Zeničanin sa novosadskom adresom Dušan Stupar, u sklopu ovogodišnje manifestacije “Oktobar, mjesec knjige”, promovirao je u prostoru Gradske biblioteke u Zenici i pred zeničkom publikom svoj književni prvijenac, roman “Sto kroz dva to sam ja”.

Roman, kako je istakao, sadrži 40 priča iz njegovog zeničkog života, odnosno do početka rata u Bosni i Hercegovini, a nakon toga i životne uspone i padove za vrijeme studiranja i izbjegličkog života u Novom Sadu, gdje je danas profesor na Fakultetu sporta i psihologije.

“Ja mislim da ne postoji veći uspjeh za nekoga da se dokaže u svom gradu. Često postoji uzrečica: Lakše je biti svjetski prvak, nego najbolji u svojoj ulici, svom kvartu, u svom gradu… Tako je i ova knjiga – ustvari autobiografski roman ‘Sto kroz dva to sam ja’ – upravo jedan roman koji objašnjava put mog života, koji nije bio nimalo jednostavan. S druge strane, predstavlja jednu nostalgičnu priču o mom predratnom gradu- Zenici, gdje sam rođen i gdje sam živio 19 godina”, kazao je Stupar.

Neki dijelovi knjige, ističe, posvećeni su lijepom životu i poštovanju među komšijama u Zenici, dok bi neke priče mogle biti predložak i za film. Naslov knjige proizašao je iz činjenice da prošle godine proslavio 50. godina života.

“Ja sam posebno uzbuđen, srećan i zahvalan što u svom rodnom gradu mogu da se potvrdim, odnosno- da se nadovežem na onu priču – da se dokažem najprije u svom gradu. Presrećan sam što sam, nakon toliko godina, u svom rodnom gradu i da mogu da ostavim barem neki djelić, kao poklon gradu u kojem sam odrastao i proveo najljepše godine života. Knjiga je jako emotivna, a prije svega je antiratna i preporučio bih je svakome ko voli da vidi da dobro uvijek pobjeđuje i što je jedna od poenti ove knjige”, kazao je Stupar, koji je pisao o rastu industrijske Zenice te dolasku u taj grad ljudi svih zanimanja, svih narodnosti i naciija iz svih krajeva bivše Jugoslavije.

Zenica je, podvlači, bila “centar svijeta u toj Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji”, a samim tim odvijale su se i životne priče koje idu uz takav jedan grad.

“A to, opet, nadovezujem na jedno bratstvo i jedinstvo; na jedan suživot, na razumijevanje drugog, drugačijeg…i gdje je, zapravo, bilo uživancija živjeti. Ja sam to doživio sa svojih 19 godina. Sve priče u knjizi su potpuno istinite. Tiču se, također, moje porodice, koja je cijelo vrijeme tog prošlog, nesrećnog rata bila u Zenici, gdje su ostali sa svojim sugrađanima. Kako su oni preživljavali, šta su radili, kako su se snalazili… Knjiga, dalje, prati moj životni put i kako sam se snalazio kao izbjeglica te kako u jednom trenutku imate sve, a sutra se probudite i više nemate ništa”, kaže Stupar.

Naravno, ističe, knjiga ima i neke lijepe priče. U tri priče, napominje, piše o tome kako je svojim drugarima pronašao žene te ih oženio, ali i kako je bio koordinator Spasilačke službe na novosadskom kupalištu “Štrand”.

“Spomenuo bih svoju zgradu Prvomajsku 48, odnosno današnju Crkvice 48, koja je, ustvari, bila Jugoslavija u malom i gdje sam imao odlično, presrećno djetinjstvo, koje sadašnje generacije ne mogu ni da zamisle kako to izgleda. Poenta knjige je da se ne zaborave neke stvari koje su funkcionisale dobro i za kojima veliki broj ljudi pati…Kada pročitate jedan ovakav, biografski roman onda ćete shvatiti i da mnoge probleme koje imamo, previše ih ozbiljno doživljavamo “, kazao je Stupar, koji poručuje da život treba živjeti “punim plućima”.

Podsjeća kako su se prije pet godina, bivši i sadašnji stanari te zeničke zgrade, okupili te družili dva dana uz Babinu rijeku te evocirali uspomene iz prošlog života.

Atletika, koju je trenirao u tadašnjem Atletskom klubu Čelik, dala mu je, kaže, volju i želju da izdrži sve probleme koje mu je donio život. Knjiga je već promovirana u Bečeju, Novom Sadu, Sremskoj Kamenici… Svijet knjige je tek otvorio pa ima namjeru nastaviti.

Promotor knjige bio je zenički sportski novinar i Stuparov školski kolega Ibrahim Muratović, koji je podsjetio kako nije ekspert za književnost, ali je podvukao kako se ovog posla prihvatio kao prijatelj i školski kolega Dušana Stupara.

“Nakon što sam pročitao knjigu, shvatio sam da je u pitanju jedna zaista iskrena autobiografska priča i ispovijest o jednom životu koji je mogao biti život svakoga od nas. Ali, u njegovom slučaju bilo je nekih izuzetnih turbulencija, koje možda zaslužuju i da se nađu na filmskom platnu”, kazao je Muratović, koji je dodao kako svaki čitalac ove knjige ima priliku upoznati i autora, koji je veliki altruista i kosmopolita te koji o svom rodnog gradu piše najljepše priče.

Zeničanin sa novosadskom adresom Dušan Stupar, u sklopu ovogodišnje manifestacije “Oktobar, mjesec knjige”, promovirao je u prostoru Gradske biblioteke u Zenici i pred zeničkom publikom svoj književni prvijenac, roman “Sto kroz dva to sam ja”.

Roman, kako je istakao, sadrži 40 priča iz njegovog zeničkog života, odnosno do početka rata u Bosni i Hercegovini, a nakon toga i životne uspone i padove za vrijeme studiranja i izbjegličkog života u Novom Sadu, gdje je danas profesor na Fakultetu sporta i psihologije.

“Ja mislim da ne postoji veći uspjeh za nekoga da se dokaže u svom gradu. Često postoji uzrečica: Lakše je biti svjetski prvak, nego najbolji u svojoj ulici, svom kvartu, u svom gradu… Tako je i ova knjiga – ustvari autobiografski roman ‘Sto kroz dva to sam ja’ – upravo jedan roman koji objašnjava put mog života, koji nije bio nimalo jednostavan. S druge strane, predstavlja jednu nostalgičnu priču o mom predratnom gradu- Zenici, gdje sam rođen i gdje sam živio 19 godina”, kazao je Stupar.

Neki dijelovi knjige, ističe, posvećeni su lijepom životu i poštovanju među komšijama u Zenici, dok bi neke priče mogle biti predložak i za film. Naslov knjige proizašao je iz činjenice da prošle godine proslavio 50. godina života.

“Ja sam posebno uzbuđen, srećan i zahvalan što u svom rodnom gradu mogu da se potvrdim, odnosno- da se nadovežem na onu priču – da se dokažem najprije u svom gradu. Presrećan sam što sam, nakon toliko godina, u svom rodnom gradu i da mogu da ostavim barem neki djelić, kao poklon gradu u kojem sam odrastao i proveo najljepše godine života. Knjiga je jako emotivna, a prije svega je antiratna i preporučio bih je svakome ko voli da vidi da dobro uvijek pobjeđuje i što je jedna od poenti ove knjige”, kazao je Stupar, koji je pisao o rastu industrijske Zenice te dolasku u taj grad ljudi svih zanimanja, svih narodnosti i naciija iz svih krajeva bivše Jugoslavije.

Zenica je, podvlači, bila “centar svijeta u toj Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji”, a samim tim odvijale su se i životne priče koje idu uz takav jedan grad.

“A to, opet, nadovezujem na jedno bratstvo i jedinstvo; na jedan suživot, na razumijevanje drugog, drugačijeg…i gdje je, zapravo, bilo uživancija živjeti. Ja sam to doživio sa svojih 19 godina. Sve priče u knjizi su potpuno istinite. Tiču se, također, moje porodice, koja je cijelo vrijeme tog prošlog, nesrećnog rata bila u Zenici, gdje su ostali sa svojim sugrađanima. Kako su oni preživljavali, šta su radili, kako su se snalazili… Knjiga, dalje, prati moj životni put i kako sam se snalazio kao izbjeglica te kako u jednom trenutku imate sve, a sutra se probudite i više nemate ništa”, kaže Stupar.

Naravno, ističe, knjiga ima i neke lijepe priče. U tri priče, napominje, piše o tome kako je svojim drugarima pronašao žene te ih oženio, ali i kako je bio koordinator Spasilačke službe na novosadskom kupalištu “Štrand”.

“Spomenuo bih svoju zgradu Prvomajsku 48, odnosno današnju Crkvice 48, koja je, ustvari, bila Jugoslavija u malom i gdje sam imao odlično, presrećno djetinjstvo, koje sadašnje generacije ne mogu ni da zamisle kako to izgleda. Poenta knjige je da se ne zaborave neke stvari koje su funkcionisale dobro i za kojima veliki broj ljudi pati…Kada pročitate jedan ovakav, biografski roman onda ćete shvatiti i da mnoge probleme koje imamo, previše ih ozbiljno doživljavamo “, kazao je Stupar, koji poručuje da život treba živjeti “punim plućima”.

Podsjeća kako su se prije pet godina, bivši i sadašnji stanari te zeničke zgrade, okupili te družili dva dana uz Babinu rijeku te evocirali uspomene iz prošlog života.

Atletika, koju je trenirao u tadašnjem Atletskom klubu Čelik, dala mu je, kaže, volju i želju da izdrži sve probleme koje mu je donio život. Knjiga je već promovirana u Bečeju, Novom Sadu, Sremskoj Kamenici… Svijet knjige je tek otvorio pa ima namjeru nastaviti.

Promotor knjige bio je zenički sportski novinar i Stuparov školski kolega Ibrahim Muratović, koji je podsjetio kako nije ekspert za književnost, ali je podvukao kako se ovog posla prihvatio kao prijatelj i školski kolega Dušana Stupara.

“Nakon što sam pročitao knjigu, shvatio sam da je u pitanju jedna zaista iskrena autobiografska priča i ispovijest o jednom životu koji je mogao biti život svakoga od nas. Ali, u njegovom slučaju bilo je nekih izuzetnih turbulencija, koje možda zaslužuju i da se nađu na filmskom platnu”, kazao je Muratović, koji je dodao kako svaki čitalac ove knjige ima priliku upoznati i autora, koji je veliki altruista i kosmopolita te koji o svom rodnog gradu piše najljepše priče.