Dr. Ranko Rajović jedan je od najpoznatijih stručnjaka za razvoj inteligencije kod djece. Rajović, internista iz Novog Sada, bio je i predsjednik Mensinog svjetskog odbora za darovitu djecu, a proučavanju razvoja djece okrenuo se jer se mnoga otkrića iz medicine ne primjenjuju u pedagogiji. Kroz Mensu je postao autor programa kreativnog učenja koji se danas primjenjuje u 14 država Evrope.

U intervjuu za Buku dr. Rajović je govorio o djeci, o tome zašto je djeci potrebna igra, šta i kako djeca trebaju da jedu, te kakvo je današnje djetinstvo naših mališana…

Dr. Rajoviću, kakvo je djetinstvo naše djece danas?

Prije svega moramo znati da je glavni posao djeteta da se igra. Tako da i danas djeca traže način da zadovolje tu potrebu. Jedini je problem što se okruženje promijenilo, pa ta igra više nije u pokretu, skakanju, preskakanju, trčanju, vrtenju, penjanju. Djeca se danas manje kreću, pa samim tim i djetinjstvo je drugačije. Imamo djecu sa prekomjernom težinom, u porastu je i dijabetes, a u školi učitelji primjećuju da su današnja djeca slabija (motorika, pažnja i koncentracija) u odnosu na generacije prije 5 i 10 godina. Kretanje je važno za razvoj mozga, posebno u najranijem djetinjstvu, tako da je posao roditelja da dijete bude što spretnije i okretnije, da puno vremena provodi u parku, u prirodi, na igralištu…

Jesmo li nekad bili pametniji kada je riječ o djeci i njihovom odgoju?

Roditelji su nekad bili opušteniji, nije bilo prezaštićivanja u mjeri koja je danas prisutna. Ne znam zašto je to tako, ali roditelji moraju da znaju da prezaštićivanje oštećuje razvoj djece. Jasno je da na osnovu toga možemo reći da su roditelji nekad bili pametniji, ali bolje je reći da su bili opušteniji, prirodniji, nisu toliko ugađali djeci i važno je reći da djeci nije bilo dozvoljeno da rade neke stvari. Evo samo jedan primjer oko hrane, tj ručka ili večere. Sve više djece jede mekanu hranu, pa možete videti dijete od 4 ili 5 godina da jede samo mekanu ili pasiranu hranu. Vaspitači to primjećuju u vrtićima i govore da nikad nije bilo toliko djece koja ne mogu da jedu čvrstu hranu, pa čak ima i slučajeva da roditelji donose posebno spremljenu hranu za svoje dijete.

Dosta često čujemo roditelje koji su preosjetljivi kada je riječ o dječijim igrama, od onoga “nemoj pasti do nemoj skakati”. Da li je to dobro za razvoj djeteta?

Dobro je poznat izraz “Use it or lose it”. Kako bi mozak bio što efikasniji i ne bi trošio energiju za održavanje informacija koje se ne koriste, zadržava samo one neurone I sinapse koji su u upotrebi. U knjizi “IQ djeteta, briga roditelja” sam napisao i neke primjere iz medicine, gdje se vidi da mozak brzo napravi grešku, ako je okruženje pogrešno. Nepoznavanje ove problematike može da dovede do problema u razvoju djeteta, jer roditelji često čine greške, a to čine iz dobre namjere, ne shvatajući da tako oštećuju razvoj djeteta. Kako bi dijete ispunilo svoj biološki potencijal, u prvim godinama života treba podsticati na aktivnosti koje osnažuju fizički razvoj djeteta, prije svega motoriku. Normalno je da dijete trči, da padne, da možda oguli laktove i koljena, ali danas imamo roditelje koji ne žele da dijete doživi takvu „traumu“. Sjećam se treniga, kada sam vodio sina Danila da igra fudbal, gdje su djeca normalno trčala, preskakala prepreke i na kraju treninga igrala na dva gola. Jedno dijete se povrijedilo, brzo smo mu pomogli, ali više smo pomagali mami da dođe sebi, nego djetetu. Često kažem roditeljima, sjetite se svog detinjstva, penjali smo se na drveće, preskakali ograde, padali smo, povređivali se i to je sve sastavni dio detinjstva.

Kako u djetetu probuditi želju za igrom, a istovremeno da znamo gdje se i kako igra sa svojim vršnjacima?

Nekad su porodice imali po 2-3 djeteta, pa kad u jednoj zgradi ima 20 stanova, djeca su bila na obližnjem igralištu, čuvali su jedni druge, nije bilo potrebe da roditelji paze na njih. Danas se broj djece smanjio, porodice imaju po jedno ili dva djeteta, pa onda roditelji moraju da idu da paze svoju djecu, a često to ne mogu jer su umorni poslije napornog radnog dana. Moguće je da tada i naprave još jednu od grešaka, jer kupuju TV ili kompjuter svom djetetu, jer sigurnije je da bude tu, nego negdje na ulici…. Jedno od rješenja mogu da budu sigurni parkovi ili igrališta, koji su ograđeni i mogu da ulaze samo djeca. Već postoji koncept tih parkova, a to opet ne zavisi od roditelja nego od gradskih institucija koji se bave planiranjem parkova i dječjih igrališta. Zato je važno edukovati širu društvenu zajednicu, jer svi zajedno možemo nešto i uraditi, a ne da ostavljamo roditelje da sami brinu o svemu, da paze na nesavjesne vozače, da paze na sigurnost djeteta u gradskim parkovima, da paze na pse lutalice…

Dr. Ranko Rajović jedan je od najpoznatijih stručnjaka za razvoj inteligencije kod djece. Rajović, internista iz Novog Sada, bio je i predsjednik Mensinog svjetskog odbora za darovitu djecu, a proučavanju razvoja djece okrenuo se jer se mnoga otkrića iz medicine ne primjenjuju u pedagogiji. Kroz Mensu je postao autor programa kreativnog učenja koji se danas primjenjuje u 14 država Evrope.

U intervjuu za Buku dr. Rajović je govorio o djeci, o tome zašto je djeci potrebna igra, šta i kako djeca trebaju da jedu, te kakvo je današnje djetinstvo naših mališana…

Dr. Rajoviću, kakvo je djetinstvo naše djece danas?

Prije svega moramo znati da je glavni posao djeteta da se igra. Tako da i danas djeca traže način da zadovolje tu potrebu. Jedini je problem što se okruženje promijenilo, pa ta igra više nije u pokretu, skakanju, preskakanju, trčanju, vrtenju, penjanju. Djeca se danas manje kreću, pa samim tim i djetinjstvo je drugačije. Imamo djecu sa prekomjernom težinom, u porastu je i dijabetes, a u školi učitelji primjećuju da su današnja djeca slabija (motorika, pažnja i koncentracija) u odnosu na generacije prije 5 i 10 godina. Kretanje je važno za razvoj mozga, posebno u najranijem djetinjstvu, tako da je posao roditelja da dijete bude što spretnije i okretnije, da puno vremena provodi u parku, u prirodi, na igralištu…

Jesmo li nekad bili pametniji kada je riječ o djeci i njihovom odgoju?

Roditelji su nekad bili opušteniji, nije bilo prezaštićivanja u mjeri koja je danas prisutna. Ne znam zašto je to tako, ali roditelji moraju da znaju da prezaštićivanje oštećuje razvoj djece. Jasno je da na osnovu toga možemo reći da su roditelji nekad bili pametniji, ali bolje je reći da su bili opušteniji, prirodniji, nisu toliko ugađali djeci i važno je reći da djeci nije bilo dozvoljeno da rade neke stvari. Evo samo jedan primjer oko hrane, tj ručka ili večere. Sve više djece jede mekanu hranu, pa možete videti dijete od 4 ili 5 godina da jede samo mekanu ili pasiranu hranu. Vaspitači to primjećuju u vrtićima i govore da nikad nije bilo toliko djece koja ne mogu da jedu čvrstu hranu, pa čak ima i slučajeva da roditelji donose posebno spremljenu hranu za svoje dijete.

Dosta često čujemo roditelje koji su preosjetljivi kada je riječ o dječijim igrama, od onoga “nemoj pasti do nemoj skakati”. Da li je to dobro za razvoj djeteta?

Dobro je poznat izraz “Use it or lose it”. Kako bi mozak bio što efikasniji i ne bi trošio energiju za održavanje informacija koje se ne koriste, zadržava samo one neurone I sinapse koji su u upotrebi. U knjizi “IQ djeteta, briga roditelja” sam napisao i neke primjere iz medicine, gdje se vidi da mozak brzo napravi grešku, ako je okruženje pogrešno. Nepoznavanje ove problematike može da dovede do problema u razvoju djeteta, jer roditelji često čine greške, a to čine iz dobre namjere, ne shvatajući da tako oštećuju razvoj djeteta. Kako bi dijete ispunilo svoj biološki potencijal, u prvim godinama života treba podsticati na aktivnosti koje osnažuju fizički razvoj djeteta, prije svega motoriku. Normalno je da dijete trči, da padne, da možda oguli laktove i koljena, ali danas imamo roditelje koji ne žele da dijete doživi takvu „traumu“. Sjećam se treniga, kada sam vodio sina Danila da igra fudbal, gdje su djeca normalno trčala, preskakala prepreke i na kraju treninga igrala na dva gola. Jedno dijete se povrijedilo, brzo smo mu pomogli, ali više smo pomagali mami da dođe sebi, nego djetetu. Često kažem roditeljima, sjetite se svog detinjstva, penjali smo se na drveće, preskakali ograde, padali smo, povređivali se i to je sve sastavni dio detinjstva.

Kako u djetetu probuditi želju za igrom, a istovremeno da znamo gdje se i kako igra sa svojim vršnjacima?

Nekad su porodice imali po 2-3 djeteta, pa kad u jednoj zgradi ima 20 stanova, djeca su bila na obližnjem igralištu, čuvali su jedni druge, nije bilo potrebe da roditelji paze na njih. Danas se broj djece smanjio, porodice imaju po jedno ili dva djeteta, pa onda roditelji moraju da idu da paze svoju djecu, a često to ne mogu jer su umorni poslije napornog radnog dana. Moguće je da tada i naprave još jednu od grešaka, jer kupuju TV ili kompjuter svom djetetu, jer sigurnije je da bude tu, nego negdje na ulici…. Jedno od rješenja mogu da budu sigurni parkovi ili igrališta, koji su ograđeni i mogu da ulaze samo djeca. Već postoji koncept tih parkova, a to opet ne zavisi od roditelja nego od gradskih institucija koji se bave planiranjem parkova i dječjih igrališta. Zato je važno edukovati širu društvenu zajednicu, jer svi zajedno možemo nešto i uraditi, a ne da ostavljamo roditelje da sami brinu o svemu, da paze na nesavjesne vozače, da paze na sigurnost djeteta u gradskim parkovima, da paze na pse lutalice…