Svake godine u Bosni i Hercegovini registruje se između 50 i 70 osoba, potencijalnih žrtava trgovine ljudima.

Djeca su žrtve u oko 90 odsto slučajeva, a trgovci ljudima ih najčešće prisiljavaju na prosjačenje, krađe i prisilne brakove, podaci su Ministarstva bezbjednosti BiH.

Kako piše BHRT, bijeg od surove stvarnosti Jana i Sanela pronalaze u Centru za integrativnu inkluziju Roma i Romkinja “Otaharin” u Bijeljini. 

– Ja često dolazim ovdje, već dugo vremena i ovdje čitam, idem u školu i ovdje mi je baš lijepo – kaže Jana.

– Ovdje svaki dan učimo, na Novu godinu smo kitili jelku, pravili pahuljice… – priča Sanela.

Svakodnevno se na ulicama Bijeljine mogu vidjeti djeca kоја prosjače. Uglavnom su zloupotrijebljeni od svojih roditelja i rodbine. Vrlo često završavaju u međunarodnim lancima trgovine, kažu u Centru “Otaharin” u Bijeljini. 

– Naš dnevni centar jeste sama usluga koja preventivno djeluje, a koja pruža toj djeci i tim porodicama određene usluge i podršku. Jer, zaista, vrijeme koje svakodnevno provode na ulici je za njih pogubno, za njihove mlade živote, onda mi ovdje pokušavamo malo da im pomognemo, malo da ih vratimo, malo da ima vratimo dostojanstvo i osmijeh – kaže Dragan Joković, direktor Centra za integrativnu inkluziju Roma i Romkinja “Otaharin”.

Najveći broj slučajeva trgovine ljudima odnosi se na radnu eksploataciju, posebno na eksploataciju djece koja borave i rade na ulici, a u svrhu prisilnog prosjačenja ili činjenja krivičnih djela, kažu u resornom ministarstvu.

– Obzirom na količinu traume koju žrtve trgovine ljudima prođu i na sve patnje koje su doživjeli u tom procesu, nisu rijetki slučajevi da žrtve trgovine ljudima promijene iskaze i da se onda pred sudom ne može dokazati slučaj trgovine ljudima – ističe Samir Rizvo, pomoćnik ministra bezbjednosti BiH.

Centri za socijalni rad uspijevaju sistemski pružiti pomoć porodicama koje zatim prestaju sa izvođenjem djece na ulice i sa prosjačenjem. 

– Jedan broj porodica, nažalost, djecu organizirano uvodi u prosječanje i uglavnom se tu radi o porodicama za koje kolege koje rade na terenu, dakle u mobilnom timu negdje prepoznaju elemente koji upućuju na sumnju u organizirano prosjačenje – kaže Mirsada Poturković, JU Kantonalni centar za socijalni rad.

Brojke o potencijalnim žrtvama vjerovatno ne odražavaju stvarni problem zbog nedovoljnog prijavljivanja i relativne nevidljivosti slučajeva.

– Naša organizacija je u protekle dvije godine zajedno sa partnerima radila na pružanju podrške sistemu kroz osnivanje mobilnih timova za identifikaciju potencijalnih žrtava u šest gradova širom Bosne i Hercegovine – ističe Adisa Redžić, projektni koordinator “World Visiona BiH”.

– Neophodna je prevencija, jačanje institucija sistema, da policija i centri za socijalni rad trebaju imati proaktivniju ulogu u smislu identifikacije i zaštite djece – napominje Aida Ivković, programski koordinator “Save the Children”.

– Moramo shvatiti da dijete koje prosi na ulici radi to za nekoga drugog, znači to je trgovina ljudima – poručuje Aleksandra Marin Diklić, Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH.

Pored sistemske podrške važno je podizanje svijesti kod šire javnosti, sugerisati i apelovati grđanima da kada primijete djecu koja prosjače na ulici, bez obzira na to da li su sama ili u pratnji odrasle osobe da ne daju novac toj djeci jer na taj način samo podstičemo ugrožavanje njihovih prava.

Svake godine u Bosni i Hercegovini registruje se između 50 i 70 osoba, potencijalnih žrtava trgovine ljudima.

Djeca su žrtve u oko 90 odsto slučajeva, a trgovci ljudima ih najčešće prisiljavaju na prosjačenje, krađe i prisilne brakove, podaci su Ministarstva bezbjednosti BiH.

Kako piše BHRT, bijeg od surove stvarnosti Jana i Sanela pronalaze u Centru za integrativnu inkluziju Roma i Romkinja “Otaharin” u Bijeljini. 

– Ja često dolazim ovdje, već dugo vremena i ovdje čitam, idem u školu i ovdje mi je baš lijepo – kaže Jana.

– Ovdje svaki dan učimo, na Novu godinu smo kitili jelku, pravili pahuljice… – priča Sanela.

Svakodnevno se na ulicama Bijeljine mogu vidjeti djeca kоја prosjače. Uglavnom su zloupotrijebljeni od svojih roditelja i rodbine. Vrlo često završavaju u međunarodnim lancima trgovine, kažu u Centru “Otaharin” u Bijeljini. 

– Naš dnevni centar jeste sama usluga koja preventivno djeluje, a koja pruža toj djeci i tim porodicama određene usluge i podršku. Jer, zaista, vrijeme koje svakodnevno provode na ulici je za njih pogubno, za njihove mlade živote, onda mi ovdje pokušavamo malo da im pomognemo, malo da ih vratimo, malo da ima vratimo dostojanstvo i osmijeh – kaže Dragan Joković, direktor Centra za integrativnu inkluziju Roma i Romkinja “Otaharin”.

Najveći broj slučajeva trgovine ljudima odnosi se na radnu eksploataciju, posebno na eksploataciju djece koja borave i rade na ulici, a u svrhu prisilnog prosjačenja ili činjenja krivičnih djela, kažu u resornom ministarstvu.

– Obzirom na količinu traume koju žrtve trgovine ljudima prođu i na sve patnje koje su doživjeli u tom procesu, nisu rijetki slučajevi da žrtve trgovine ljudima promijene iskaze i da se onda pred sudom ne može dokazati slučaj trgovine ljudima – ističe Samir Rizvo, pomoćnik ministra bezbjednosti BiH.

Centri za socijalni rad uspijevaju sistemski pružiti pomoć porodicama koje zatim prestaju sa izvođenjem djece na ulice i sa prosjačenjem. 

– Jedan broj porodica, nažalost, djecu organizirano uvodi u prosječanje i uglavnom se tu radi o porodicama za koje kolege koje rade na terenu, dakle u mobilnom timu negdje prepoznaju elemente koji upućuju na sumnju u organizirano prosjačenje – kaže Mirsada Poturković, JU Kantonalni centar za socijalni rad.

Brojke o potencijalnim žrtvama vjerovatno ne odražavaju stvarni problem zbog nedovoljnog prijavljivanja i relativne nevidljivosti slučajeva.

– Naša organizacija je u protekle dvije godine zajedno sa partnerima radila na pružanju podrške sistemu kroz osnivanje mobilnih timova za identifikaciju potencijalnih žrtava u šest gradova širom Bosne i Hercegovine – ističe Adisa Redžić, projektni koordinator “World Visiona BiH”.

– Neophodna je prevencija, jačanje institucija sistema, da policija i centri za socijalni rad trebaju imati proaktivniju ulogu u smislu identifikacije i zaštite djece – napominje Aida Ivković, programski koordinator “Save the Children”.

– Moramo shvatiti da dijete koje prosi na ulici radi to za nekoga drugog, znači to je trgovina ljudima – poručuje Aleksandra Marin Diklić, Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH.

Pored sistemske podrške važno je podizanje svijesti kod šire javnosti, sugerisati i apelovati grđanima da kada primijete djecu koja prosjače na ulici, bez obzira na to da li su sama ili u pratnji odrasle osobe da ne daju novac toj djeci jer na taj način samo podstičemo ugrožavanje njihovih prava.