Jedan od najboljih tenisera svih vremena Novak Đoković dotakao se u razgovoru za argentinski La Nacion brojnih tema, a jedna od njih bio je i rat na našim prostorima i strahote kroz koje su ljudi prolazili.

Pričao je o raznim situacijama iz teških vremena te istakao kako je to nešto najgore što se nekome može dogoditi.

“Srbija je stara nacija koja je u posljednjih 100 godina prošla Prvi, pa Drugi svjetski rat, a propatili smo puno i u posljednjih 30-ak godina. Ne samo mi već i Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Ja sam rođen 1987. tako da ne pamtim kako je izgledala Jugoslavija, ali pamtim drugi dio 90-ih. Sjećam se da sam stajao u redu sa svojim djedom u pet sati ujutro kako bih uzeo hljeb i prehranio cijelu našu porodicu”, rekao je Đoković za La Nacion, pa potom otkrio kako je veliku podršku u tom razdoblju života imao kod roditelja.

Također je otkrio da ga danas izuzetno tužnim čini kada vidi djecu koja prolaze kroza strahote rata širom svijeta.

“Srce mi se slama. To su najčistija bića na Zemlji, zaslužuju bolje, budućnost. Ja sam proživio rat, moj grad je bombardovan danonoćno dva i pol mjeseca. Vidio sam mrtve ljude. A sada kada vidim ratove u drugim dijelovima svijeta, ne razumijem”, rekao je Đoković pa nastavio:

“Teškoće kroz koje smo prolazili moja porodica, moj narod i ja su nevjerovatne. Ponavljam, znam da se ono što govorim čuje i u Hrvatskoj, u Bosni, u drugim zemljama, u Makedoniji, Sloveniji, Crnoj Gori itd. I uvijek ih spominjem jer su i oni stradali u novijoj historiji, čak više nego Srbija. Tako da razumijem bol i teškoće. Nažalost, rane rata su otvorene i još uvijek postoji tenzija, ali kroz sport se otvara prostor da se ljudi približe, da imaju više razumijevanja i spremnije da oproste.”

Đoković je još jednom rekao kako je rat najgora stvar koja se nekome može dogoditi.

“To je užas. To je strah od nepoznatog. Ne znajući hoće li ti sljedeća bomba pasti na glavu. I tako svaki dan, alarmi, sirene… I opet kažem, ne želim to nikome. Niko ne bi trebao trpjeti rat da bi razvio svoju mentalnu snagu, postoje drugi načini za to. Ali za mene je to predstavljalo važan dio mog razvoja i kao malo dijete sam bio primoran sazrijevati. Morao sam preuzeti odgovornost i podijeliti ulogu svog oca jer sam bio najstariji sin i nije bilo vremena.”

Jedan od najboljih tenisera svih vremena Novak Đoković dotakao se u razgovoru za argentinski La Nacion brojnih tema, a jedna od njih bio je i rat na našim prostorima i strahote kroz koje su ljudi prolazili.

Pričao je o raznim situacijama iz teških vremena te istakao kako je to nešto najgore što se nekome može dogoditi.

“Srbija je stara nacija koja je u posljednjih 100 godina prošla Prvi, pa Drugi svjetski rat, a propatili smo puno i u posljednjih 30-ak godina. Ne samo mi već i Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Ja sam rođen 1987. tako da ne pamtim kako je izgledala Jugoslavija, ali pamtim drugi dio 90-ih. Sjećam se da sam stajao u redu sa svojim djedom u pet sati ujutro kako bih uzeo hljeb i prehranio cijelu našu porodicu”, rekao je Đoković za La Nacion, pa potom otkrio kako je veliku podršku u tom razdoblju života imao kod roditelja.

Također je otkrio da ga danas izuzetno tužnim čini kada vidi djecu koja prolaze kroza strahote rata širom svijeta.

“Srce mi se slama. To su najčistija bića na Zemlji, zaslužuju bolje, budućnost. Ja sam proživio rat, moj grad je bombardovan danonoćno dva i pol mjeseca. Vidio sam mrtve ljude. A sada kada vidim ratove u drugim dijelovima svijeta, ne razumijem”, rekao je Đoković pa nastavio:

“Teškoće kroz koje smo prolazili moja porodica, moj narod i ja su nevjerovatne. Ponavljam, znam da se ono što govorim čuje i u Hrvatskoj, u Bosni, u drugim zemljama, u Makedoniji, Sloveniji, Crnoj Gori itd. I uvijek ih spominjem jer su i oni stradali u novijoj historiji, čak više nego Srbija. Tako da razumijem bol i teškoće. Nažalost, rane rata su otvorene i još uvijek postoji tenzija, ali kroz sport se otvara prostor da se ljudi približe, da imaju više razumijevanja i spremnije da oproste.”

Đoković je još jednom rekao kako je rat najgora stvar koja se nekome može dogoditi.

“To je užas. To je strah od nepoznatog. Ne znajući hoće li ti sljedeća bomba pasti na glavu. I tako svaki dan, alarmi, sirene… I opet kažem, ne želim to nikome. Niko ne bi trebao trpjeti rat da bi razvio svoju mentalnu snagu, postoje drugi načini za to. Ali za mene je to predstavljalo važan dio mog razvoja i kao malo dijete sam bio primoran sazrijevati. Morao sam preuzeti odgovornost i podijeliti ulogu svog oca jer sam bio najstariji sin i nije bilo vremena.”