Ishak Jalimam mladi je bh. producent iz Zenice, koji je završio studij produkcije na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu.

Za vrijeme studija 2015. godine zajedno sa kolegama osniva producentsku kuću “realstage” sa kojom je razvijao mnoštvo projekata, kako kratkih i dugmetražnih igranih, tako i dokumentarnih filmova. Radio je sa mnogim domaćim autorima, a najviše ga je oblikovao rad na Sarajevo Film Festivalu.

• Kada je počelo Vaše zanimanje za film i filmsku umjetnost?

“Moje zanimanje za film i umjetnost započelo je u djetinjstvu, kada sam se pridružio Dječjoj sceni Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici pod vodstvom Miroljuba Mijatovića. To iskustvo me naučilo važnosti pripovijedanja i komunikacije kroz umjetnost. BNP je bilo mjesto koje je oblikovalo moju kreativnost i pružilo mi temelje za razumijevanje složenih narativa. Zenica, grad u kojem sam odrastao, ima bogatu industrijsku i kulturnu prošlost. Ona je simbol tranzicije – od slave industrijskog giganta do savremene borbe s identitetom.

Ovaj kontrast me fascinirao i inspirisao moj rad. Kroz projekte koje radim, uvijek se provlači taj odnos prema prostoru, prošlosti i zajedničkim narativima, jer vjerujem da su priče naš najvrijedniji resurs. Kao dijete, svjedočio sam promjenama koje su oblikovale ne samo Zenicu nego i cijelu zemlju. To je ostavilo dubok trag i postalo osnova mog odnosa prema umjetnosti – istraživati priče koje nisu samo individualne, već i univerzalne, ukorijenjene u kolektivnom iskustvu.”

• Zašto ste se odlučili za produkciju, a ne za režiju, dramaturgiju ili glumu?

“Produkcija mi omogućava da budem dio svakog aspekta stvaranja filma – od prvih ideja do distribucije. Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu pružila mi je priliku da formalno razvijem svoje vještine i razumijem kompleksnost ove profesije. Ključni u mom razvoju bili su profesori Jovan Marjanović i Amra Bakšić Čamo, čija posvećenost industriji i mentorstvo nisu samo oblikovali moje razumijevanje filma, već i usmjerili moj profesionalni put. Zahvaljujući njima, počeo sam da radim na Sarajevo Film Festivalu, koji je u potpunosti oblikovao moj profesionalni život.

Produkcija mi pruža mogućnost da radim s različitim autorima/autoricama i temama, što mi omogućava stalni razvoj i introspekciju. Kroz projekte koje biram i na kojima radim, trudim se podržati autore mlađe generacije, koji donose svježinu i inovativne pristupe u narativima. I sam se smatram dijelom te nove generacije – generacije koja je proizašla iz Akademije scenskih umjetnosti, oblikovana savremenim trendovima i potrebom za pričanjem lokalnih priča koje imaju univerzalnu snagu.”

• Producirali ste mnogo kratkih i nekoliko dugometražnih igranih filmova. Koje Vam je najdraže iskustvo sa seta kratkog i dugometražnog filma?

“Svako iskustvo nosi svoje izazove i uspomene, ali bih izdvojio dva projekta. Film Nebo nad Zenicom redatelja Zlatka Pranjića i redateljice Nanne Frank Moller bio je jedno od najdužih i najemotivnijih iskustava u mom životu. Snimali smo ga sedam godina, istražujući složene odnose između industrijskog naslijeđa Zenice i svakodnevnog života njenih stanovnika. Ovaj film je osvojio brojne nagrade i od 22. novembra je dostupan na Max platformi. Kod kratkih filmova, Sretno Saro redateljice Isidore Ratković zauzima posebno mjesto. Ovo je intimna priča o mladima koji napuštaju zemlju, o složenim porodičnim odnosima i klasnim razlikama, i pokazuje snagu kratkog filma da otvori kompleksne društvene teme.”

• Vaša produkcijska kuća se zove “realstage.” Koliko dugo već djeluje i koji su sve projekti urađeni u produkciji?

“Realstage smo osnovali 2015. godine, kao studenti Akademije scenskih umjetnosti, s ciljem da podrži priče koje istražuju društvene promjene, tranziciju i univerzalne teme kroz specifične lokalne prizme. Naš fokus je na radu s mladim autorima/autoricama iz Bosne i Hercegovine i regiona, koji donose svježinu i autentičnost svojim pričama. Do sada smo realizovali brojne projekte, uključujući filmove poput Gym Srđana Vuletića, trenutno u kinima, i dokumentarac Kako opisati grad, koji istražuje odnos Zenice prema njenom industrijskom i kulturnom naslijeđu.”

• Kako je protekla produkcija filma Gym bh. reditelja Srđana Vuletića?

“Rad na filmu Gym bio je intenzivan proces, ali i veliko zadovoljstvo. Srđan Vuletić je autor s jasnom vizijom, a film istražuje kako glasna manjina može uticati na pasivnu većinu. Ovo je univerzalna priča koja odjekuje u različitim kontekstima, i kroz ovaj projekat imao sam priliku raditi s timom koji dijeli moju posvećenost izazovnim i relevantnim temama.”

• Također ste radili i na drugom filmu bh. reditelja Dine Mustafića, Paviljon. Kakva iskustva nosite sa tog projekta?

“Paviljon je bio izuzetno važan projekat jer se snimao u mom rodnom gradu, Zenici. Film je mračna, crnohumorna priča puna optimizma. Žanrovski vrlo atipičan, Paviljon istražuje posljedice rata i divljačku, kvazi-liberalnu i kvazi-demokratsku transformaciju naših društava.”

• Koja je prema Vama najbolja ‘nagrada’ za producenta i film koji je producirao?

“Kao producent, uvijek mi je značajno da film dođe do šire publike. Filmovi na kojima radim trebaju da pokrenu emocije, pitanja i dijalog – najvažnije mi je da publiku ne ostave ravnodušnom.”

Kompletan tekst pročitajte na Al Jazeera Balkans.

Ishak Jalimam mladi je bh. producent iz Zenice, koji je završio studij produkcije na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu.

Za vrijeme studija 2015. godine zajedno sa kolegama osniva producentsku kuću “realstage” sa kojom je razvijao mnoštvo projekata, kako kratkih i dugmetražnih igranih, tako i dokumentarnih filmova. Radio je sa mnogim domaćim autorima, a najviše ga je oblikovao rad na Sarajevo Film Festivalu.

• Kada je počelo Vaše zanimanje za film i filmsku umjetnost?

“Moje zanimanje za film i umjetnost započelo je u djetinjstvu, kada sam se pridružio Dječjoj sceni Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici pod vodstvom Miroljuba Mijatovića. To iskustvo me naučilo važnosti pripovijedanja i komunikacije kroz umjetnost. BNP je bilo mjesto koje je oblikovalo moju kreativnost i pružilo mi temelje za razumijevanje složenih narativa. Zenica, grad u kojem sam odrastao, ima bogatu industrijsku i kulturnu prošlost. Ona je simbol tranzicije – od slave industrijskog giganta do savremene borbe s identitetom.

Ovaj kontrast me fascinirao i inspirisao moj rad. Kroz projekte koje radim, uvijek se provlači taj odnos prema prostoru, prošlosti i zajedničkim narativima, jer vjerujem da su priče naš najvrijedniji resurs. Kao dijete, svjedočio sam promjenama koje su oblikovale ne samo Zenicu nego i cijelu zemlju. To je ostavilo dubok trag i postalo osnova mog odnosa prema umjetnosti – istraživati priče koje nisu samo individualne, već i univerzalne, ukorijenjene u kolektivnom iskustvu.”

• Zašto ste se odlučili za produkciju, a ne za režiju, dramaturgiju ili glumu?

“Produkcija mi omogućava da budem dio svakog aspekta stvaranja filma – od prvih ideja do distribucije. Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu pružila mi je priliku da formalno razvijem svoje vještine i razumijem kompleksnost ove profesije. Ključni u mom razvoju bili su profesori Jovan Marjanović i Amra Bakšić Čamo, čija posvećenost industriji i mentorstvo nisu samo oblikovali moje razumijevanje filma, već i usmjerili moj profesionalni put. Zahvaljujući njima, počeo sam da radim na Sarajevo Film Festivalu, koji je u potpunosti oblikovao moj profesionalni život.

Produkcija mi pruža mogućnost da radim s različitim autorima/autoricama i temama, što mi omogućava stalni razvoj i introspekciju. Kroz projekte koje biram i na kojima radim, trudim se podržati autore mlađe generacije, koji donose svježinu i inovativne pristupe u narativima. I sam se smatram dijelom te nove generacije – generacije koja je proizašla iz Akademije scenskih umjetnosti, oblikovana savremenim trendovima i potrebom za pričanjem lokalnih priča koje imaju univerzalnu snagu.”

• Producirali ste mnogo kratkih i nekoliko dugometražnih igranih filmova. Koje Vam je najdraže iskustvo sa seta kratkog i dugometražnog filma?

“Svako iskustvo nosi svoje izazove i uspomene, ali bih izdvojio dva projekta. Film Nebo nad Zenicom redatelja Zlatka Pranjića i redateljice Nanne Frank Moller bio je jedno od najdužih i najemotivnijih iskustava u mom životu. Snimali smo ga sedam godina, istražujući složene odnose između industrijskog naslijeđa Zenice i svakodnevnog života njenih stanovnika. Ovaj film je osvojio brojne nagrade i od 22. novembra je dostupan na Max platformi. Kod kratkih filmova, Sretno Saro redateljice Isidore Ratković zauzima posebno mjesto. Ovo je intimna priča o mladima koji napuštaju zemlju, o složenim porodičnim odnosima i klasnim razlikama, i pokazuje snagu kratkog filma da otvori kompleksne društvene teme.”

• Vaša produkcijska kuća se zove “realstage.” Koliko dugo već djeluje i koji su sve projekti urađeni u produkciji?

“Realstage smo osnovali 2015. godine, kao studenti Akademije scenskih umjetnosti, s ciljem da podrži priče koje istražuju društvene promjene, tranziciju i univerzalne teme kroz specifične lokalne prizme. Naš fokus je na radu s mladim autorima/autoricama iz Bosne i Hercegovine i regiona, koji donose svježinu i autentičnost svojim pričama. Do sada smo realizovali brojne projekte, uključujući filmove poput Gym Srđana Vuletića, trenutno u kinima, i dokumentarac Kako opisati grad, koji istražuje odnos Zenice prema njenom industrijskom i kulturnom naslijeđu.”

• Kako je protekla produkcija filma Gym bh. reditelja Srđana Vuletića?

“Rad na filmu Gym bio je intenzivan proces, ali i veliko zadovoljstvo. Srđan Vuletić je autor s jasnom vizijom, a film istražuje kako glasna manjina može uticati na pasivnu većinu. Ovo je univerzalna priča koja odjekuje u različitim kontekstima, i kroz ovaj projekat imao sam priliku raditi s timom koji dijeli moju posvećenost izazovnim i relevantnim temama.”

• Također ste radili i na drugom filmu bh. reditelja Dine Mustafića, Paviljon. Kakva iskustva nosite sa tog projekta?

“Paviljon je bio izuzetno važan projekat jer se snimao u mom rodnom gradu, Zenici. Film je mračna, crnohumorna priča puna optimizma. Žanrovski vrlo atipičan, Paviljon istražuje posljedice rata i divljačku, kvazi-liberalnu i kvazi-demokratsku transformaciju naših društava.”

• Koja je prema Vama najbolja ‘nagrada’ za producenta i film koji je producirao?

“Kao producent, uvijek mi je značajno da film dođe do šire publike. Filmovi na kojima radim trebaju da pokrenu emocije, pitanja i dijalog – najvažnije mi je da publiku ne ostave ravnodušnom.”

Kompletan tekst pročitajte na Al Jazeera Balkans.