Navikli smo da predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ima mišljenje o svemu, da povezuje stvari koje su daleke, a čini se da i fudbal ne može da gleda kao igru. Nažalost, a zbog toga i gledamo fudbal.

Znao je predsjednik Srbije da zakazuje konferenciju za medije sa „hitnim i bitnim pitanjima“ baš u vrijeme fudbalskih mečeva, te da “tjera” RTS da žonglira prijenose između dva kanala, te da tako nervira gledaoce.

Doduše znao je i da su fudbaleri popularniji od njega, pa nije ništa radio u toku mečeva Srbije, iako javnost u Srbiji nije poštedio ni svojih stručnih fudbalskih opservacija. Znao je mnogo toga, ali nekada bi bilo lijepo vidjeti nekog ko će odgovoriti kao u fabrici gume. „Šta radite ovdje?“, upitao je predsjednik očekujući ko zna kakav odgovor, a stigao je samo jedan „Pravimo gume“.

I tako polako dolazimo do fudbala koji pokazuje da više ne može (ili ne želi) da se distancira od poltike. Tačnije politika je pronašla način da „skuplja poene“. Maroko i Hrvatska igraju meč za treće mjesto na Svjetskom prvenstvu. U fudbalu. U sportu. Igra. Ne idu u okršaj prsa u prsa, nemaju političke sukobe, ratove… Ipak, predsjednik Vučić je morao da bira stranu. Teško je baš bilo pogoditi za koga će navijati, a onda je krenula tirada „komšije ne možete da birate, ali prijatelje možete“.

„U finalu ne znam za koga ću navijati (za razliku od bivšeg zamjenika gradonačelnika p. a.), znam za koga ću navijati u utakmici za treće mjesto – za Maroko, to su naša prava braća, koja nikad neće priznati nezavisno Kosovo. Oni imaju problem sa Zapadnom Saharom. Sad ćete mi reći da cijeli Novi Pazar navija za Maroko, a ja treba da kažem da neću da navijam za njih jer su muslimani? Pa oni su naša braća, prijatelji“, rekao je Vučić koji je tako u fudbal umiješao pitanje Kosova, politike, vjeroispovesti, te ujedno i prokazao izbor određenog dijela ljudi. Čemu ovakva retorika? Ali, kada se navikne na ovaj svakodnevni diskurs, onda je teško izaći iz toga.

Onda se vratio na sigurnu teritoriju i način da prikupi poene, izgleda da smo na televiziji opet vidjeli onog Vučića koji ide na fudbalske utakmice, a ne čovjeka koji bi trebalo da bude najbolji reprezent jedne države u svijetu.

“Poštujem sve, idite u Hrvatsku na more, ja neću, navijajte za Hrvatsku, ima vas koliko, 11, 12 posto, ja neću (ponovo prokazuje podacima koji su teško provjerljivi). Čestitam vam na izvanrednom uspjehu, ja sam navijao i za Argentinu, a i za sve druge da vam budem iskren i tako će biti i ubuduće i niko mi to neće zabraniti i uvijek ću govoriti slobodno“, rekao je Vučić koji je završio osjetljivim pitanje slobode govora i izražavanja. Medijska pitanja.

Navikli smo da predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ima mišljenje o svemu, da povezuje stvari koje su daleke, a čini se da i fudbal ne može da gleda kao igru. Nažalost, a zbog toga i gledamo fudbal.

Znao je predsjednik Srbije da zakazuje konferenciju za medije sa „hitnim i bitnim pitanjima“ baš u vrijeme fudbalskih mečeva, te da “tjera” RTS da žonglira prijenose između dva kanala, te da tako nervira gledaoce.

Doduše znao je i da su fudbaleri popularniji od njega, pa nije ništa radio u toku mečeva Srbije, iako javnost u Srbiji nije poštedio ni svojih stručnih fudbalskih opservacija. Znao je mnogo toga, ali nekada bi bilo lijepo vidjeti nekog ko će odgovoriti kao u fabrici gume. „Šta radite ovdje?“, upitao je predsjednik očekujući ko zna kakav odgovor, a stigao je samo jedan „Pravimo gume“.

I tako polako dolazimo do fudbala koji pokazuje da više ne može (ili ne želi) da se distancira od poltike. Tačnije politika je pronašla način da „skuplja poene“. Maroko i Hrvatska igraju meč za treće mjesto na Svjetskom prvenstvu. U fudbalu. U sportu. Igra. Ne idu u okršaj prsa u prsa, nemaju političke sukobe, ratove… Ipak, predsjednik Vučić je morao da bira stranu. Teško je baš bilo pogoditi za koga će navijati, a onda je krenula tirada „komšije ne možete da birate, ali prijatelje možete“.

„U finalu ne znam za koga ću navijati (za razliku od bivšeg zamjenika gradonačelnika p. a.), znam za koga ću navijati u utakmici za treće mjesto – za Maroko, to su naša prava braća, koja nikad neće priznati nezavisno Kosovo. Oni imaju problem sa Zapadnom Saharom. Sad ćete mi reći da cijeli Novi Pazar navija za Maroko, a ja treba da kažem da neću da navijam za njih jer su muslimani? Pa oni su naša braća, prijatelji“, rekao je Vučić koji je tako u fudbal umiješao pitanje Kosova, politike, vjeroispovesti, te ujedno i prokazao izbor određenog dijela ljudi. Čemu ovakva retorika? Ali, kada se navikne na ovaj svakodnevni diskurs, onda je teško izaći iz toga.

Onda se vratio na sigurnu teritoriju i način da prikupi poene, izgleda da smo na televiziji opet vidjeli onog Vučića koji ide na fudbalske utakmice, a ne čovjeka koji bi trebalo da bude najbolji reprezent jedne države u svijetu.

“Poštujem sve, idite u Hrvatsku na more, ja neću, navijajte za Hrvatsku, ima vas koliko, 11, 12 posto, ja neću (ponovo prokazuje podacima koji su teško provjerljivi). Čestitam vam na izvanrednom uspjehu, ja sam navijao i za Argentinu, a i za sve druge da vam budem iskren i tako će biti i ubuduće i niko mi to neće zabraniti i uvijek ću govoriti slobodno“, rekao je Vučić koji je završio osjetljivim pitanje slobode govora i izražavanja. Medijska pitanja.