Osuđeni ratni zločinac Bruno Stojić, nekadašnji ministar odbrane tzv. Herceg-Bosne u pismu koje je uputio Međunarodnom mehanizmu za krivične sudove priznao je učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu, opsadu Mostara kao i odgovornost za sva ostala djela ratnog zločina koja su navedena u haškoj presudi. 

Stojić je uz zahtjev upućen Sudu za prijevremeno puštanje na slobodu, priložio i pismo u kojem priznaje sve zločine zbog kojih je i osuđen na 20 godina robije, te izražava kajanje i upućuje izvinjenje svim žrtvama.

– Potpuno sam svjestan da sam bio jedan od najvažnijih članova UZP-a, budući da sam imao kontrolu nad HVO-om i vojnom policijom i bio spona između HVO-a i Vlade HZHB. Nepitino je stoga da sam imao jednu od važnih uloga u počinjenju zločina s obzirom na funkcije i ovlaštenja koja sam imao za vrijeme rata. Moja osobna odgovornost je neupitna…. Koncept udruženog zločinačkog poduhvata mi možda i nije bio jasan u pravnom smislu, ali sam sada potpuno svjestan šta on zapravo znači i šta je bio. Kao svoju najveću grešku smatram što sam bio dio takvog udruženog zločinačkog poduhvata koji se nigdje i nikad više ne bi smio dogoditi – naveo je između ostaloga u svom pismu ratni zločinac Bruno Stojić.

Stojić se u haškom pritvoru nalazi od 2004. godine. Dvadesetogodišnju kaznu zatvora služi u Austriji. U maju ove godine Sud je odbio njegov zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu.

U novembru 2017. godine, Stojić i još peterica bivših zvaničnika tzv. Herceg-Bosne osuđeni su na ukupno 111 godina zatvora za zločine počinjene u BiH.

Jadranko Prlić, osuđen je na 25 godina zatvora, dok su po 20 godina dobili Stojić te bivši načelnici Glavnog štaba HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković. Bivši komandant Vojne policije i ministar policije Valentin Ćorić je osuđen na 16 godina, a predsjednik Komisije za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na deset godina zatvora.

Žalbeno vijeće je utvrdilo da je postojao međunarodni oružani sukob u BiH i stanje okupacije, a potvrdilo je i postojanje hrvatskog udruženog zločinačkog pothvata s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH. Žalbeno je vijeće utvrdilo da je pravilno utvrđeno da je Hrvatska provodila kontrolu preko lokalnih tijela u Herceg-Bosni što potvrđuje da je postojalo stanje okupacije.

Sukob između HVO-a i Armije BiH od 1993. do 1994. godine bio je međunarodni sukob uz umiješanost Hrvatske. Većina zločina nad muslimanskim stanovništvom Herceg-Bosne za koje su se teretili optuženi počinjeni su u okviru udruženog zločinačkog poduhvata u kojem je sudjelovao i dio političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske, uključujući i predsjednika Franju Tuđmana.

Cilj toga udruženog zločinačkog poduhvata, prema zaključcima presude, bio je uspostava etnički čistog hrvatskog entiteta barem djelomično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine i njegovo pripajanje Hrvatskoj kako bi se ponovo ostvarilo ujedinjenje hrvatskog naroda u slučaju raspada BiH, odnosno da on postane neovisna država unutar BiH tijesno povezana s Hrvatskom. Vijeće je zaključilo da su HVO i HZHB bili u funkciji ostvarivanja različitih aspekata zajedničkog zločinačkog cilja uspostave etnički homogenog prostora.

Žalbeno vijeće Haškog tribunala je potvrdilo da je Hrvatska, odnosno njeno tadašnje rukovodstvo, počinilo agresiju na BiH. Franjo Tuđman, Gojko Šušak i ostali bili su dio udruženog zločinačkog poduhvata.

Osuđeni ratni zločinac Bruno Stojić, nekadašnji ministar odbrane tzv. Herceg-Bosne u pismu koje je uputio Međunarodnom mehanizmu za krivične sudove priznao je učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu, opsadu Mostara kao i odgovornost za sva ostala djela ratnog zločina koja su navedena u haškoj presudi. 

Stojić je uz zahtjev upućen Sudu za prijevremeno puštanje na slobodu, priložio i pismo u kojem priznaje sve zločine zbog kojih je i osuđen na 20 godina robije, te izražava kajanje i upućuje izvinjenje svim žrtvama.

– Potpuno sam svjestan da sam bio jedan od najvažnijih članova UZP-a, budući da sam imao kontrolu nad HVO-om i vojnom policijom i bio spona između HVO-a i Vlade HZHB. Nepitino je stoga da sam imao jednu od važnih uloga u počinjenju zločina s obzirom na funkcije i ovlaštenja koja sam imao za vrijeme rata. Moja osobna odgovornost je neupitna…. Koncept udruženog zločinačkog poduhvata mi možda i nije bio jasan u pravnom smislu, ali sam sada potpuno svjestan šta on zapravo znači i šta je bio. Kao svoju najveću grešku smatram što sam bio dio takvog udruženog zločinačkog poduhvata koji se nigdje i nikad više ne bi smio dogoditi – naveo je između ostaloga u svom pismu ratni zločinac Bruno Stojić.

Stojić se u haškom pritvoru nalazi od 2004. godine. Dvadesetogodišnju kaznu zatvora služi u Austriji. U maju ove godine Sud je odbio njegov zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu.

U novembru 2017. godine, Stojić i još peterica bivših zvaničnika tzv. Herceg-Bosne osuđeni su na ukupno 111 godina zatvora za zločine počinjene u BiH.

Jadranko Prlić, osuđen je na 25 godina zatvora, dok su po 20 godina dobili Stojić te bivši načelnici Glavnog štaba HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković. Bivši komandant Vojne policije i ministar policije Valentin Ćorić je osuđen na 16 godina, a predsjednik Komisije za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na deset godina zatvora.

Žalbeno vijeće je utvrdilo da je postojao međunarodni oružani sukob u BiH i stanje okupacije, a potvrdilo je i postojanje hrvatskog udruženog zločinačkog pothvata s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH. Žalbeno je vijeće utvrdilo da je pravilno utvrđeno da je Hrvatska provodila kontrolu preko lokalnih tijela u Herceg-Bosni što potvrđuje da je postojalo stanje okupacije.

Sukob između HVO-a i Armije BiH od 1993. do 1994. godine bio je međunarodni sukob uz umiješanost Hrvatske. Većina zločina nad muslimanskim stanovništvom Herceg-Bosne za koje su se teretili optuženi počinjeni su u okviru udruženog zločinačkog poduhvata u kojem je sudjelovao i dio političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske, uključujući i predsjednika Franju Tuđmana.

Cilj toga udruženog zločinačkog poduhvata, prema zaključcima presude, bio je uspostava etnički čistog hrvatskog entiteta barem djelomično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine i njegovo pripajanje Hrvatskoj kako bi se ponovo ostvarilo ujedinjenje hrvatskog naroda u slučaju raspada BiH, odnosno da on postane neovisna država unutar BiH tijesno povezana s Hrvatskom. Vijeće je zaključilo da su HVO i HZHB bili u funkciji ostvarivanja različitih aspekata zajedničkog zločinačkog cilja uspostave etnički homogenog prostora.

Žalbeno vijeće Haškog tribunala je potvrdilo da je Hrvatska, odnosno njeno tadašnje rukovodstvo, počinilo agresiju na BiH. Franjo Tuđman, Gojko Šušak i ostali bili su dio udruženog zločinačkog poduhvata.