Ovisnost o mobilnim telefonima, internetu i drugim tehnologijama sve više uzima maha među djecom, a za ekranima mališani provode šest, pa čak i devet sati dnevno.

Takva statistika mogla bi dovesti do toga da upravo ovisnost o telefonima i tehnologijama zauzme visoko prvo mjesto na listi ovisnosti, ako se nešto ne promijeni.

Prema riječima Nebojše Macanovića, redovnog profesora sa Fakulteta političkih nauka u Banjaluci, od kada postoji pedagoško-psihološko savjetovalište Centra modernih znanja Banjaluka, bilježi se veliki broj slučajeva ovisnosti o telefonima, a ta ovisnost se zove nomofobija.

“Roditelji dovode djecu. Djeca preko šest sati, a neka čak i do devet sati provode na telefonu. Kada se u obzir uzme vrijeme spavanja i vrijeme u školi, oni su non-stop na telefonu. Posljedice toga su jako visok stepen agresivnosti te djece, omalovažavanje roditelja, roditelji gube svoju ulogu, oni postavljaju pravila kad i šta hoće da rade, ne možete im uzeti telefon, nikakve aplikacije za ograničavanje korištenja interneta ne pomažu”, objašnjava Macanović za “Nezavisne novine”, dodajući da djeca sjede za računarom ili im je telefon u rukama i igraju igrice.

Takođe, dodaje, da sve ono što su pohađali i u čemu su učestvovali napuštaju, a u školi popuštaju i postignuća su im lošija.

“Ništa ih ne interesuje, ni društvena igra napolju sa drugarima, već samo igrice sa drugarima”, navodi on.

Takav način provođenja vremena ostavlja posljedice po djecu i mentalne kao depresija i anksioznost, ali i druge zdravstvene probleme kao što su loš vid.

“Ako se neko ne uklapa u te igrice, oni ga jednostavno isključe. Onda se kod djeteta javlja depresija, anksioznost i, naravno, to utiče na mentalno zdravlje”, kaže Macanović.

Kako ističe, djeca hoće i da se igraju kada ih neko zaigra, kada im neko pokaže i pruži mogućnost, jer tada zaborave na računar i igrice, ali to sami ne podstiču.

Macanović navodi da najviše vremena na telefonu provode djeca iz porodica u kojima i roditelji mnogo vremena bivaju prikovani uz ekrane.

“Djeca se često ugledaju na roditelje pa bude jako teško zabraniti djeci kada oni vide da to i roditelji rade”, ističe Macanović za “Nezavisne novine”.

Maja Savanović Zorić, psiholog i sistemski porodični psihoterapeut, u razgovoru za “Nezavisne novine” ističe da je i kao stručnjak, ali i kao majka, duboko zabrinuta zbog ogromnog oslanjanja mladih na mobilne telefone i uopšte internet i društvene mreže.

“Ovi alati iako su veoma korisni sa sobom nose značajne rizike po emocionalno, socijalno i prije svega mentalno zdravlje mladih generacija. U praksi često primjećujemo da mladi umjesto da koriste tehnologije kao podršku, postaju zavisni od nje, čime se osamljuju i gube kontakt sa realnim svijetom i ljudima oko sebe”, kaže ona za “Nezavisne novine”.

Savanović Zorićeva ističe da se roditelji često žale da djeca postaju sve više odsutna, povučena, nezainteresovana za druge aktivnosti, što značajno negativno utiče i na njihove socijalne vještine, ali i na kreativnost i sposobnost rješavanja problema.

“Ovisnost o internetu i društvenim mrežama posebno povećava nivo stresa i anksioznosti kod mladih jer neprestano poređenje sa vršnjacima na društvenim mrežama i s tim nekim idealima stvara pritisak za postizanjem nerealnih standarda ljepote, uspjeha i popularnosti, što dovodi do niskog samopouzdanja, do osjećaja nesigurnosti, kao i do promjene u raspoloženju i depresivnih simptoma”, objašnjava Savanović Zorićeva.

Ona dodaje da tehnologija nije nužno loša, ali način korištenja može biti loš.

“Ključno im je pomoći da razviju zdrave navike korištenja poput ograničavanja vremena provedenog pred ekranima podsticanjem direktnih lice uz lice interakcijama, uključivanje u aktivnosti koje ne zavise od tehnologija”, navodi ona i dodaje da je uloga roditelja neprocjenjiva jer su oni prvi model ponašanja za djecu.

Ovisnost o mobilnim telefonima, internetu i drugim tehnologijama sve više uzima maha među djecom, a za ekranima mališani provode šest, pa čak i devet sati dnevno.

Takva statistika mogla bi dovesti do toga da upravo ovisnost o telefonima i tehnologijama zauzme visoko prvo mjesto na listi ovisnosti, ako se nešto ne promijeni.

Prema riječima Nebojše Macanovića, redovnog profesora sa Fakulteta političkih nauka u Banjaluci, od kada postoji pedagoško-psihološko savjetovalište Centra modernih znanja Banjaluka, bilježi se veliki broj slučajeva ovisnosti o telefonima, a ta ovisnost se zove nomofobija.

“Roditelji dovode djecu. Djeca preko šest sati, a neka čak i do devet sati provode na telefonu. Kada se u obzir uzme vrijeme spavanja i vrijeme u školi, oni su non-stop na telefonu. Posljedice toga su jako visok stepen agresivnosti te djece, omalovažavanje roditelja, roditelji gube svoju ulogu, oni postavljaju pravila kad i šta hoće da rade, ne možete im uzeti telefon, nikakve aplikacije za ograničavanje korištenja interneta ne pomažu”, objašnjava Macanović za “Nezavisne novine”, dodajući da djeca sjede za računarom ili im je telefon u rukama i igraju igrice.

Takođe, dodaje, da sve ono što su pohađali i u čemu su učestvovali napuštaju, a u školi popuštaju i postignuća su im lošija.

“Ništa ih ne interesuje, ni društvena igra napolju sa drugarima, već samo igrice sa drugarima”, navodi on.

Takav način provođenja vremena ostavlja posljedice po djecu i mentalne kao depresija i anksioznost, ali i druge zdravstvene probleme kao što su loš vid.

“Ako se neko ne uklapa u te igrice, oni ga jednostavno isključe. Onda se kod djeteta javlja depresija, anksioznost i, naravno, to utiče na mentalno zdravlje”, kaže Macanović.

Kako ističe, djeca hoće i da se igraju kada ih neko zaigra, kada im neko pokaže i pruži mogućnost, jer tada zaborave na računar i igrice, ali to sami ne podstiču.

Macanović navodi da najviše vremena na telefonu provode djeca iz porodica u kojima i roditelji mnogo vremena bivaju prikovani uz ekrane.

“Djeca se često ugledaju na roditelje pa bude jako teško zabraniti djeci kada oni vide da to i roditelji rade”, ističe Macanović za “Nezavisne novine”.

Maja Savanović Zorić, psiholog i sistemski porodični psihoterapeut, u razgovoru za “Nezavisne novine” ističe da je i kao stručnjak, ali i kao majka, duboko zabrinuta zbog ogromnog oslanjanja mladih na mobilne telefone i uopšte internet i društvene mreže.

“Ovi alati iako su veoma korisni sa sobom nose značajne rizike po emocionalno, socijalno i prije svega mentalno zdravlje mladih generacija. U praksi često primjećujemo da mladi umjesto da koriste tehnologije kao podršku, postaju zavisni od nje, čime se osamljuju i gube kontakt sa realnim svijetom i ljudima oko sebe”, kaže ona za “Nezavisne novine”.

Savanović Zorićeva ističe da se roditelji često žale da djeca postaju sve više odsutna, povučena, nezainteresovana za druge aktivnosti, što značajno negativno utiče i na njihove socijalne vještine, ali i na kreativnost i sposobnost rješavanja problema.

“Ovisnost o internetu i društvenim mrežama posebno povećava nivo stresa i anksioznosti kod mladih jer neprestano poređenje sa vršnjacima na društvenim mrežama i s tim nekim idealima stvara pritisak za postizanjem nerealnih standarda ljepote, uspjeha i popularnosti, što dovodi do niskog samopouzdanja, do osjećaja nesigurnosti, kao i do promjene u raspoloženju i depresivnih simptoma”, objašnjava Savanović Zorićeva.

Ona dodaje da tehnologija nije nužno loša, ali način korištenja može biti loš.

“Ključno im je pomoći da razviju zdrave navike korištenja poput ograničavanja vremena provedenog pred ekranima podsticanjem direktnih lice uz lice interakcijama, uključivanje u aktivnosti koje ne zavise od tehnologija”, navodi ona i dodaje da je uloga roditelja neprocjenjiva jer su oni prvi model ponašanja za djecu.