Možda će me neki, čitajući naslov, prijekim putem osuditi ili, pak, stigmatizirati kao promotora stranačkog uključivanja nastavnog osoblja u politiku. Pokušat ću da na startu objasnim šta mislim pod političkim djelovanjem.

Naime, stojim na Aristotelovom stanovištu da je svaki vid činidbe u zajednici po svojoj suštini politički, jer je narav čovjeka takva, odnosno nezamisliv je on kao vandruštveno, to jest vanpolitičko biće.

Sreća pojedinca je dobra i poželjna, ali je sreća zajednice još bolja, reći će tim povodom Aristotel.

Ergo, pitanje je samo forme, to jest da li u zajednici dominantno djelovati samostalno, kroz političku stranku, putem neke (ne)vladine organizacije ili bilo kojeg kolektiviteta.

S druge strane, valja imati na umu mnijenje da je bavljenje politikom nečasna rabota, a politička stranka prostor laži, ličnih interesa, korupcije, nepotizma…

Taj je narativ u javnosti itekako prisutan i on, kao fenomen, svakako treba biti detaljno istražen. Pri tome treba imati na umu možebitnu namjeru da se različitim mehanizmima degradacije “politika depolitizira”, konkretnije da se poluge upravljanja zajednicom smjeste negdje drugdje, između ostalog i u neke prikrivene totalitarne centre moći. Ili da se, naprosto, uruče u ruke neukim i nesposobnim.

Ovo što se trenutno dešava u procesima uspostave vlasti u našoj zemlji itekako ima obrise vaninstitucionalnog poništavanja demokratske volje birača i miješanja faktora koji to nipošto ne bi smjeli činiti (OHR, ambasade, susjedne države…).

Time se najdirektnije degradira politički sistem kao jedan od temelja države.

Nadalje, u javnosti je također prisutno mnijenje kako u BiH postoje dobre i loše političke stranke, pri čemu su dobre (barem po sloganima) lijevo, a loše desno orijentirane. To je također nametnuta dogma. Čak se ide dotle da se intelektualac poistovjećuje sa lijevom političkom orijentacijom, dok su na drugoj strani “nacionalisti”, “fundamentalisti”, “šovinisti”, i tako dalje.

Svjedočim o tome svojim primjerom. Naime, nakon odbrane doktorske disertacije iz filozofije i dobijanja zvanja docenta, kasnije vanrednog profesora, 2016. godine sam se aktivno uključio u politiku kao član Stranke demokratske akcije. Uslijedile su, naravno, reakcije nekih kolega.

Jedna od njih je izrečena u formi konsterniranog pitanja “otkud ti u zatvorenoj kulturi?”. Druga je svojom žestinom bila još frapantnija jer, tobože, neko ko predaje etiku nipošto ne smije biti u Stranci demokratske akcije, te da zbog toga nisam “moralno-politički podoban”.

Poruka je da je nespojivo biti filozof i član narodnjačke stranke. Naslijeđeni je to anahroni narativ koji se u bitnom oslanja na prethodni ideološki koncept “poštene inteligencije”.No, vratimo se na naslov teksta s pitanjem zašto su profesori obavezni (pro)politički djelovati? Dilemu forme smo pri tome otklonili, jer nije nužno (niti kontraproduktivno) da oni budu članovi i aktivisti neke političke stranke.

Boraviti u “akademskim ćelijama”, odnosno u kabinetima i u učionicama nije danas dovoljno, niti za proces obrazovanja, a pogotovo ne za učešće u društvenim procesima. Vrijeme i okruženje u kojem živimo bitno su drugačiji u posljednjim desetljećima, te je nužna prilagodba bilo kojeg društvenog djelovanja.

Jednako kao što profesor prilikom pripreme predavanja i/li istraživanja (posebno u društvenim i humanističkim disciplinama)treba osluškivati zajednicu i studente kojima predaje (u pogledu njihovih interesa za aktuelnim društvenim kretanjima, te načina njihove elaboracije), tako bi morao imati znatno veću dozu zanimanja za društvene dinamizme u vremenu u kojem djeluje. Zanimanje bi, posljedično tome, trebalo rezultirati (i) društvenim angažmanom budući da se profesori u svom poslu trebaju rukovoditi socijalnom odgovornošću za društvo u kojem žive. Čak bi se trebali nametnuti kao avangarda (vodilja) društvenih promjena.

Situacija danas nije takva. Jer, analiza društvenih procesa prepuštena je takozvanim analitičarima vrlo upitnog znanja i kompetencija, javnost se putem medija o dešavanjima i društvenim pitanjima sve češće obavještava kroz pera priučenih novinara i ideološki ostrašćenih urednika (čast izuzecima), dok je u parlamentarnim klupama sve više makijavelista, epigona i analfabeta. U pitanju je, rekao bih, okupacija i vrijednosna devalvacija javnog prostora. A profesori uglavnom šute i osluškuju onu znamenitu i nimalo bezazlenu političku prijetnju “dolazimo po vas!”. Šta bi, onda, trebalo činiti?

Akademska zajednica u prvom redu mora unutar sebe uvažavati različito “čitanje” društvene zbilje bez ideološkog prikirivanja i/li bijega od istine, različito političko (i svako drugo) uvjerenje i djelovanje ukoliko je ono u funkciji uvažavanja i pluralizma s jedne strane i, s druge, državnog jedinstva kao brige za dobrobit zajednice. Potom, jasno staviti do znanja da Bosna i Hercegovina (uz svoje specifikume i (multi)kulturološke vrijednosti) neće pristati na etničke podjele, budući da se time uništava njena bit i najveća vrijednost.

Dalje, profesori se moraju političkim strankama nametnuti kao svojevrsni savjetnici, kreatori normi, pa i izvršioci u pojedinim poljima izvršne vlasti. To su neki od bitnih uslova opstanka države i (podrazumijeva se) univerziteta, jer, zanemariti društvo znači zanemariti univerzitet i njegovu misiju. A to profesori ne bi smjeli.

Piše prof. dr. sc. Spahija Kozlić

Možda će me neki, čitajući naslov, prijekim putem osuditi ili, pak, stigmatizirati kao promotora stranačkog uključivanja nastavnog osoblja u politiku. Pokušat ću da na startu objasnim šta mislim pod političkim djelovanjem.

Naime, stojim na Aristotelovom stanovištu da je svaki vid činidbe u zajednici po svojoj suštini politički, jer je narav čovjeka takva, odnosno nezamisliv je on kao vandruštveno, to jest vanpolitičko biće.

Sreća pojedinca je dobra i poželjna, ali je sreća zajednice još bolja, reći će tim povodom Aristotel.

Ergo, pitanje je samo forme, to jest da li u zajednici dominantno djelovati samostalno, kroz političku stranku, putem neke (ne)vladine organizacije ili bilo kojeg kolektiviteta.

S druge strane, valja imati na umu mnijenje da je bavljenje politikom nečasna rabota, a politička stranka prostor laži, ličnih interesa, korupcije, nepotizma…

Taj je narativ u javnosti itekako prisutan i on, kao fenomen, svakako treba biti detaljno istražen. Pri tome treba imati na umu možebitnu namjeru da se različitim mehanizmima degradacije “politika depolitizira”, konkretnije da se poluge upravljanja zajednicom smjeste negdje drugdje, između ostalog i u neke prikrivene totalitarne centre moći. Ili da se, naprosto, uruče u ruke neukim i nesposobnim.

Ovo što se trenutno dešava u procesima uspostave vlasti u našoj zemlji itekako ima obrise vaninstitucionalnog poništavanja demokratske volje birača i miješanja faktora koji to nipošto ne bi smjeli činiti (OHR, ambasade, susjedne države…).

Time se najdirektnije degradira politički sistem kao jedan od temelja države.

Nadalje, u javnosti je također prisutno mnijenje kako u BiH postoje dobre i loše političke stranke, pri čemu su dobre (barem po sloganima) lijevo, a loše desno orijentirane. To je također nametnuta dogma. Čak se ide dotle da se intelektualac poistovjećuje sa lijevom političkom orijentacijom, dok su na drugoj strani “nacionalisti”, “fundamentalisti”, “šovinisti”, i tako dalje.

Svjedočim o tome svojim primjerom. Naime, nakon odbrane doktorske disertacije iz filozofije i dobijanja zvanja docenta, kasnije vanrednog profesora, 2016. godine sam se aktivno uključio u politiku kao član Stranke demokratske akcije. Uslijedile su, naravno, reakcije nekih kolega.

Jedna od njih je izrečena u formi konsterniranog pitanja “otkud ti u zatvorenoj kulturi?”. Druga je svojom žestinom bila još frapantnija jer, tobože, neko ko predaje etiku nipošto ne smije biti u Stranci demokratske akcije, te da zbog toga nisam “moralno-politički podoban”.

Poruka je da je nespojivo biti filozof i član narodnjačke stranke. Naslijeđeni je to anahroni narativ koji se u bitnom oslanja na prethodni ideološki koncept “poštene inteligencije”.No, vratimo se na naslov teksta s pitanjem zašto su profesori obavezni (pro)politički djelovati? Dilemu forme smo pri tome otklonili, jer nije nužno (niti kontraproduktivno) da oni budu članovi i aktivisti neke političke stranke.

Boraviti u “akademskim ćelijama”, odnosno u kabinetima i u učionicama nije danas dovoljno, niti za proces obrazovanja, a pogotovo ne za učešće u društvenim procesima. Vrijeme i okruženje u kojem živimo bitno su drugačiji u posljednjim desetljećima, te je nužna prilagodba bilo kojeg društvenog djelovanja.

Jednako kao što profesor prilikom pripreme predavanja i/li istraživanja (posebno u društvenim i humanističkim disciplinama)treba osluškivati zajednicu i studente kojima predaje (u pogledu njihovih interesa za aktuelnim društvenim kretanjima, te načina njihove elaboracije), tako bi morao imati znatno veću dozu zanimanja za društvene dinamizme u vremenu u kojem djeluje. Zanimanje bi, posljedično tome, trebalo rezultirati (i) društvenim angažmanom budući da se profesori u svom poslu trebaju rukovoditi socijalnom odgovornošću za društvo u kojem žive. Čak bi se trebali nametnuti kao avangarda (vodilja) društvenih promjena.

Situacija danas nije takva. Jer, analiza društvenih procesa prepuštena je takozvanim analitičarima vrlo upitnog znanja i kompetencija, javnost se putem medija o dešavanjima i društvenim pitanjima sve češće obavještava kroz pera priučenih novinara i ideološki ostrašćenih urednika (čast izuzecima), dok je u parlamentarnim klupama sve više makijavelista, epigona i analfabeta. U pitanju je, rekao bih, okupacija i vrijednosna devalvacija javnog prostora. A profesori uglavnom šute i osluškuju onu znamenitu i nimalo bezazlenu političku prijetnju “dolazimo po vas!”. Šta bi, onda, trebalo činiti?

Akademska zajednica u prvom redu mora unutar sebe uvažavati različito “čitanje” društvene zbilje bez ideološkog prikirivanja i/li bijega od istine, različito političko (i svako drugo) uvjerenje i djelovanje ukoliko je ono u funkciji uvažavanja i pluralizma s jedne strane i, s druge, državnog jedinstva kao brige za dobrobit zajednice. Potom, jasno staviti do znanja da Bosna i Hercegovina (uz svoje specifikume i (multi)kulturološke vrijednosti) neće pristati na etničke podjele, budući da se time uništava njena bit i najveća vrijednost.

Dalje, profesori se moraju političkim strankama nametnuti kao svojevrsni savjetnici, kreatori normi, pa i izvršioci u pojedinim poljima izvršne vlasti. To su neki od bitnih uslova opstanka države i (podrazumijeva se) univerziteta, jer, zanemariti društvo znači zanemariti univerzitet i njegovu misiju. A to profesori ne bi smjeli.

Piše prof. dr. sc. Spahija Kozlić