Svaki narod na Balkanu tvrdi da je najstariji. Originalna verzija. Međutim nedavno objavljena studija otkriva da svi balkanski narodi imaju skoro identičan genski materijal.

“Adam i Eva su bili Srbi. Ili Hrvati. Definitivno Albanci, Bugari ili Bošnjaci. Postoji jedno pitanje oko kojeg se današnji balkanski narodi slažu: Svuda prevladava vjerovanje da je baš taj jedan, vlastiti narod, najstariji narod južne Europe.”, ovim rečenicama počinje tekst objavljen proteklog vikenda u listu Neue Zürcher Zeitung am Sonntag. Piše ga Adelheid Wölfl iz Sarajeva, a Deutsche Welle prenio ga je gotovo u cijelosti:

Stav da je zajednički etnički identitet, koji se ne zasniva samo na kulturi, jeziku ili religiji, već i na biološkom podrijetlu, također je široko rasprostranjen. Ovaj etno- ili ‘genetski nacionalizam’ bio je jedan od razloga za krvave devedesete i rat u republikama bivše Jugoslavije. Način razmišljanja je bio: Bili smo ovdje prvi, vrijedimo više od ostalih, a mi smo potpuno drugačiji, zato možemo dominirati nad ostalima i protjerati ih. Ili se tvrdi da ostali zapravo dolazili iz vlastite etničke grupe, a ona je originalna. Ovo razmišljanje je i danas rašireno. Srpski novinar, koji je kasnije postao ministar za obitelj i demografiju, Ratko Dmitrović, objasnio je 2018. da su Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci svi istog podrijetla: oni su svi Srbi. ‘Nije teško, priznati istinu. Ne boli’, tvitao je on. Prema njegovim riječima, ostale etničke grupe su zapravo Srbi koji su jednostavno izdali svoje srpstvo.

Bivši hrvatski ministar obrazovanja Dragan Primorac, doktor i genetičar, smatra da su “više od tri četvrtine današnjih hrvatskih muškaraca potomci starih Europljana koji su živjeli u posljednjem ledenom dobu prije 20.000 godina na području današnje Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine”.

Te priče su znanstvena glupost, što dokazuje i nova studija s Harvarda.

“Kada biste mi dali DNK od neke osobe i da vam moram reći je li ta osoba Hrvat ili Srbin, bilo bi izuzetno teško. Hrvati, Srbi i drugi su kulturni termini, ali ne odražavaju vrlo staru diferencijaciju u njihovoj demografsko-genetskoj povijesti”, kaže arheogenetičar Injigo Olalde, jedan od autora studije “Genetička povijest Balkana od rimske granice do migracije Slavena”, koja je objavljena u decembru.

U studiji su analizirali DNK podatke 146 skeleta ljudi koji su živjeli u prvom mileniju nove ere i iskopani su s 20 različitih lokacija na Balkanu – u Hrvatskoj, Srbiji, Sjevernoj Makedoniji, Bugarskoj, Rumunjskoj, Grčkoj i Albaniji.

Rezultati otkrivaju sljedeće: prvo, genetski fond svih ovih pojedinaca je sličan, a drugo, gotovo je identičan genetskom fondu današnjih jugoistočnih Europljana.

“Bez obzira na moderne nacionalne granice, stanovništvo u našem području istraživanja oblikovano je kroz slične procese migracije i promjena”, kaže Olalde.

Ovo sugerira da su se važni demografski događaji koji su doprinijeli formiranju današnjih grupa dogodili već oko 1000. godine nove ere.

Migracijski tokovi se također mogu pratiti putem DNK. Između 250. i 550. godine nove ere ljudi iz srednje i sjeverne Europe i Pontijsko-kaspijske stepe stigli su u jugoistočnu Europu. Nakon završetka rimske vladavine, odnosno između 6. i 10. stoljeća, sve veći broj migranata koji su govorili slavenski dolazi iz sjeveroistočne Europe. Prema studiji, njihov DNK se danas može pronaći kod 30 do 60 posto stanovništva na Balkanu. Ovi migranti nisu zamijenili ljude koji su živjeli u toj regiji tijekom brončanog ili željeznog doba, već su se pomiješali s njima.

Genetski materijal ljudi iz željeznog i brončanog doba može se naći u oko 22 posto današnje populacije, a genetski materijal predaka iz zapadne Anatolije u oko 23 posto, kaže Olalde u intervjuu za NZZ am Sonntag.

Pitanje je hoće li studija naći put i u svijest šire javnosti na Balkanu. Jer ovdje neki “znanstvenici” doprinose nacionalističkoj i rasističkoj historiografiji. U Hrvatskoj su to bile teorije Franje Račkog. Tvrdio je da su “Hrvati” tokom seobe stigli u “djelomično praznu kuću”, tako da se nisu miješali, te da sadašnje stanovništvo vodi direktno podrijetlo od doseljenika koji govore slavenski.

Direktor Centra za studije jugoistočne Europe na Sveučilištu u Grazu Florian Bieber kaže da kritički pogled na podjelu na etničke grupe nije raširen.

“Postoji mnogo više pročišćenih povijesnih narativa koji zanemaruju mješavine i povezanosti”, kaže Bieber.

Političarka radikalne desnice bosanskih Srba Biljana Plavšić, bivša potpredsjednica pseudo-republike Republike Srpske, izjavila je oko 1993. da ona i drugi srpski nacionalisti nisu u stanju pregovarati s muslimanima iz genetskih razloga.

“Bio je to genetski deformirani materijal koji je prihvatio islam. I sada, naravno, postaje sve koncentriraniji sa svakom uzastopnom generacijom. Postaje sve gore i gore. Tokom stoljeća geni su nastavili propadati”, kaže ova biologinja po struci.

Bosanski Srbi su bili etnički i rasno superiorniji od bosanskih Muslimana, smatrala je ona.

Arheolog Mario Gavranović iz Austrijske akademije znanosti upozorava na pseudoznanstvenu teoriju o podrijetlu koja se koristi u propagandne svrhe i ističe da se ta rasistička ideologija širi i danas.

Na primjer, srpsko udruženje “Poreklo” prikuplja DNK uzorke kako bi ušlo u trag “srpskom naslijeđu”. Iz “Porekla” tvrde da “Srbi” sigurno nisu pomiješani s “turskom krvlju”. Istoimeno crnogorsko udruženje tvrdi da “Srbi” imaju potpuno drugačije gene od Albanaca.

Jedna od rasprostranjenih ideja je da su Srbi, Hrvati i Bošnjaci potekli direktno od doseljenih “Slavena” iz sjeveroistočne Europe u jednoj liniji i bez miješanja s drugima. Neki Albanci vjeruju da su direktni potomci Ilira, neki Grci vjeruju da vode podrijetlo od starih Grka. Uzavrela mješavina praznovjerja, rasizma i nadmoći.

“Nema genetske osnove za razlike među etničkim grupama”, naglašava Naris Pojskić s Instituta za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju Univerziteta u Sarajevu, miran čovjek koji kaže da je krajem 19. stoljeća Austrijanac Augustin Weisbach pokušao “mjerenjima opsega glave” utvrditi postoji li razlika između pravoslavnih, katoličkih ili muslimanskih Bošnjaka. Weisbach nije našao nijednu.

“Svi pripadamo istom genskom fondu. „Uvijek smo duboko u sebi znali da nema razlike”, kaže Pojskić.

“Desničarski ideolozi koji ipak tvrde da su grupe biološki različite ignorirat će istraživanje DNK”, kaže on.

Svaki narod na Balkanu tvrdi da je najstariji. Originalna verzija. Međutim nedavno objavljena studija otkriva da svi balkanski narodi imaju skoro identičan genski materijal.

“Adam i Eva su bili Srbi. Ili Hrvati. Definitivno Albanci, Bugari ili Bošnjaci. Postoji jedno pitanje oko kojeg se današnji balkanski narodi slažu: Svuda prevladava vjerovanje da je baš taj jedan, vlastiti narod, najstariji narod južne Europe.”, ovim rečenicama počinje tekst objavljen proteklog vikenda u listu Neue Zürcher Zeitung am Sonntag. Piše ga Adelheid Wölfl iz Sarajeva, a Deutsche Welle prenio ga je gotovo u cijelosti:

Stav da je zajednički etnički identitet, koji se ne zasniva samo na kulturi, jeziku ili religiji, već i na biološkom podrijetlu, također je široko rasprostranjen. Ovaj etno- ili ‘genetski nacionalizam’ bio je jedan od razloga za krvave devedesete i rat u republikama bivše Jugoslavije. Način razmišljanja je bio: Bili smo ovdje prvi, vrijedimo više od ostalih, a mi smo potpuno drugačiji, zato možemo dominirati nad ostalima i protjerati ih. Ili se tvrdi da ostali zapravo dolazili iz vlastite etničke grupe, a ona je originalna. Ovo razmišljanje je i danas rašireno. Srpski novinar, koji je kasnije postao ministar za obitelj i demografiju, Ratko Dmitrović, objasnio je 2018. da su Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci svi istog podrijetla: oni su svi Srbi. ‘Nije teško, priznati istinu. Ne boli’, tvitao je on. Prema njegovim riječima, ostale etničke grupe su zapravo Srbi koji su jednostavno izdali svoje srpstvo.

Bivši hrvatski ministar obrazovanja Dragan Primorac, doktor i genetičar, smatra da su “više od tri četvrtine današnjih hrvatskih muškaraca potomci starih Europljana koji su živjeli u posljednjem ledenom dobu prije 20.000 godina na području današnje Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine”.

Te priče su znanstvena glupost, što dokazuje i nova studija s Harvarda.

“Kada biste mi dali DNK od neke osobe i da vam moram reći je li ta osoba Hrvat ili Srbin, bilo bi izuzetno teško. Hrvati, Srbi i drugi su kulturni termini, ali ne odražavaju vrlo staru diferencijaciju u njihovoj demografsko-genetskoj povijesti”, kaže arheogenetičar Injigo Olalde, jedan od autora studije “Genetička povijest Balkana od rimske granice do migracije Slavena”, koja je objavljena u decembru.

U studiji su analizirali DNK podatke 146 skeleta ljudi koji su živjeli u prvom mileniju nove ere i iskopani su s 20 različitih lokacija na Balkanu – u Hrvatskoj, Srbiji, Sjevernoj Makedoniji, Bugarskoj, Rumunjskoj, Grčkoj i Albaniji.

Rezultati otkrivaju sljedeće: prvo, genetski fond svih ovih pojedinaca je sličan, a drugo, gotovo je identičan genetskom fondu današnjih jugoistočnih Europljana.

“Bez obzira na moderne nacionalne granice, stanovništvo u našem području istraživanja oblikovano je kroz slične procese migracije i promjena”, kaže Olalde.

Ovo sugerira da su se važni demografski događaji koji su doprinijeli formiranju današnjih grupa dogodili već oko 1000. godine nove ere.

Migracijski tokovi se također mogu pratiti putem DNK. Između 250. i 550. godine nove ere ljudi iz srednje i sjeverne Europe i Pontijsko-kaspijske stepe stigli su u jugoistočnu Europu. Nakon završetka rimske vladavine, odnosno između 6. i 10. stoljeća, sve veći broj migranata koji su govorili slavenski dolazi iz sjeveroistočne Europe. Prema studiji, njihov DNK se danas može pronaći kod 30 do 60 posto stanovništva na Balkanu. Ovi migranti nisu zamijenili ljude koji su živjeli u toj regiji tijekom brončanog ili željeznog doba, već su se pomiješali s njima.

Genetski materijal ljudi iz željeznog i brončanog doba može se naći u oko 22 posto današnje populacije, a genetski materijal predaka iz zapadne Anatolije u oko 23 posto, kaže Olalde u intervjuu za NZZ am Sonntag.

Pitanje je hoće li studija naći put i u svijest šire javnosti na Balkanu. Jer ovdje neki “znanstvenici” doprinose nacionalističkoj i rasističkoj historiografiji. U Hrvatskoj su to bile teorije Franje Račkog. Tvrdio je da su “Hrvati” tokom seobe stigli u “djelomično praznu kuću”, tako da se nisu miješali, te da sadašnje stanovništvo vodi direktno podrijetlo od doseljenika koji govore slavenski.

Direktor Centra za studije jugoistočne Europe na Sveučilištu u Grazu Florian Bieber kaže da kritički pogled na podjelu na etničke grupe nije raširen.

“Postoji mnogo više pročišćenih povijesnih narativa koji zanemaruju mješavine i povezanosti”, kaže Bieber.

Političarka radikalne desnice bosanskih Srba Biljana Plavšić, bivša potpredsjednica pseudo-republike Republike Srpske, izjavila je oko 1993. da ona i drugi srpski nacionalisti nisu u stanju pregovarati s muslimanima iz genetskih razloga.

“Bio je to genetski deformirani materijal koji je prihvatio islam. I sada, naravno, postaje sve koncentriraniji sa svakom uzastopnom generacijom. Postaje sve gore i gore. Tokom stoljeća geni su nastavili propadati”, kaže ova biologinja po struci.

Bosanski Srbi su bili etnički i rasno superiorniji od bosanskih Muslimana, smatrala je ona.

Arheolog Mario Gavranović iz Austrijske akademije znanosti upozorava na pseudoznanstvenu teoriju o podrijetlu koja se koristi u propagandne svrhe i ističe da se ta rasistička ideologija širi i danas.

Na primjer, srpsko udruženje “Poreklo” prikuplja DNK uzorke kako bi ušlo u trag “srpskom naslijeđu”. Iz “Porekla” tvrde da “Srbi” sigurno nisu pomiješani s “turskom krvlju”. Istoimeno crnogorsko udruženje tvrdi da “Srbi” imaju potpuno drugačije gene od Albanaca.

Jedna od rasprostranjenih ideja je da su Srbi, Hrvati i Bošnjaci potekli direktno od doseljenih “Slavena” iz sjeveroistočne Europe u jednoj liniji i bez miješanja s drugima. Neki Albanci vjeruju da su direktni potomci Ilira, neki Grci vjeruju da vode podrijetlo od starih Grka. Uzavrela mješavina praznovjerja, rasizma i nadmoći.

“Nema genetske osnove za razlike među etničkim grupama”, naglašava Naris Pojskić s Instituta za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju Univerziteta u Sarajevu, miran čovjek koji kaže da je krajem 19. stoljeća Austrijanac Augustin Weisbach pokušao “mjerenjima opsega glave” utvrditi postoji li razlika između pravoslavnih, katoličkih ili muslimanskih Bošnjaka. Weisbach nije našao nijednu.

“Svi pripadamo istom genskom fondu. „Uvijek smo duboko u sebi znali da nema razlike”, kaže Pojskić.

“Desničarski ideolozi koji ipak tvrde da su grupe biološki različite ignorirat će istraživanje DNK”, kaže on.