Nova godina bez okićene jelke danas je gotovo nezamisliva, kako u katoličkim tako i u pravoslavnim kulturama.
Kićenje jelke jedna je od najpoznatijih i najpopularnijih tradicija koje se povezuju s proslavom Božića i Nove godine.
Jelka se ukrašava raznobojnim ukrasima, trakama i svjetlećim lampicama.
Na vrh jelke često se postavljaju anđeo ili zvijezda repatica koja predstavlja Vitlejemsku/Betlehemsku zvijezdu iz priče o rođenju Isusa Hrista.
Osim kršćanske simbolike, zvijezda može predstavljati i svjetlost, nadu i usmjerenje prema boljem sutra. Ona sjaji na vrhu drvca kao simbol svjetlosti koja proizlazi iz tmine i podsjeća nas na važnost nade i optimizma, osobito u teškim vremenima.
Porijeklo običaja
Tačno porijeklo ove tradicije nije poznato. Vjerovatno potiče od običaja kićenja jelki jabukama, što bi trebalo da simboliše Drvo poznanja dobra i zla u Rajskom vrtu.
Običaj se pojavljuje u Njemačkoj u 16. vijeku. Drveće okićeno jabukama koristi se u moralno-poučnim igrokazima da pokaže sukob dobra i zla. Popularnost koju danas ima jelka je zadobila za vrijeme Martina Lutera, protestantskog reformatora, koji uvodi i običaj kićenja jelki svjećicama. Danas su jabuke zamijenjene kuglama, a svjećice različitim svjetlećim lampionima.
U Britaniju je ovaj običaj uveo princ Albert, suprug kraljice Viktorije, polovinom 19. vijeka. Nakon toga novogodišnja jelka brzo je osvojila Evropu i cijeli svijet.
Na Balkanu se takođe ovaj običaj pojavio krajem 19. vijeka, najprije kod katolika, nešto kasnije kod pravoslavnog stanovništva, a kasnije i kod ostalih. Do početka 20. vijeka proširio se po većim mjestima, dok se po selima javio nešto kasnije.
Ukrašavanje jelke i postavljanje zvijezde na vrh nije samo estetski čin, već i način da obogatimo praznično iskustvo simbolima koji imaju duboko ukorijenjeno značenje. Ova tradicija prenosi se s generacije na generaciju, čineći svaku jelku jedinstvenom pričom porodice koja je dijeli.
Pratite nas i na Twitteru, Facebooku i Instagramu.
