Danas se navršavaju 23 godine od velikih demonstracija u Beogradu, kojima je okončana vladavina Slobodana Miloševića.

Režim čovjeka koji je duže od decenije širom regije raspirivao mržnju i ratove koji su rezultirali zločinima i genocidom, svoj kraj doživio je 5. oktobra 2000. godine.

Građani Beograda su tada masovno odlučili izaći na ulice, a konkretni povod je bilo Miloševićevo neprihvatanje izbornog poraza. Tadašnji je predsjednički kandidat opozicije Srbije Vojislav Koštunica pobijedio je, ali je izborna komisija po Miloševićevu nalogu odbila priznati rezultate. Masovni protesti koji su na trenutke dosezali i stotinu hiljada ljudi trajali su cijeli dan i noć: pale su dvije mrtve glave, više od 60 ljudi je povrijeđeno, no građani su na koncu uspjeli provaliti u zgradu Skupštine i srbijanske državne televizije. Nakon što je policija počela masovno odbijati poslušnost i držati stranu protestantima, Milošević je abdicirao.

Pred očima Evrope i svijeta tad se stala rađati neka “nova” Srbija, posebno nakon što je vlast novog premijera Zorana Đinđića Miloševića izručila sudu u Haagu. Milošević, nažalost, nije živ dočekao presudu po optužnici za ratne zločine u BiH, Hrvarskoj i Kosovu, a nije ni Zoran Đinđić dočekao kraj svog mandata: ubijen je u atentatu 2003. godine, u režiji ostataka Miloševićeva zločinačkog aparata i njegovih političkih satelita.

Danas, 23 godine od Miloševićeva silaska s vlasti, ništa od Đinđićeva pozitivnog političkog nasljeđa u Republici Srbiji više nije na životu, a zemljom vladaju bivši Miloševićevi šegrti i simpatizeri.

Aktuelni srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić bio je koalicioni partner i ministar informiranja u vlasti Slobodana Miloševića. Šef srbijanske obavještajne službe BIA – Aleksandar Vulin bio je istaknuti član JUL-a Miloševićeve supruge Mirjane Marković, a srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić, zvani Mali Sloba, bio je glasnogovornik Miloševićeve partije.

I ne radi se tu samo o činjenici da su navedeni obnašali pomenute funkcije, već da su u dobroj mjeri ostali dosljedni politici Slobodana Miloševića, istina, za sada, s nešto drugačijim metodama.

Njemački FAZ nedavno je pisao o zadnjem napadu srpskih paravojnih formacija, te objavio da je “kada se Jugoslavija raspala prije trideset godina, Srbija igrala ciničnu igru: dok su trupe koje je Beograd finansirao i slao u borbu pljačkale, ubijale i osvajale u Hrvatskoj, a kasnije i u Bosni, predsjednik Srbije Slobodan Milošević djelovao je kao anđeo nevinosti. Tvrdio je da njegova zemlja nema nikakve veze s tim, da je u pitanju sukob između lokalnih Srba i susjednih država. Bila je to očigledna laž, a ipak rijetko ko na Zapadu nije govorio protiv toga. Ljudi su više voljeli da vide Miloševića kao partnera u pregovorima”.

“Kada moćni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sada tvrdi da se zove Hase i da nije znao ništa o tome, morate biti veoma naivni da biste mu vjerovali. Vučić koristi metodu svog učitelja Miloševića, čiji je bio ministar propagande: nasilje se prenosi nezavisnim kooperantima i sistematski promoviše, dok se na evropskoj sceni ljudi ponašaju zabrinuto i pretvaraju se da su voljni da pregovaraju, što u stvarnosti ima za cilj samo da dobije na vremenu. Pravi cilj je kontrola teritorije. Državnici koji su nekada vjerovali u Miloševićeve laži sada izgledaju u najboljem slučaju smiješno. Ko danas snosi odgovornost, a vjeruje ili se pretvara da vjeruje da je Vučić čovjek kome se može vjerovati na riječ, treba da razmisli kako će ovakav stav izgledati za deset godina”, navodi se u komentaru FAZ-a.

Angel Dzhambazki, bugarski konzervativac, poručio je tokom ovosedmične rasprave u Evropskom parlamentu kako Vučić ponavlja na Kosovu obrazac koji je 1990-ih korišten u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

“Ništa se neće promijeniti u ponašanju Srbije. To je obrazac koji prate svi srpski predsjednici”, zakljičuje bugarski političar.

Danas se navršavaju 23 godine od velikih demonstracija u Beogradu, kojima je okončana vladavina Slobodana Miloševića.

Režim čovjeka koji je duže od decenije širom regije raspirivao mržnju i ratove koji su rezultirali zločinima i genocidom, svoj kraj doživio je 5. oktobra 2000. godine.

Građani Beograda su tada masovno odlučili izaći na ulice, a konkretni povod je bilo Miloševićevo neprihvatanje izbornog poraza. Tadašnji je predsjednički kandidat opozicije Srbije Vojislav Koštunica pobijedio je, ali je izborna komisija po Miloševićevu nalogu odbila priznati rezultate. Masovni protesti koji su na trenutke dosezali i stotinu hiljada ljudi trajali su cijeli dan i noć: pale su dvije mrtve glave, više od 60 ljudi je povrijeđeno, no građani su na koncu uspjeli provaliti u zgradu Skupštine i srbijanske državne televizije. Nakon što je policija počela masovno odbijati poslušnost i držati stranu protestantima, Milošević je abdicirao.

Pred očima Evrope i svijeta tad se stala rađati neka “nova” Srbija, posebno nakon što je vlast novog premijera Zorana Đinđića Miloševića izručila sudu u Haagu. Milošević, nažalost, nije živ dočekao presudu po optužnici za ratne zločine u BiH, Hrvarskoj i Kosovu, a nije ni Zoran Đinđić dočekao kraj svog mandata: ubijen je u atentatu 2003. godine, u režiji ostataka Miloševićeva zločinačkog aparata i njegovih političkih satelita.

Danas, 23 godine od Miloševićeva silaska s vlasti, ništa od Đinđićeva pozitivnog političkog nasljeđa u Republici Srbiji više nije na životu, a zemljom vladaju bivši Miloševićevi šegrti i simpatizeri.

Aktuelni srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić bio je koalicioni partner i ministar informiranja u vlasti Slobodana Miloševića. Šef srbijanske obavještajne službe BIA – Aleksandar Vulin bio je istaknuti član JUL-a Miloševićeve supruge Mirjane Marković, a srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić, zvani Mali Sloba, bio je glasnogovornik Miloševićeve partije.

I ne radi se tu samo o činjenici da su navedeni obnašali pomenute funkcije, već da su u dobroj mjeri ostali dosljedni politici Slobodana Miloševića, istina, za sada, s nešto drugačijim metodama.

Njemački FAZ nedavno je pisao o zadnjem napadu srpskih paravojnih formacija, te objavio da je “kada se Jugoslavija raspala prije trideset godina, Srbija igrala ciničnu igru: dok su trupe koje je Beograd finansirao i slao u borbu pljačkale, ubijale i osvajale u Hrvatskoj, a kasnije i u Bosni, predsjednik Srbije Slobodan Milošević djelovao je kao anđeo nevinosti. Tvrdio je da njegova zemlja nema nikakve veze s tim, da je u pitanju sukob između lokalnih Srba i susjednih država. Bila je to očigledna laž, a ipak rijetko ko na Zapadu nije govorio protiv toga. Ljudi su više voljeli da vide Miloševića kao partnera u pregovorima”.

“Kada moćni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sada tvrdi da se zove Hase i da nije znao ništa o tome, morate biti veoma naivni da biste mu vjerovali. Vučić koristi metodu svog učitelja Miloševića, čiji je bio ministar propagande: nasilje se prenosi nezavisnim kooperantima i sistematski promoviše, dok se na evropskoj sceni ljudi ponašaju zabrinuto i pretvaraju se da su voljni da pregovaraju, što u stvarnosti ima za cilj samo da dobije na vremenu. Pravi cilj je kontrola teritorije. Državnici koji su nekada vjerovali u Miloševićeve laži sada izgledaju u najboljem slučaju smiješno. Ko danas snosi odgovornost, a vjeruje ili se pretvara da vjeruje da je Vučić čovjek kome se može vjerovati na riječ, treba da razmisli kako će ovakav stav izgledati za deset godina”, navodi se u komentaru FAZ-a.

Angel Dzhambazki, bugarski konzervativac, poručio je tokom ovosedmične rasprave u Evropskom parlamentu kako Vučić ponavlja na Kosovu obrazac koji je 1990-ih korišten u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

“Ništa se neće promijeniti u ponašanju Srbije. To je obrazac koji prate svi srpski predsjednici”, zakljičuje bugarski političar.