U januaru 1993. UN-ovi diplomati Cyrus Vance i David Owen su sačinili prijedlog za buduće uređenje Bosne i Hercegovine koji je trebao okončati rat i osigurati trajni mir. No odlukama srpskog vodstva, plan je u odbačen i u konačnici je propao.

Nakon brojnih propalih prijedloga i mirovnih konferencija Cyrus Vance i David Oven su dobili zadatak da pokušaju kreirati novi sporazum koji bi zadovoljio sve sukobljene strane.

Sporazum su činila četiri dokumenta koji su uključivali četiri koraka koji su trebali biti postepeno implementirani što bi u konačnici dovelo do mira i uspostave nove vlade demokratskim izborima.

Teritorijalno uređenje je definirano mapom provincija koja je predviđala kreiranje deset etnički miješanih kantona sa relativnom autonomijom. Deset provincija bi na osnovu podjele 3-3-3 bilo pod kontrolom većinskih etničkih grupa, dok je za Sarajevo bilo predviđeno da bude sjedište labave centralne vlade.

Plan je predviđao da između primirja i održavanja izbora državom rukovodi privremena vlada koja bi došla umjesto postojećeg Predsjedništva i Vlade. Po tri člana vlade bi dolazilo iz svakog naroda i rotirala bi se na čeku predsjedništva svakih šest mjeseci.

Bosna i Hercegovina bi bila decentralizovana država, a provincije bi imale najveći broj vladinih funkcije, no ne bi imale nikakav međunarodni subjektivitet niti mogućnost uspostave veza sa drugim državama. Na čelu države bi se nalazilo Predsjedništvo sa predstavnicima svih konstitutivnih naroda.

Sve nesuglasice između provincija i centralne vlasti rješavao ustavni sud kojeg bi pored domaćih činile i strane sudije. Predviđena je i demilitarizacija države, te postojanje međunarodnih mehanizama kontrole. Trebao je postojati dvodomni parlament, u donji bi se parlamentarci birali direktno, a u gornji iz provincijskih skupština.

Provincije bi imale nadležnost za obrazovanje, kulturu, RTV sistem, prirodne resurse, zdravstvo, policiju i porezni sistem. A centralna vlast bi imala kontrolu u oblasti vanjskih poslova, trgovine, državljanstva. Sudstvo i bi bila podijeljena nadležnost.

Bošnjacima bi pripale provincije oko Bihaća, Tuzle i Zenice, Srbima oko Banja Luke, Bijeljine i Nevesinja, a Hrvatima područja oko Bosanskog Broda, Mostara i Travnika. Sarajevo bi imalo poseban status.

Sva tri dokumenta su potpisali Alija Izetbegović i Mate Boban, dok je Radovan Karadžić odbio potpisati mape provincija i prelazna rješenja. Nešto kasnije i parlament tzv. Srpske Republike je 4. aprila odbacio potpisivanje sporazuma.

Kasnije je 15. maja je na teritoriju pod kontrolom VRS održan i iscenirani referendum na kojem je i definitivno odbačen Vance-Owenov mirovni plan. Srpska strana je bila protiv plana jer je značio kraj nada za stvaranje druge srpske države, kao i potencijalno ujedinjenje sa Srbijom ali i okupiranim teritorijama u Hrvatskoj.

Nakon odbacivanja sporazuma oglasio se i mitropolit Amfilohije koji je kazao da je vodstvo Srba “krenulo svetolazarskim putem”.

“U ovom trenutku, našu dušu, kao što je naš jezik čuvao i sačuvao Vuk Karadžić, jedan njegov prezimenjak sa Plavšićkom, novom kosovkom djevojkom, sa Krajišnikom,čuvaju nas i našu dušu, jer su ove noći krenuli svetolazarskim putem. Opredijelili su se, kao i car Lazar za carstvo nebesko”, kazao je tada Amfilohije.

Teško je ocijeniti da li bi Vance-Owenov plan bio bolje ili lošije rješenje za uspostavu mira u BiH od onoga koji je dogovoren u Dejtonu, no odbijanje plana je tada jasno pokazalo da je političko vodstvo Srba protiv zaustavljanja rata i opstanka BiH u bilo kojem obliku.

U januaru 1993. UN-ovi diplomati Cyrus Vance i David Owen su sačinili prijedlog za buduće uređenje Bosne i Hercegovine koji je trebao okončati rat i osigurati trajni mir. No odlukama srpskog vodstva, plan je u odbačen i u konačnici je propao.

Nakon brojnih propalih prijedloga i mirovnih konferencija Cyrus Vance i David Oven su dobili zadatak da pokušaju kreirati novi sporazum koji bi zadovoljio sve sukobljene strane.

Sporazum su činila četiri dokumenta koji su uključivali četiri koraka koji su trebali biti postepeno implementirani što bi u konačnici dovelo do mira i uspostave nove vlade demokratskim izborima.

Teritorijalno uređenje je definirano mapom provincija koja je predviđala kreiranje deset etnički miješanih kantona sa relativnom autonomijom. Deset provincija bi na osnovu podjele 3-3-3 bilo pod kontrolom većinskih etničkih grupa, dok je za Sarajevo bilo predviđeno da bude sjedište labave centralne vlade.

Plan je predviđao da između primirja i održavanja izbora državom rukovodi privremena vlada koja bi došla umjesto postojećeg Predsjedništva i Vlade. Po tri člana vlade bi dolazilo iz svakog naroda i rotirala bi se na čeku predsjedništva svakih šest mjeseci.

Bosna i Hercegovina bi bila decentralizovana država, a provincije bi imale najveći broj vladinih funkcije, no ne bi imale nikakav međunarodni subjektivitet niti mogućnost uspostave veza sa drugim državama. Na čelu države bi se nalazilo Predsjedništvo sa predstavnicima svih konstitutivnih naroda.

Sve nesuglasice između provincija i centralne vlasti rješavao ustavni sud kojeg bi pored domaćih činile i strane sudije. Predviđena je i demilitarizacija države, te postojanje međunarodnih mehanizama kontrole. Trebao je postojati dvodomni parlament, u donji bi se parlamentarci birali direktno, a u gornji iz provincijskih skupština.

Provincije bi imale nadležnost za obrazovanje, kulturu, RTV sistem, prirodne resurse, zdravstvo, policiju i porezni sistem. A centralna vlast bi imala kontrolu u oblasti vanjskih poslova, trgovine, državljanstva. Sudstvo i bi bila podijeljena nadležnost.

Bošnjacima bi pripale provincije oko Bihaća, Tuzle i Zenice, Srbima oko Banja Luke, Bijeljine i Nevesinja, a Hrvatima područja oko Bosanskog Broda, Mostara i Travnika. Sarajevo bi imalo poseban status.

Sva tri dokumenta su potpisali Alija Izetbegović i Mate Boban, dok je Radovan Karadžić odbio potpisati mape provincija i prelazna rješenja. Nešto kasnije i parlament tzv. Srpske Republike je 4. aprila odbacio potpisivanje sporazuma.

Kasnije je 15. maja je na teritoriju pod kontrolom VRS održan i iscenirani referendum na kojem je i definitivno odbačen Vance-Owenov mirovni plan. Srpska strana je bila protiv plana jer je značio kraj nada za stvaranje druge srpske države, kao i potencijalno ujedinjenje sa Srbijom ali i okupiranim teritorijama u Hrvatskoj.

Nakon odbacivanja sporazuma oglasio se i mitropolit Amfilohije koji je kazao da je vodstvo Srba “krenulo svetolazarskim putem”.

“U ovom trenutku, našu dušu, kao što je naš jezik čuvao i sačuvao Vuk Karadžić, jedan njegov prezimenjak sa Plavšićkom, novom kosovkom djevojkom, sa Krajišnikom,čuvaju nas i našu dušu, jer su ove noći krenuli svetolazarskim putem. Opredijelili su se, kao i car Lazar za carstvo nebesko”, kazao je tada Amfilohije.

Teško je ocijeniti da li bi Vance-Owenov plan bio bolje ili lošije rješenje za uspostavu mira u BiH od onoga koji je dogovoren u Dejtonu, no odbijanje plana je tada jasno pokazalo da je političko vodstvo Srba protiv zaustavljanja rata i opstanka BiH u bilo kojem obliku.