i igranje, a opet su igrači onda puno bolje igrali i puno kvalitetnije igre pružali. Krv se mora proliti da bi s kvalitetan igrač postao. Pogledajte Ronalda, ima milijarde pa opet samo radi, trenira svaki dan i znoj proljeva, a ne kao što je ovdje slučaj – frizurica, naočale, auto, mirisi i odjeća su najbitnije stvari. Tada smo gledali ko je talentovan, a ne čiji je sin, jer me to nije interesovalo. I dan danas ne do Bog da mi neko telefonom sugeriše i urgira. Svima ću pomoći i neka svako dođe na probu, ali ću odmah reći da li valja ili ne.”

Kako kaže, u samo proteklih par godina kroz Čelik je prošlo skoro 160 igrača, najmanje domaćih.

“Domaća djeca su u Zenici uvijek bila u podređenom položaju i uvijek smo dovodili igrače sa strane i pored toliko talentovanih koje imamo u omladinskim pogonima. Bitno je da naša djeca treniraju i da vidimo ko može, a ko ne, jer zamislite šta bi za klub značilo da prodamo dva ili tri igrača u jednoj sezoni.”

O planovima do početka sezone, Kemo kaže:

“Šef mora biti taj koji će uvesti red i disciplinu. Mi u najmanju ruku moramo igrati odlično kako bi pobijedili i Borca i Sarajevo, jer će takva pozitivna atmosfera vratiti publiku na tribine.”

Na kraju razgovora osvrnuo se i na proteklu sezonu, 14 utakmica bez poraza i bivšeg trenera Borisa Pavića.

“Boris je ‘moje dijete’ i često smo bili u kontaktu. Moja želja je bila da on ostane u Čeliku, a da ja budem skaut i da pratim mlade igrače, ali situacija je takva kakva jest. I sad da dođe, ja bih mu prepustio trenersku poziciju, jer ko god može pomoći Čeliku ja mu stojim na raspolaganju”, kaže za kraj Hafizović.

Inače, Kemal Hafizović je, osim u Rudaru i Čeliku, igrao i za Toronto Metros-Croatia i Maribor, dok je trenirao pretežno klubove iz BiH, dva puta Rudar Kakanj, pet puta Čelik, dva puta mostarski Velež i po jedanput Travnik i Krajišnik.

Poznati igrač i trener Kemal Hafizović rođen je u Zenici 12. maja 1950. godine. U Čeliku je počeo trenirati od ranog djetinjstva, a prvi profesionalni ugovor kao fudbaler je potpisao s Rudarom iz Kaknja 1968. godine, gdje je proveo narednih šest godina.

Nakon što je u kakanjskom Rudaru pokazao svoj kvalitet i u posljednjoj sezoni bio najbolji strijelac u 2. ligi Jugoslavije, vraća se u Zenicu i potpisuje za Čelik, gdje ostaje naredne četiri godine.

“Godinama sam igrao u Rudaru da bih napokon 1974. uspio zaigrati u svom Čeliku, nakon što sam primijećen, jer sam u sezoni ranije postigao čak 23 pogotka”, kaže Hafizović na početku razgovora za Radio Zenit.

Veoma teško i emotivno se prisjeća svoje majke i početaka igračke karijere, obzirom da je imao veliku podršku, iako je bilo dana kada nisu imali šta jest.

“Vozom sam išao u Kakanj, a nakon toga i preko dva kilometra pješačio da bih došao na trening ili utakmicu. Živjeli smo u veoma teškim uslovima, da skoro nismo imali šta jest. Otac je sam radio, a nas petero se hranilo od samo te jedne plate. Teška su to vremena bila, ručku krompirača, a navečer tikvenjača, sutradan obratno”, objašnjava Kemo i kaže:

“Posebni se sjećam jednog ciklusa u Čeliku kada smo odigrali četiri utakmice, Beogradu sa Zvezdom izvukli remi 2:2, a ostale tri pobijedili. Tada sam na osnovu ugovora i premija dobio skoro 10 očevih plata. Kada sam saznao koliko ću novaca dobiti, samo sam razmišljao o tome kako ću majku obradovati i iznenaditi. Novac sam dobio u najlon kesi i odmah sam se sa njim zaputio kući, a kao da sad gledam majka sjedi na kauču u ćošku dnevne sobe. Prvo sam je pitao ima li šta jesti, a ona odgovara ‘ima sine hljeba i luka’, da bi joj ja onda dao kesu sa novcem, a ona je jadna od šoka pala u nesvijest. Pola sata smo je polijevali vodom. Sutra opet poslije treninga dolazim kući i pitam je šta je ručku, nadajući se nekom mesu, a ona odgovara ‘tikvenjača sine’. Danima smo opet imali isti ručak, sve dok je nisam uspio ubijediti da novac nisam ukrao, već da sam zaradio od fudbala”.

O uslovima koje je omladina imala u njegovo vrijeme i koje danas ima, Kemo to slikovito i na svoj način opisuje:

“Prije smo po tri sata znali na Kamberoviću čekati da dođemo na red da odigramo utakmicu, a toga više nema. Još uvijek možete vidjeti samo starije osobe, dok mladići sada ispijaju kafe u shoping centru i glavna okupacija su im mobiteli. Nažalost, za sve ovo smo mi krivi, roditelji i dosadašnji treneri. Trenutno imamo igrača koji ne vole raditi trbušnjake, niti trčati i to je nezamislivo, ali to će se sve morati promijeniti. Ja sam u početku lopte kupio iza gola, ponašao se kao momak, radio, trudio se, a kada sam obukao Čelikov dres očev život sam produžio za ‘sto godina’ koliko je bio sretan i ponosan, a tek kada sam debitovao na Koševu i zabio pogodak. U ono doba je rijetko ko imao televizor, svi su utakmice pratili preko radija, a kasnije su mi pričali da su sve komšije kod nas pratile tu utakmicu, a kada sam pogodio, nastali su opšti haos i euforija koja je trajala danima.”

Ponovo u Čeliku

Iskusni stručnjak Kemal Hafizović po šesti put preuzima poziciju šefa stručnog štaba NK Čelika, a kako ističe kad god je dolazio u Čelik bila je teška situacija.

“Nikad nisam dolazio, a da je bio ‘rahatluk’. Imam želju da vratimo publiku na stadion i da vidim 15.000 ljudi kako navijaju za Čelik. Sjećam se da sam jednom došao i da smo za prvu domaću utakmicu prodali samo 184 karte, ali smo onda uvezali četiri pobjede i nakon samo dva mjeseca smo imali pun stadion. Nažalost, onda su krenuli problemi koje sam imao u svojoj Zenici, gdje su me proglasili alkoholičarom i imali su takvu propagandu protiv mene da mi ni danas nije jasno zašto.”

Kako kaže, pozitivna atmosfera ga je vratila u klub i ovo sve što radi je upravo zbog ljubavi prema Čeliku, Zenici i svojim sugrađanima.

“Toliko toga sam dao ovom klubu, Šabić, Hibić i Bolić su u mom timu igrali sa 15 godina i to u ligi koja je bila jača od ove deset puta. Prije smo trenirali na šljaci i na Crkvičkom brdu, a gore je sve toliko bilo grbavo bilo, za razliku od sada kada imamo pet odličnih terena za treniranje i igranje, a opet su igrači onda puno bolje igrali i puno kvalitetnije igre pružali. Krv se mora proliti da bi s kvalitetan igrač postao. Pogledajte Ronalda, ima milijarde pa opet samo radi, trenira svaki dan i znoj proljeva, a ne kao što je ovdje slučaj – frizurica, naočale, auto, mirisi i odjeća su najbitnije stvari. Tada smo gledali ko je talentovan, a ne čiji je sin, jer me to nije interesovalo. I dan danas ne do Bog da mi neko telefonom sugeriše i urgira. Svima ću pomoći i neka svako dođe na probu, ali ću odmah reći da li valja ili ne.”

Kako kaže, u samo proteklih par godina kroz Čelik je prošlo skoro 160 igrača, najmanje domaćih.

“Domaća djeca su u Zenici uvijek bila u podređenom položaju i uvijek smo dovodili igrače sa strane i pored toliko talentovanih koje imamo u omladinskim pogonima. Bitno je da naša djeca treniraju i da vidimo ko može, a ko ne, jer zamislite šta bi za klub značilo da prodamo dva ili tri igrača u jednoj sezoni.”

O planovima do početka sezone, Kemo kaže:

“Šef mora biti taj koji će uvesti red i disciplinu. Mi u najmanju ruku moramo igrati odlično kako bi pobijedili i Borca i Sarajevo, jer će takva pozitivna atmosfera vratiti publiku na tribine.”

Na kraju razgovora osvrnuo se i na proteklu sezonu, 14 utakmica bez poraza i bivšeg trenera Borisa Pavića.

“Boris je ‘moje dijete’ i često smo bili u kontaktu. Moja želja je bila da on ostane u Čeliku, a da ja budem skaut i da pratim mlade igrače, ali situacija je takva kakva jest. I sad da dođe, ja bih mu prepustio trenersku poziciju, jer ko god može pomoći Čeliku ja mu stojim na raspolaganju”, kaže za kraj Hafizović.

Inače, Kemal Hafizović je, osim u Rudaru i Čeliku, igrao i za Toronto Metros-Croatia i Maribor, dok je trenirao pretežno klubove iz BiH, dva puta Rudar Kakanj, pet puta Čelik, dva puta mostarski Velež i po jedanput Travnik i Krajišnik.