U Bosanskom narodnom pozorištu Zenica je protekli vikend izvedena predstava „Grobnica za Borisa Davidoviča, kako je danas zidamo“ u režiji srbijanskog reditelja Zlatka Pakovića.

Povodom pomenute predstave reagovali su iz Kluba zeničkih intelektualaca “Sudija Gradiša”.

Kako navode na početku dopisa, Zenica je grad koji je vijekovima njegovao kozmopolitizam, slobodu i prava svakog građanina na vlastitu posebnost.

– Zenica je grad koji je ostao upamćen po zaštiti Srba, Roma i Jevreja za vrijeme režima NDH-e. Zenica je grad koji svakome umije pružiti ruku prijateljstva, ali i jasno poručiti da sloboda jednih, bez obzira u kojoj umjetničkoj formi bila donesena, prestaje tamo gdje se zadire u slobodu drugih – ističu.

Međutim, kako kažu danima prije izvođenja navedene predstave ista je najavljena plakatom sa ženom u nikabu, feredži ili zaru, koja bi trebala predstavljati vjerovatno bošnjačke, načine zidanja grobnica.

– „Boritelji i boriteljice“ za ljudska prava kako u Zenici tako i šire se nisu oglasili na taj sramni plakat, koji u kontekstu predstave vrijeđa žene, porodice i majke koje svojevoljno nose nikab, feredžu ili zar. Nanovo je naivno generalizirano i ismijano odijevanje Bošnjakinje muslimanke vodeći se analogijom da je svaka žena sa mahramom, nikabom ili slično natjerana da se oblači u skladu sa islamom i nanovo je ismijana njena sloboda, a ona predstavljena kao suicidni, tragični, snishodljivi i odvratni lik – kažu iz Kluba zeničkih intelektualaca.

Iako režiser predstave Zlatko Paković, kako dalje navode, tvrdi da aktualizira i pokušava da pronađe staljinističke pristupe upravljanja u današnjem društvu preispitujući staljinističke pristupe da bi ukazao na današnje mrtvilo i korumpiranost društva, on navedenom predstavom uopće ne secira društvo nego Bošnjake, on uopšte ne govori o državama nego o Bosni i Hercegovini, on uopće ne tematizuje korupciju nego „afere“ koje se stavljaju na teret Bošnjacima, on ne govori o apstraktnim nego procesima in concreto, a koji pred sudskim instancama u Bosni i Hercegovini još uvijek nisu dobili konačan epilog, vršeći tako posredno i perfidno, kroz kulturni obrazac u formi pozorišne predstave, pritisak na pravosuđe države koja je preživjela agresiju i fašizam kao i na Bošnjake koji su opstali uprkos prijetnjama o nestanku.

– On jednostavno stigmatizuje Bošnjake kao žrtve genocida i UZP-a, on satanizuje i do „gole kosti“ konkretizuje današnje sudske postupke pokrenute protiv Bošnjaka, optužujući ih, presuđujući ih i omražavajući ih samima sebi. Očigledno mnogima još uvijek nije jasno da korupcija, kao pošast svakog društva i države, nije ekskluzivno problem samo Bosne i Bošnjaka. Bošnjake nije korupcija nekoliko puta kroz historiju stajala zločina genocida. Bošnjaci nisu zbog korupcije, koja režiseru služi kao paravan, klani, ubijani, silovani i raseljeni po bijelom svijet uz otimačinu i pljačku imovine tri puta samo tokom XX vijeka, i to sve sistemski i u službi velikosrpske hegemonije. No, vratimo se predstavi. Koristeći se imenima i motiva iz pripovijetke Danila Kiša „Grobnica za Borisa Davidoviča“, Zlatko Paković, čije predstave se ne izvode niti u jednom nacionalnom ili državnom teatru u Beogradu, uzima ulogu Karađoza iz Andrićeve „Proklete avlije“ i dobiva dobrodošlicu rukovodstva u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica da na stub srama stavi Bošnjake, Bosnu i Hercegovinu, državne institucije, tužilaštvo, žene sa hidžabom i supruge šehida. On se poigrava našim majkama i suprugama šehida, a sve pod plaštom umjetničke slobode. Podsjećanja radi, i pređašnji i genijalni Aristofan, Sofokle, Brecht, Šekspir – svi ukazuju na anomalije u društvu na umjetnički i književni način. Svako vrijeme ima svoju Nušićevu „Gospođu ministarku“, a svevremenost i aktuelnost tog teksta govori o potentnosti Nušića kao pisca – stoji u dopisu kojeg smo dobili na adresu našeg medija.

– Karađoz, čitaj Paković, smatra da su svi krivi dok se ne dokaže suprotno, pa tako „ulazi“ u tužilaštvo, te skrnavi lik tužiteljice, glavnog državnog tužioca, ismijava niz državnih institucija i njihovih rukovodilaca predstavljajući ih kao pohlepne, potkupljive, nesposobne i zlonamjerne. Otvoreno govori o aktuelnim sudskim postupcima, jasno i nedvojbeno imenuje subjekte-ličnosti, što je nedopustivo s aspekta zdravog razuma, jer su po tim pitanjima postupci otvoreni i čekamo presudu. Na ovaj način umjetnik vrši pritisak na sistem koji on uopšte ne razumije niti želi da razumije. Ako priznanje presude za genocid u Srebrenici i pozorišni komad, kojim Paković smatra da sugrađanima Bošnjacima po tom pitanju čini uslugu, predstavlja njegov stepen razumijevanja stanja u Bosni, više smo nego razočarani. To bi bilo najsličnije situaciji u kojoj bi, uvažavajući postojanje nekog čovjeka, sebi dali za pravo da ga skrnavite, klevećete i nipodaštavate kao ljudsko biće držeći da ste mu učinili veliku uslugu, priznajući ga – ističu iz Kluba zeničkih intelektualaca “Sudija Gradiša”.

Kako kažu, tako režiser predstave sebi daje za pravo da kroz drugu i treću scenu konkretizuje događaje, da ih iz očekivane imaginacije i fikcije, koja bi publici dala prostora za slobodno zaključivanje i smještanje događaja bilo gdje, u bilo koju državu, među bilo koji narod, istu upravo smjesti među Bošnjake-žrtve genocida i napaćenu Bosnu i Hercegovinu.

– On otvoreno izlazi sa konspiracijama kao činjenicama. On ličnosti povezuje tako da je svakom gledatelju jasno o kome priča i koga presuđuje, koga ljaga i blati, koga nastoji poniziti i omraziti-i to ne na individulanom nego kolektivnom planu, i to ne ekscesno nego smišljeno, i to ne sporadično nego smišljeno i sistematski. On dolazi sa agendom pod plaštom umjetničke slobode, a BNP Zenica mu širom otvara vrata. Koja umjetnička drskost – navode.

Ističu da, pošto je dijalog u predstavi prožet selamom, bošnjačkom tradicijom, nošnjom i islamskom duhovnošću gledateljima je oduzeta bilo kakva sloboda u zaključivanju.

– Njima je predstavljeno fingirano stanje Bošnjaka-njihovih političara i rukovodioca najvažnijih institucija, koje redatelj želi urezati u mozgove gledatelja kao korumpirane, ljigave i pokvarene, nastoji ih prikazati baš onakvim kakvim ih je predstavljala i plejada drugih „umetnika“ tokom 20. vijeka, a što je skončalo genocidom i UZP-om. Nema ovo veze sa borbom protiv korupcije, baš kao što ni mnoge slične afere krajem osamdesetih nisu imale veze sa rješavanjem ekonomskih pitanja u Bosni i Hercegovini. Ovo je čin koji izaziva bošnjačku autodestrukciju, izaziva samoprijezir i proklinjanja sudbine čemu su kumovali i kumuju upravo sistemi naših susjeda kako u prošlosti tako i sadašnjosti. U trećoj sceni otvoreno se izvrgava ruglu pitanje revizije presude za genocid po tužbi Bosne i Hercegovine protiv SRJ (Srbije i Crne Gore), pitanja kojim se bave eksperti pravnih nauka. Međutim, ovo je svjesno urađeno da bi Bošnjacima državljanin zemlje koja je na našu državu izvršila agresiju i ovu državu ojadila potcrtao ko je kriv, da bi prokazao naše sugrađane Bošnjake i dao sebi na volju polemiziranje o pitanjima koja uopšte ne poznaje. Previše je očigledno prokazivanje i šovinistički bošnjačko-muslimanski narativ koji prožima cijelu predstavu. Jednostavno je zaključiti, u pitanju je šund, kič. Predstava je dio sistema egalitarizacije, samoprijezira i samogađenja gdje publici nije ostavljen ni mikron prostora za razmišljanje o kontekstualizaciji predstave, osim osjećaja bespomoćnosti i proklinjanja vlastite bošnjačke sudbine. Zar zločinima genocida devedesetih godina XX vijeka nije prethodio kič, šund, zatvaranje slobodoumnog prostora, odnosno gaženje bošnjačkog kulturnog identiteta? – pitaju se u Klubu zeničkih intelektualaca.

Klub zeničkih intelektualaca, kako na kraju navode, nevoljno reaguje na ovu sramnu predstavu, jer ipak zna da je Zlatko Paković tek jedan u nizu skandal-majstora, što o njemu svjedoče i zvanične tužbe koje su podnesene protiv njega, ali i činjenica da ni u vlastitom gradu nije dobrodošao, ali da su mu zeničke daske dovoljno komotne da na naše miroljubive sugrađane Bošnjake i sugrađanke Bošnjakinje baci ljagu, baš kao što su pod krinkom umjetnosti to radili i mnogi njegovi sunarodnjaci tokom 20. vijeka.

Klub zeničkih intelektualaca “Sudija Gradiša”, poštujući demokratske standarde slobode traži od odgovornih u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica da upute izvinjenje sugrađanima Bošnjacima zbog postavljanje predstave, koja kako kažu cilja da omalovaži, genocidom plaćeno postojanje državnih institucija, koja izaziva mržnju i prezir prema njihovim vjerskim simbolima i kulturnim vrijednostima, te da što skorije sa jednom predstavom o genocidu u Srebrenici, koju ako nisu režirali trebaju što skorije, jer umjetnošću bi trebali čuvati istinu, odu do bilo kojeg državnog pozorišta u Srbiji te istu odigraju.

– Ili će pak sugrađani Bošnjaci i dalje biti pokusni kunići, a Zenica ostati upamćena kao mjesto gdje je taj pokus premijerno izveden – navodi se na kraju dopisa.

U Bosanskom narodnom pozorištu Zenica je protekli vikend izvedena predstava „Grobnica za Borisa Davidoviča, kako je danas zidamo“ u režiji srbijanskog reditelja Zlatka Pakovića.

Povodom pomenute predstave reagovali su iz Kluba zeničkih intelektualaca “Sudija Gradiša”.

Kako navode na početku dopisa, Zenica je grad koji je vijekovima njegovao kozmopolitizam, slobodu i prava svakog građanina na vlastitu posebnost.

– Zenica je grad koji je ostao upamćen po zaštiti Srba, Roma i Jevreja za vrijeme režima NDH-e. Zenica je grad koji svakome umije pružiti ruku prijateljstva, ali i jasno poručiti da sloboda jednih, bez obzira u kojoj umjetničkoj formi bila donesena, prestaje tamo gdje se zadire u slobodu drugih – ističu.

Međutim, kako kažu danima prije izvođenja navedene predstave ista je najavljena plakatom sa ženom u nikabu, feredži ili zaru, koja bi trebala predstavljati vjerovatno bošnjačke, načine zidanja grobnica.

– „Boritelji i boriteljice“ za ljudska prava kako u Zenici tako i šire se nisu oglasili na taj sramni plakat, koji u kontekstu predstave vrijeđa žene, porodice i majke koje svojevoljno nose nikab, feredžu ili zar. Nanovo je naivno generalizirano i ismijano odijevanje Bošnjakinje muslimanke vodeći se analogijom da je svaka žena sa mahramom, nikabom ili slično natjerana da se oblači u skladu sa islamom i nanovo je ismijana njena sloboda, a ona predstavljena kao suicidni, tragični, snishodljivi i odvratni lik – kažu iz Kluba zeničkih intelektualaca.

Iako režiser predstave Zlatko Paković, kako dalje navode, tvrdi da aktualizira i pokušava da pronađe staljinističke pristupe upravljanja u današnjem društvu preispitujući staljinističke pristupe da bi ukazao na današnje mrtvilo i korumpiranost društva, on navedenom predstavom uopće ne secira društvo nego Bošnjake, on uopšte ne govori o državama nego o Bosni i Hercegovini, on uopće ne tematizuje korupciju nego „afere“ koje se stavljaju na teret Bošnjacima, on ne govori o apstraktnim nego procesima in concreto, a koji pred sudskim instancama u Bosni i Hercegovini još uvijek nisu dobili konačan epilog, vršeći tako posredno i perfidno, kroz kulturni obrazac u formi pozorišne predstave, pritisak na pravosuđe države koja je preživjela agresiju i fašizam kao i na Bošnjake koji su opstali uprkos prijetnjama o nestanku.

– On jednostavno stigmatizuje Bošnjake kao žrtve genocida i UZP-a, on satanizuje i do „gole kosti“ konkretizuje današnje sudske postupke pokrenute protiv Bošnjaka, optužujući ih, presuđujući ih i omražavajući ih samima sebi. Očigledno mnogima još uvijek nije jasno da korupcija, kao pošast svakog društva i države, nije ekskluzivno problem samo Bosne i Bošnjaka. Bošnjake nije korupcija nekoliko puta kroz historiju stajala zločina genocida. Bošnjaci nisu zbog korupcije, koja režiseru služi kao paravan, klani, ubijani, silovani i raseljeni po bijelom svijet uz otimačinu i pljačku imovine tri puta samo tokom XX vijeka, i to sve sistemski i u službi velikosrpske hegemonije. No, vratimo se predstavi. Koristeći se imenima i motiva iz pripovijetke Danila Kiša „Grobnica za Borisa Davidoviča“, Zlatko Paković, čije predstave se ne izvode niti u jednom nacionalnom ili državnom teatru u Beogradu, uzima ulogu Karađoza iz Andrićeve „Proklete avlije“ i dobiva dobrodošlicu rukovodstva u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica da na stub srama stavi Bošnjake, Bosnu i Hercegovinu, državne institucije, tužilaštvo, žene sa hidžabom i supruge šehida. On se poigrava našim majkama i suprugama šehida, a sve pod plaštom umjetničke slobode. Podsjećanja radi, i pređašnji i genijalni Aristofan, Sofokle, Brecht, Šekspir – svi ukazuju na anomalije u društvu na umjetnički i književni način. Svako vrijeme ima svoju Nušićevu „Gospođu ministarku“, a svevremenost i aktuelnost tog teksta govori o potentnosti Nušića kao pisca – stoji u dopisu kojeg smo dobili na adresu našeg medija.

– Karađoz, čitaj Paković, smatra da su svi krivi dok se ne dokaže suprotno, pa tako „ulazi“ u tužilaštvo, te skrnavi lik tužiteljice, glavnog državnog tužioca, ismijava niz državnih institucija i njihovih rukovodilaca predstavljajući ih kao pohlepne, potkupljive, nesposobne i zlonamjerne. Otvoreno govori o aktuelnim sudskim postupcima, jasno i nedvojbeno imenuje subjekte-ličnosti, što je nedopustivo s aspekta zdravog razuma, jer su po tim pitanjima postupci otvoreni i čekamo presudu. Na ovaj način umjetnik vrši pritisak na sistem koji on uopšte ne razumije niti želi da razumije. Ako priznanje presude za genocid u Srebrenici i pozorišni komad, kojim Paković smatra da sugrađanima Bošnjacima po tom pitanju čini uslugu, predstavlja njegov stepen razumijevanja stanja u Bosni, više smo nego razočarani. To bi bilo najsličnije situaciji u kojoj bi, uvažavajući postojanje nekog čovjeka, sebi dali za pravo da ga skrnavite, klevećete i nipodaštavate kao ljudsko biće držeći da ste mu učinili veliku uslugu, priznajući ga – ističu iz Kluba zeničkih intelektualaca “Sudija Gradiša”.

Kako kažu, tako režiser predstave sebi daje za pravo da kroz drugu i treću scenu konkretizuje događaje, da ih iz očekivane imaginacije i fikcije, koja bi publici dala prostora za slobodno zaključivanje i smještanje događaja bilo gdje, u bilo koju državu, među bilo koji narod, istu upravo smjesti među Bošnjake-žrtve genocida i napaćenu Bosnu i Hercegovinu.

– On otvoreno izlazi sa konspiracijama kao činjenicama. On ličnosti povezuje tako da je svakom gledatelju jasno o kome priča i koga presuđuje, koga ljaga i blati, koga nastoji poniziti i omraziti-i to ne na individulanom nego kolektivnom planu, i to ne ekscesno nego smišljeno, i to ne sporadično nego smišljeno i sistematski. On dolazi sa agendom pod plaštom umjetničke slobode, a BNP Zenica mu širom otvara vrata. Koja umjetnička drskost – navode.

Ističu da, pošto je dijalog u predstavi prožet selamom, bošnjačkom tradicijom, nošnjom i islamskom duhovnošću gledateljima je oduzeta bilo kakva sloboda u zaključivanju.

– Njima je predstavljeno fingirano stanje Bošnjaka-njihovih političara i rukovodioca najvažnijih institucija, koje redatelj želi urezati u mozgove gledatelja kao korumpirane, ljigave i pokvarene, nastoji ih prikazati baš onakvim kakvim ih je predstavljala i plejada drugih „umetnika“ tokom 20. vijeka, a što je skončalo genocidom i UZP-om. Nema ovo veze sa borbom protiv korupcije, baš kao što ni mnoge slične afere krajem osamdesetih nisu imale veze sa rješavanjem ekonomskih pitanja u Bosni i Hercegovini. Ovo je čin koji izaziva bošnjačku autodestrukciju, izaziva samoprijezir i proklinjanja sudbine čemu su kumovali i kumuju upravo sistemi naših susjeda kako u prošlosti tako i sadašnjosti. U trećoj sceni otvoreno se izvrgava ruglu pitanje revizije presude za genocid po tužbi Bosne i Hercegovine protiv SRJ (Srbije i Crne Gore), pitanja kojim se bave eksperti pravnih nauka. Međutim, ovo je svjesno urađeno da bi Bošnjacima državljanin zemlje koja je na našu državu izvršila agresiju i ovu državu ojadila potcrtao ko je kriv, da bi prokazao naše sugrađane Bošnjake i dao sebi na volju polemiziranje o pitanjima koja uopšte ne poznaje. Previše je očigledno prokazivanje i šovinistički bošnjačko-muslimanski narativ koji prožima cijelu predstavu. Jednostavno je zaključiti, u pitanju je šund, kič. Predstava je dio sistema egalitarizacije, samoprijezira i samogađenja gdje publici nije ostavljen ni mikron prostora za razmišljanje o kontekstualizaciji predstave, osim osjećaja bespomoćnosti i proklinjanja vlastite bošnjačke sudbine. Zar zločinima genocida devedesetih godina XX vijeka nije prethodio kič, šund, zatvaranje slobodoumnog prostora, odnosno gaženje bošnjačkog kulturnog identiteta? – pitaju se u Klubu zeničkih intelektualaca.

Klub zeničkih intelektualaca, kako na kraju navode, nevoljno reaguje na ovu sramnu predstavu, jer ipak zna da je Zlatko Paković tek jedan u nizu skandal-majstora, što o njemu svjedoče i zvanične tužbe koje su podnesene protiv njega, ali i činjenica da ni u vlastitom gradu nije dobrodošao, ali da su mu zeničke daske dovoljno komotne da na naše miroljubive sugrađane Bošnjake i sugrađanke Bošnjakinje baci ljagu, baš kao što su pod krinkom umjetnosti to radili i mnogi njegovi sunarodnjaci tokom 20. vijeka.

Klub zeničkih intelektualaca “Sudija Gradiša”, poštujući demokratske standarde slobode traži od odgovornih u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica da upute izvinjenje sugrađanima Bošnjacima zbog postavljanje predstave, koja kako kažu cilja da omalovaži, genocidom plaćeno postojanje državnih institucija, koja izaziva mržnju i prezir prema njihovim vjerskim simbolima i kulturnim vrijednostima, te da što skorije sa jednom predstavom o genocidu u Srebrenici, koju ako nisu režirali trebaju što skorije, jer umjetnošću bi trebali čuvati istinu, odu do bilo kojeg državnog pozorišta u Srbiji te istu odigraju.

– Ili će pak sugrađani Bošnjaci i dalje biti pokusni kunići, a Zenica ostati upamćena kao mjesto gdje je taj pokus premijerno izveden – navodi se na kraju dopisa.