Na svom Facebook profilu jedan od spasioca iz Zenice Sanjin Smriko postavio je objavu u kojoj opisuje kako je izgledao put, boravak i posao koji je danonoćno obavljao zajedno sa drugim spasiocima iz FBiH, a koju mi prenosimo u cjelosti.

– Od dolaska u Tursku i silaska sa aviona na aerodrom Turska vojska je cijelo vrijeme uz nas i u kampu i na terenu gdje radimo. Razrušena regija i brojka od skoro 200 hiljada ljudi ispod ruševina govori kakvu katastrofu su preživjeli ovi ljudi.

Mi smo se brzo navikli na dodatne svakodnevne potrese od 3 pa do 4.7 stepeni po Richteru. Tužni pogledi, pogledi nade, koji su upućeni prema nama spasiocima od porodica ili sugrađana i nada da pronađemo njihove najbliže lomi srce. Pažljivo biramo riječi utjehe i radimo svoj posao u smjenama non stop od 0 do 24 sata. Na pitanje da li stvarno u ovoj zgradi ima preživjelih, samo je jedan odgovor: “Nadamo se da ima i da ćemo ih uspjeti spasiti!”

Prizor razbacanih dječijih igračaka, cipelica ili odjeće sigurno da otežava rad i budi emocije. I spasioci su živa bića! Pronalaskom svakog novog mrtvog tijela, pogotovo dječijeg su nove suze na licu koje prikrivamo kacigom ili maskom protiv prašine. Ali opet radosne vijesti sa pronalaskom živih sa bilo kojeg dijela pokrajine daje dodatnu snagu za dalju pretragu i nadu da ima još vremena za zatrpane ispod ruševina.

Smjene su postajale sve duže, a tuga sve veća. Osjećamo se bespomoćno i potrošeno i vrijeme je da krenemo kući. Privodimo kraju svoju misiju i dižemo kamp koji je bio naš dom ovih dana boravka u Turskoj.

I kada pogledamo iza sebe i velike natpise medija mogu samo reći da nismo mi heroji, mi smo samo spasioci koji su obavljali svoj posao i dali smo sve od sebe da pomognemo i ponijeli ogroman teret na svojim leđima!

Lijepo je što smo uzor, što su naši roditelji, prijatelji, sugrađani ponosni na nas i što će puno djece i omladine željeti da budu kao mi spasioci, jer neće pogriješiti nije to ništa loše. Mi smo samo ljudi velikog srca, osposobljeni, koji žele pomoći onima kojima je pomoć potrebna i uradili smo ono što smo mogli.

Heroji su hiljade i hiljade dječice koja su ostala bez krova nad glavom, bez jednog ili oba roditelja, a nemaju pojma ko će ih voditi kroz život i šta ih čeka dalje! Heroj je malo dijete sa ogromnim okicama preživjelo ispod ruševina i sada nakon nekoliko dana se smije! Heroj je mala bebica koja je preživjela zemljotres i izvučena ispod ruševina, a koja je silom prilika došla na svijet i koja je ostala povezana pupčanom vrpcom sa mrtvom majkom i preživjela i nakon nekoliko dana odmah usvojena i ima novu porodicu!

To su mali heroji, borbenog duha!

Mislim da mi spasioci ćemo se po povratku kući sabrati, nastaviti dalje i pripremiti se za neku slijedeću misiju, ali nećemo zaboraviti ove potresne i tužne priče nikada i koje će ostati dio nas zauvijek! – stoji u Facebook objavi Zeničanina Sanjina Smrike.

Na svom Facebook profilu jedan od spasioca iz Zenice Sanjin Smriko postavio je objavu u kojoj opisuje kako je izgledao put, boravak i posao koji je danonoćno obavljao zajedno sa drugim spasiocima iz FBiH, a koju mi prenosimo u cjelosti.

– Od dolaska u Tursku i silaska sa aviona na aerodrom Turska vojska je cijelo vrijeme uz nas i u kampu i na terenu gdje radimo. Razrušena regija i brojka od skoro 200 hiljada ljudi ispod ruševina govori kakvu katastrofu su preživjeli ovi ljudi.

Mi smo se brzo navikli na dodatne svakodnevne potrese od 3 pa do 4.7 stepeni po Richteru. Tužni pogledi, pogledi nade, koji su upućeni prema nama spasiocima od porodica ili sugrađana i nada da pronađemo njihove najbliže lomi srce. Pažljivo biramo riječi utjehe i radimo svoj posao u smjenama non stop od 0 do 24 sata. Na pitanje da li stvarno u ovoj zgradi ima preživjelih, samo je jedan odgovor: “Nadamo se da ima i da ćemo ih uspjeti spasiti!”

Prizor razbacanih dječijih igračaka, cipelica ili odjeće sigurno da otežava rad i budi emocije. I spasioci su živa bića! Pronalaskom svakog novog mrtvog tijela, pogotovo dječijeg su nove suze na licu koje prikrivamo kacigom ili maskom protiv prašine. Ali opet radosne vijesti sa pronalaskom živih sa bilo kojeg dijela pokrajine daje dodatnu snagu za dalju pretragu i nadu da ima još vremena za zatrpane ispod ruševina.

Smjene su postajale sve duže, a tuga sve veća. Osjećamo se bespomoćno i potrošeno i vrijeme je da krenemo kući. Privodimo kraju svoju misiju i dižemo kamp koji je bio naš dom ovih dana boravka u Turskoj.

I kada pogledamo iza sebe i velike natpise medija mogu samo reći da nismo mi heroji, mi smo samo spasioci koji su obavljali svoj posao i dali smo sve od sebe da pomognemo i ponijeli ogroman teret na svojim leđima!

Lijepo je što smo uzor, što su naši roditelji, prijatelji, sugrađani ponosni na nas i što će puno djece i omladine željeti da budu kao mi spasioci, jer neće pogriješiti nije to ništa loše. Mi smo samo ljudi velikog srca, osposobljeni, koji žele pomoći onima kojima je pomoć potrebna i uradili smo ono što smo mogli.

Heroji su hiljade i hiljade dječice koja su ostala bez krova nad glavom, bez jednog ili oba roditelja, a nemaju pojma ko će ih voditi kroz život i šta ih čeka dalje! Heroj je malo dijete sa ogromnim okicama preživjelo ispod ruševina i sada nakon nekoliko dana se smije! Heroj je mala bebica koja je preživjela zemljotres i izvučena ispod ruševina, a koja je silom prilika došla na svijet i koja je ostala povezana pupčanom vrpcom sa mrtvom majkom i preživjela i nakon nekoliko dana odmah usvojena i ima novu porodicu!

To su mali heroji, borbenog duha!

Mislim da mi spasioci ćemo se po povratku kući sabrati, nastaviti dalje i pripremiti se za neku slijedeću misiju, ali nećemo zaboraviti ove potresne i tužne priče nikada i koje će ostati dio nas zauvijek! – stoji u Facebook objavi Zeničanina Sanjina Smrike.