Zlatan Školjić (36), glumac Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, nedavno je dobio nagradu za najboljeg glumca na Festivalu glumca BiH u Konjicu za ulogu Liama u predstavi “Siročad”. Iza Zlatana su brojne sjajne role, a pažnju najšire javnosti skrenuo je kao glavni lik u hit-filmu “Amanet” reditelja Mirze Begovića.
O nagradama, “Amanetu”, svom gradu i pozorištu kao i politici Školjić je veoma otvoreno govorio u intervjuu za Raport.
Koliko Vam nagrade znače?
Velika laž bi bila baviti se glumom i tvrditi da ti glumačke nagrade ne znače mnogo. Ipak je to neka potvrda da ste na dobrom putu. Sumnja u sebe samog je prisutna kod svakog glumca, kojem gluma nije samo način da se dođe do slave, nego mu je ona stil života, strast i iskrena ljubav, i u momentima kad ta sumnja glumca sputava, nagrade mogu biti ohrabrujuće sredstvo koje mu ne da da ide nazad.
Dobitnik ste brojnih nagrada za isto tako brojne pozorišne uloge. Ipak, veliki proboj doživjeli ste s filmom “Amanet”. Smatrate li da to što živite i radite van Sarajeva usporava Vašu karijeru?
Nisam siguran da bi se išta u mojoj karijeri odvijalo brže da živim u Sarajevu ili bilo gdje drugdje. “Amanet” jeste film koji je učinio to da me vidi veći broj ljudi nego što me je do tada vidio u pozorišnim predstavama, ali to je nešto što je iza mene i jedino što moju karijeru može održati jeste moj budući rad i moja volja i želja da stalno idem dalje i stalno nudim nešto novo.
Jeste li ikada razmišljali da Bosansko narodno pozorište Zenica zamijenite za neku teatarsku kuću u Sarajevu?
Ja sam rođen u Zenici, odrastao u Zenici, i da budem jako iskren, nema grada na ovoj planeti koji volim kao svoju Zenicu, i nema boljeg pozorišta kao što ga ima moja Zenica. Dok sam studirao, plašio sam se da me možda pozorište u mojoj Zenici i ne prihvati, ali srećom jeste. Nikada nisam razmišljao o tome da prelazim u bilo koje drugo pozorište, jer je ansambl u tom pozorištu sačinjen od divnih ljudi koji su od mene napravili glumca, a i čovjeka. Ja se vidim na svim scenama svijeta, ali kao član Bosanskog Narodnog Pozorišta Zenica. Jedino što bih volio da promijenim, jeste to da i vlasti osvijeste kakav pozorišni dragulj imaju u svom gradu i počnu se odnositi prema njemu sa poštovanjem koje ono zaslužuje, i da uposlene u toj ustanovi ne gledaju kao teret, nego kao nekog ko ovaj grad, gdje god igrali,predstavljaju u najboljem svjetlu.
“Amanet” je bio najgledaniji film u 2022. godini, a sada se snima nastavak “Testament”. Šta nam možete otkriti o nastavku priče?
Film “Testament” je još uvijek na čekanju, ja nemam tačne informacije zbog čega, pošto se ne bavim produkcijom, ali nadam se da ćemo ga nastaviti snimati i da će on kad – tad biti prikazan našoj publici.
Pišem svoju prvu monodramu
Šta je još aktuelno kod Vas na profesionalnom planu?
Sa kolegicom Lanom Delić, počinjem raditi duo dramu, koja će biti naš autorski projekat i predstava kojom ćemo pokušati oživjeti još jedan prostor za igru u našem gradu, a i usput igrati nešto što nas kao glumce jako provocira. Mislim da ćemo imati jako zanimljivu, duhovitu i provokativnu predstavu. Druga stvar kojom sam zauzet je privođenje kraju mog teksta koji pišem za svoju prvu monodramu, koju ću također raditi autorski, i jako sam uzbuđen zbog toga, jer je to nešto o čemu jako dugo maštam. Oba ta projekta bi trebala zaživjeti tek u idućoj godini tako da je rano da o njima puno pričam. Uglavnom, ne mirujem i ne zaustavljam se.
Postoji li neka uloga koju biste voljeli odigrati?
Imao sam nekih uloga o kojima sam maštao, ali u zadnje vrijeme se moj pogled na ovo čime se bavim promijenio. Shvatio sam da mi je mnogo zanimljivije da od nečega što me nikako ne zanima, uspijem napraviti nešto što na kraju publici bude zanimljivo. Kad glumac ima taj luksuz da igra samo ono što mu se sviđa, postoji mogućnost da se ponavlja, a to je nešto što ja ne želim sebi da dozvolim. Gluma je za mene zanat i nije bitno da li želiš neku ulogu više ili manje, bitno je da svaku koju dobiješ uradiš najbolje što možeš.
Ko je Zlatan Školjić privatno?
Privatno sam čovjek koji sluša već trideset godina iste poruke naših političara, i nada se i čeka da ovdje stvari krenu na bolje. U tom čekanju postadoh i muž i otac jedne djevojčice Aje, koja je već narasla i nedavno me upitala: “Zašto imamo tri predsjednika?” Privatno sam čovjek koji joj nije znao dati odgovor, jer svaki koji joj dam je besmislen. Privatno sam čovjek koga ne interesuje ko je koje vjere i nacije, nego samo ko je kakav čovjek. Privatno sam čovjek koji se plaši da ću ipak i ja svoju kćerku pratiti u neku Austriju kao što je moj otac pratio moju sestru. Privatno sam čovjek koji vjeruje slijepo da će ovdje biti bolje, a opet privatno sam i čovjek koji sumnja u to. Sumnja mi je valjda profesionalna deformacija. Zlatan Školjić je i privatno, izgleda glumac.
Pratite nas i na Twitteru, Facebooku i Instagramu.
