Kada u pustinji umre starac, to vam je kao da ste biblioteku izgubili. Nažalost, otišao je ovih dana još jedan istinski neimar ovih prostora, tihi i skromni arhitekta Slobodan Jovandić, i sa njim, kao i sa svakim majstorom, otišle su neotkrivene njemu znane tajne stvaranja.
Biti arhitekta znači biti istinski monah ili sufista te opsesije koju nose iskreni stvaraoci-neimari. Slobo se nije bavio arhitekturom. On je živio arhitekturu. Svako ko je imao sreće da ga sretne u životu znao je za to. Da su razgovori sa njim, pa čak i ako se u početku protokolarno progovori o nekoj svakodnevnici, uvijek završavali na njegovoj opsesiji ovom profesijom i njegovoj opsesiji – arhitekturi. Zato ja ga smatram iskonskim neimarom. Njegov odnos prema arhitekturi uvijek je nosio iskru radoznalosti i igre koju istinski umjetnici nose u sebi. To je njihovo poslanje.
“Umjetnikov zadatak, a da on to i ne zna, jeste da učini da čovječanstvo liči na dijete; u tome je njegova slava i njegova ograničenost”, napisao je veliki Nietzsche u svojoj knjizi za slobodne duhove “Ljudsko, suviše ljudsko”.
Jovandić je, u skladu sa imenom svojim, bio slobodan da se igra dok gradi i stvara. Fascinantno je njegovo okruženje. Njegova sestra, poznata naša velika umjetnica, majstor grafike Radmila Jovandić, kao i skromni brat, arhitekta Ljubiša…
Njegova vjerna životna saputnica i potpora, koja je koautor mnogih njihovih projekata, energična je Duška Jovandić. Ona u pravom smislu riječi podupire njegovo stvaranje i čini sa njim stvaralački tandem. Zato je to dio koji je sada nenadoknadiv za nju. Njih dvoje stvorili su i održali nešto najsvetije, uzornu familiju. Kćerka Tamara, koja je afirmisana slikarka, sada radi i bori se u Londonu, a sin Bojan, tihe naravi kao i otac, arhitekta je u Pragu.
Ko je znao za Slobodana Jovandića, znao je i za njegovu Dušku. Bili su jedno. To je jedan od prepoznatljivih tandema u arhitekturi Bosne i ondašnje države, a bilo ih je od Dobrovića, Filipovića, do Rošovih i Mandića, Grozdanića danas.
Grad prepoznat po njegovim objektima
Slobodan Jovandić uvijek je bio otvoren za mlade. Ko ga je poznavao, znao je blagost njegovog pogleda i neku razumnu danas teško dostižnu strpljivost, da te sluša dok govoriš. Umni ljudi su prije svega duboki slušaoci sagovornika. Slobo je to bio. Stvarao je u vrijeme kada su postojale velike projektantske kuće, kao što su bili Dom, Arhitekt, Institut za arhitekturu i urbanizam… Bilo je to vrijeme žestokih utakmica i nimalo bezazleno, jer i tada su interesi vladali. Danas je nezamislivo da su te kompanije, tada su se zvali preduzeća ili radne organizacije, imale i po stotinu zaposlenih. Valjalo je imati dovoljno posla i održati se u tadašnjem društvu. Slobodan i Duška radili su i djelovali uglavnom u RO Plan, ali posao se nastavljao u kući, jer tada su se radili konkursi, a za to se trošilo takozvano slobodno vrijeme. Njihova djeca su rasla između crteža, maketa i nije čudo što su tim putem i nastavili.
Slobo djeluje tiho, ali permanentno. Istinska ostvarenja će mu se dogoditi u Zenici, gradu kojem je dao identitet. Danas se taj grad prepoznaje po njegovim objektima. Bilo je iskreno zadovoljstvo otići u Zenicu s njim. Smogao je snage da ipak starački se odazove i da bude gost jednog kulturnog događaja u Zeničkom pozorištu, 19. marta ove godine, povodom dodjele nagrade grada ekipi iz hrvatske TV producentske kuće Hulahop za emisiju “Betonski spavači” i promociju knjige Neidhardta i Grabrijana.
Njegovim odlaskom to postaje istorija. Uživali smo u razgovoru na putu, ali osjetio sam istinsku radost djeteta kada smo zastali ispred njegovih kula – znane Lamele, tog za svoje vrijeme revolucionarnog visokog stambenog kompleksa, koji je jedno vrijeme sa svojih 25 spratova bio najveći stambeni kompleks. Majstor – protoneimar tada mi reče jednu tajnu da je objekat trebao imati čak trideset spratova, pet više. Investitor je, a tada je to bila firma Izgradnja, odustao.
Taj fantastično komponovani niz koji se spušta u ljudsko mjerilo u dodiru sa ulicom se dostojanstveno propinje i tvori sada znanu siluetu Zenice. Tu u neposrednom komšiluku je i hotel Internacional sa svojom smjelom konzolom nad ulazom. Danas to je nijemi svjedok snage onog vremena, koji su majstori kao što je Jovandić bio, kristalizovali u vremenu. Da smo svjesni snage i poruka koje nose ta dva objekta, mi bismo ih pod hitno stavili pod spomeničku zaštitu. Arhitektura nije odraz, ona je izraz vremena. Sve to je vanredno osvijetlila serija “Betonski spavači”, koja je u svom trećem serijalu bila posvećena Zenici.
Razlog kulturnog događaja ove godine u Zenici je bila dodjela nagrade grada Zenice toj emisiji. U tu famoznu noć stala je i promocija reprinta Neidhardtove i Grabrijanove kultne knjige “Arhitektura Bosne” i “Put u savremeno”. Bilo je iskreno zadovoljstvo u punoj sali intimnog pozorišta u Zenici na binu pozvati doajena i arhitektu-neimara koji je svojim objektima obilježio Zenicu. Izlazak i govor Slobodana Jovandića na binu pozorišta, nakon godina zaborava, bila je noć koju neću nikad zaboraviti. To veče se skupilo sve što Zenicu čini Zenicom. Koja je simbolika da pojavom arhitekta-neimar potvrdi naslov i usmjerenje te knjige njegovog profesora, a za mene bitne odrednice našeg identiteta.
Isprojektovao skoro dvije hiljade stanova
Slobo je bio to. Graditelj kuća koje grade nas. Neimar tog identiteta. To mogu samo najveći. To veče je publici i nama otkrio još neke tajne. Samo u Zenici on je isprojektovao skoro dvije hiljade stanova u naseljima Babina Rijeka i Mokušnice. Pravo remek-djelo ovog protomajstora je kompleks hotela Zenit, koji je izgradila Zenička željezara i tada zvala rekreacionim centrom. Tom zdanju, za koje dobija najveću jugoslovensku Saveznu nagradu lista Borba 1985. godine, nadamo se, predstoje ljepši dani jer otkupila ga je u privatizaciji kompanija koja može da ga podigne.
Majstor je ovim objektom u tom dobu zalaska postmoderne ostvario jednu arhitektonsku gestu kojom je za sva vremena odredio sudbinu ovog bosanskog izlaza na more. Ovaj ga je objekt označio. Kada splasne politički naboj oko ovog objekta i kada on oživi, povući će Neum u novu višu kategoriju i postati reper regije. Onako projektovan, konkretno on je idealan za ekstenziju u ovo vrijeme. To su objekti i to je prava arhitektura koja može da ostari. Arhitektura tako postaje klasik. Ovaj objekat je upravo to. Nadam se da će novi vlasnik Bingo kompanija imati senzibilitet za ovaj najvažniji objekat naše obale. Ovo nije hotel Neuma, nego Zenice, Bosne, nas. Sa njim Neum može postati naš Makao. Eto šta znači touch – dodir jednog majstora, umjetnika. To je njegovo poslanje da transcendentno učini transparentnim.
Vrijeme s ljudskim likom
Obilježio je Slobodan i svoje Sarajevo zgradom Mašinskog fakulteta, i mnogim drugim, kao i prvim i izgleda za sada jedinim istinskim hotelom Maršal na Bjelašnici. Njegovoj familiji i onima koji su radili sa njim u amanet je da svu tu nevjerovatnu produktivnost i ostvarenja stave u neku formu knjige i izložbe koja bi je pratila. Naš neimar to zaslužuje, kao i neku ulicu u Zenici. Valjda ćemo nekada napraviti muzej arhitekture Bosne i Hercegovine, gdje će opus i djela Jovandić Slobodana biti u panteonu, jer svjedoci su to jednog hrabrog i ljudskog vremena.
Graditi odmaralište za radnike kao hotel ili nebodere u kojima će stanovati može samo vrijeme koje je imalo ljudski lik. Tada smo bili ispred svijeta. Kao suprug, otac i deda falit će svojima koji to moraju dostojanstveno podnijeti i nositi. Bila je to istinska životna strasna igra umjetnika, za što je Slobo bio predodređen. Gospodin se ne nameće, on se prepozna. Otišao je gospodin među nama arhitektima. Gospodin jer se radovao tuđem uspjehu kao i svom. Hvala mu, jer to sam od njega doživio još kao mlad arhitekta. Sada si tamo gdje i pripadaš – u visinama.
Pratite nas i na Twitteru, Facebooku i Instagramu.
