Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski u Zagrebu u ponedjeljak će još jednom odjekivati zvukovima sevdaha, na 17. po redu koncertu “Sevdah u Lisinskom”.

Producent ovog koncerta je Zeničanin Tomislav Kašljević (66) i njegova firma Music Time.

Iza njega su stotine odrađenih koncerata i evenata po cijeloj regiji. Osim “Sevdaha u Lisinskom” već tradicionalno organizira i koncert “Indexi i prijatelji”, u Hrvatsku je dovodio svjetske zvijezde poput Stinga Paca De Lucije, puni sve najveće dvorane s 2 Cellos i organizirao cijeli niz predstava, najčešće sa svojim prijateljem Tarikom Filipovićem.

Počeli ste kao novinar u rodnoj Zenici, kako ste se prebacili na organizaciju koncerata?

– Prvo sam radio kao portir i kurir, studirao političke znanosti i honorarno radio kao novinar. Već sam u jednom intervjuu kazao kako sam rano osjetio miris benzina i novca, pa se čitav život vodim mišlju “krv, znoj i suze”. Prvi koncert kojeg sam indirektno organizirao bio je rock koncert u Zenici, kojeg smo organizirali kao Radio Zenica. Zatim sam osam godina radio kao DJ i organizirao neka gostovanja. Sve su to bile male priče. Došao je rat, bavio sam se ugostiteljstvom. Moj pokojni otac bio je veliki radnik, radio je kao vatrostalni zidar. On mi je i usadio taj gen i volju za radom. Nikad ništa nisam dobio na poklon, sve sam sam zaradio. S 18 godina sam počeo raditi.

Kakvu ste glazbu onda slušali?

– Uvijek sam volio laganije pjesme. Recimo, omiljena mi je “Lady In Black” od Uriah Heep. Nisam slušao agresivni rock’n’roll nego više sentiše. Snimao sam kasete još kao klinac i na tulumima puštao glazbu. Naravno, na radiju sam se udvarao djevojkama pjesmama. Svaka je mislila da je pjesma koju sam pustio baš za nju. Nisam tada ni sanjao kako će mi glazba obilježiti život. 

Koliko vam je rat u Zenici promijenio život?

– Jako. Nažalost, i ja sam doživio tragediju kao i mnogi drugi. Sve je stalo, nisam ni očekivao ni bio spreman za rat. Imao sam 29 radnika i sve izgubio. Stjecajem okolnosti došao sam u Zagreb i tu ostao, a sva mi obitelj i danas živi u Nizozemskoj. Tamo mi je i tata sahranjen, sestra, braća i mama su još tamo. Meni se nije dalo učiti jezik, ostao sam tu i intenzivno se počeo družiti s Tarikom Filipovićem. I to mi je bila prekretnica. Upoznao me s producentom Samirom Smajićem, koji je bio producent filma “Go West”. Film je izazvao velike polemike jer je Tarik u njemu glumio homoseksualca. Htjeli su organizirati premijeru u Zagrebu i ja sam kao iz topa ispalio da ću im ja sve organizirati u Lisinskom. A do tada u Lisinskom nije bila tako velika filmska premijera. Tada sam vidio da ja to znam i mogu. Za ovo što ja sam radim se ne školuje na fakultetu, to vam je gradski, čaršijski fakultet. A to školovanje sam platio jezivo skupo.

Tada ste bili u vezi s voditeljicom Mirnom Berend. Zašto je puklo između vas?

– Njoj dugujem puno stvari. Jako sam joj zahvalan za sve savjete koje mi je dala. Došao sam iz malog grada u Zagreb i trebalo se snaći. Bio sam jako zaljubljen, trebalo je doći do braka. No, shvatio sam da smo ipak dva različita svijeta. Ona je prekrasna žena, ali ja nisam za nju. Danas smo u korektnim odnosima. Velike ljubavi obično završe tako.

Jedna od tih škola bila vam je i predstava “Magic Act Show” u Pazinu, koju ste organizirali s Tarikom i Reneom Bitorajcem. Tada ste zbog zapaljenog kazališta sva trojica zamalo bankrotirali?

– Tarik, Rene i ja smo osnovali zajednički obrt. Kasnije je došlo do svađe između njih dvojice, a ja sam ispao kolateralna žrtva. Radili smo prekrasnu turneju koja je trebala krenuti u Pazinu. Tamo nam se dogodilo nešto nesmotreno zbog ljudi koji nas nisu upozorili na fontane koje se ispaljuju na kraju predstave. Nitko nam nije rekao koliko to leti u vis, a ljudi u Pazinu bili su nespremni na požar. Dogodilo se da je taj Spomen dom zamalo izgorio i tužili su nas za 4 milijuna kuna. Prvi put smo oslobođeni, sad su se opet žalili. 

Onda se dogodio čuveni koncert Stinga i Edina Karamazova u Lisinskom, još jedna od vaših prekretnica.

– Da, tada sam naivno uletio u to, ali sam ipak imao koristi. Edina sam znao iz Zenice, ali se nismo družili. Jedan dan me je pitao bi li organizirao Stingov i njegov koncert. Svi su mu obećavali brda i doline, bližio se termin a nitko nije potvrdio organizaciju. Kazao sam mu “ali ja nemam novaca”. Ogromna je to cifra bila – 150 tisuća dolara, a ja sam u džepu imao 500 dolara. Edin mi je kazao kako će se nešto zaraditi od ulaznica te da će on garantirati za mene. rasprodali smo sve i to s najskupljom kartom u povijesti Lisinskog – 100 eura. Završio sam u minusu 30 tisuća eura, ali sam dobio puno više jer sam u CV-ju imao suradnju sa Stingom. Bio sam naivan i glup i ponašao se kako srce kaže, a ne mozak. Ja sam Bosanac čije srce ima milijardu rana, a mozak je ganc nov. U ovom poslu ili imaš muda ili nemaš. Ovo vam je čisto kazino. Uđeš i intuitivno ulažeš, pa ako se vrati vrati. Bitno je samo da ne pogineš. Samouk sam, nitko mi nije pomogao savjetima, ali najviše dugujem Tariku Filipoviću koji mi je financijski pomogao kad mi je bilo najteže. Bilo je tu dosta promašaja. Nakon Stinga sam izgubio i na koncertu Paca De Lucije, no zato sam se etablirao.

Posebno se pamti i koncert Gregoriana na Lokrumu.

– Ja sam vam jako slab na Dubrovnik, međutim tamo ljudi nikad nisu imali sluha za prave stvari. Oni su navikli da između sebe dijele i lovu i posao. Gregorian sam radio dvije noći zaredom. Dakle, dvije noći smo prevozili šlepere s opremom na malim brodovima. To je bio spektakl. Završio sam u minusu bez pomoći grada, i dan danas sam tamo nepoželjan. Znate , kad vam dođe netko i pokaže da je bolji od vas, onda imate otpor. Oni imaju Dubrovačke ljetne igre za koje sam mislio da to gleda 5000 ljudi i 5000 čeka u redu za karte. To je zabava za 300 ljudi. 

Moramo spomenuti i organizaciju koncerata 2 Cellos. Tu ste stvarno napunili sve što ste mogli?

– Osim Tariku puno dugujem i pokojnom Miri Vidoviću koji je osmislio 2 Cellos. Odmah mi je dao da radim Arenu i Kalemegdan u Beogradu i Zetru i Skenderiju u Sarajevu. Zahvaljujući njegovom povjerenju vratio sam se iz mrtvih. Tada sam došao u neke mirnije vode. U ovom poslu kod nas nemate niti jednog čovjeka da je kupio vilu s bazenom i da uživa. 

Kakvi su poznati glazbenici privatno? Jesu li imali velike zahtjeve?

– Što je veća zvijezda, to je sve jednostavnije. Veći su problem ove nazovi zvijezde, domaće i regionalne koje svoju slavu rade umjetno. Čast izuzecima. Nekima od njih bi kazao – evo ti ulaznice, daj mi deset posto za troškove, a ostalo je sve tvoje. Većina ih to ne želi jer gledaju samo sebe i svoj interes, a  pritom im je sat stao prije deset ili 20 godina. Šarmeri bez pokrića. Znači, gledaju koliko su vrijedili prije 20 godina i nemaju veze s realnošću. S takvima je teško raditi i to izbjegavam. Dakle, što su zvijezde veće, problemi su manji. Njihov menadžer traži samo da se poštuje ugovor,a  kod nas ni ugovor ne vrijedi.   

Nedavno ste ponovno organizirali Indexe i prijatelje u Lisinskom. Je li vam to najdraži projekt?

– Svakako, ali imam ih još koji su mi dragi. Puno stvari radim da bih preživio. Imam pet tvrtki u pet država, to su ogromni troškovi. Iza svakog svog projekta mogu stati kvalitetom, ali ima i nešto što radim iz ljubavi. Volim i sevdalinke. Zamislite, 17 godina smo Sevdah rasprodali u Lisinskom. Indexi su dobra i emotivna priča koja je trebala biti jednom, ali nastavili smo i dalje. Indexe obožavam i to radim iz ljubavi, i to kao neke druge stvari plaćam zbog svog ćeifa. Ja sam vam maratonac, nisam za krake staze samo da uzmem pare i bježim. Uspjeh je završiti maraton, a ja se trudim da budem što bolje.

Kakve su razlike u organizaciji koncerata u pet država u regiji u kojima radite?

– Najjednostavnije je u Srbiji, ali i u Hrvatskoj se puno promijenilo otkad su porez na ulaznice smanjili na pet posto. Strašno je bilo kad je PDV bio 25 posto, ali ipak smo radili. Slovenija je tu negdje iza Srbije, a Bosna  i Hercegovina i Makedonija su tu negdje. Mnogi nemaju sluha. Čitav život u ovom poslu imam vjetar u prsa jer uvijek sam nekom konkurencija. Također i nemam identitet. Ja sam to što jesam, Bosanac koji voli svoju rodnu Zenicu i rodnu državu Bosnu i Hercegovinu. Volim i Hrvatsku, ali nikom ne pripadam. Dođem u Zenicu, govore mi da sam iz Hrvatske, u Zagrebu živim 30 godina i opet mi govore da sam doseljenik. Često osjećam negativnu vibru, a ni nemam pomoć. Moji su sponzori ljudi koji kupuju ulaznice.

Kako vam je bilo za vrijeme korone, jeste li razmišljali odustati od svega? 

– Nisam. Ja sam jedini koji je radio za vrijeme korone. Održao sam 50-ak koncerata godišnje. Meni je bilo dobro jer sam našao da opstanem. Hladni pogon se morao održavati, država je pomogla i to previše. Kod nas je što se toga tiče bila puno bolja situacija od drugih država u regiji.  iskreno, meni još uvijek nije novac najvažniji na prvom mjestu nego je to zadovoljstvo. Još uvijek volim dobar komentar, pohvalu. Volim kada ljudi izlaze zadovoljni s mojih koncerata. Puno sam napravio za Zagreb i kulturnu scenu i Zagrepčani to i prepoznaju. Punio sam Lisinski, Cibonu i Arenu, a jedini sam koji je u istoj godini napunio beogradsku Arenu, Sava Centar, Kolarac, i Dom Sindikata. Dakle, najveće beogradske dvorane. To nikom nije uspjelo i to s različitim projektima. Spadam među najbolje ali nisam najuspješniji. Poštujem sve, ali volim da i mene poštuje. Nekad sam bio najbolji prijatelj Tarika Filipovića, bivši dečko Mirne Berend, a sad znaju tko je Tomislav Kašljević. Došao sam kao no name iz provincije i ostavio sam trag. Želim da se kći i sin ponose sa mnom.

Kći Martina je krenula vašim stopama. Ona vam je desna ruka?

– Nažalost, jeste. Voli ovaj posao, a ja molim Boga da ga napusti i nađe nešto normalnije. Ona je završila prestižni američki fakultet i obožava ovo, kao što voli i udomljavati pse. Bez nje teško da bih bilo što uspio. 

Je li i ovaj životni stil “krivac” da ste i dalje solo, niste oženjeni?

– Kad me pitaju kako uspijevam u ovom poslu kažem da je to zato što me nitko ne maltretira, nisam oženjen. Već 20 godina nisam u braku. Zavidim svakom tko je u braku jer obiteljski život je najveći uspjeh svakog čovjeka. Ja sam izabrao ovo ne zato što to želim, nego zato što je tako ispalo. Jedan dan sam u Ljubljani, sutra letim za Beograd, a onda me hitno zovu da dođem u Sarajevo jer nešto tamo gori. Kako bih se onda mogao nekom pravdati zašto sam svaki dan na putu. To ne ide jedno s drugim. Jedino da nađem nekog iz moje branše, ali to onda više nije to. Onda je to poslovni, a ne ljubavni odnos. 

Nedavno ste organizirali rasprodani koncert Bože Vreće u Beogradu. Što mislite o njemu?

– On je poseban fenomen na ovim prostorima, jer ga ljudi ili obožavaju ili pišu loše o njemu. Ma ljudi bi za svakog našli nešto loše. Tarik je popularan, 20 godina je u prime timeu na televiziji, a često možete vidjeti za njega komentare u stilu “Neka se vrati odakle je došao”. Ćiro Blažević mi je idol, čovjek nema dlake na jeziku, evo sad je bolestan, a opet će se naći netko tko će govoriti protiv njega. Što se tiče Bože, on je zaista glazbeni fenomen. Na svakom njegovom koncertu ljudi čekaju po sat vremena da se slikaju s njim. A to su većinom žene koje ga prate na svim koncertima. Ima i puno onih koji ne shvaćaju njegov stil pa ga ne vole. Iskreno, najgore je kad ste prema nekom ravnodušni, kada kažete da “niti smrdi, niti miriše”. E vala, ne bih tako da se o meni govori. 

Recite mi za kraj, imate li kakvih neostvarenih želja? Koji biste projekt voljeli raditi?

– Imam puno želja, ne znam samo odakle mi snaga. Puno je motiva i puno toga za napraviti. Volio bih opet napraviti nešto veliko u Dubrovniku u inat svima dolje. Ali bojim se da će teško do toga doći. 

Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski u Zagrebu u ponedjeljak će još jednom odjekivati zvukovima sevdaha, na 17. po redu koncertu “Sevdah u Lisinskom”.

Producent ovog koncerta je Zeničanin Tomislav Kašljević (66) i njegova firma Music Time.

Iza njega su stotine odrađenih koncerata i evenata po cijeloj regiji. Osim “Sevdaha u Lisinskom” već tradicionalno organizira i koncert “Indexi i prijatelji”, u Hrvatsku je dovodio svjetske zvijezde poput Stinga Paca De Lucije, puni sve najveće dvorane s 2 Cellos i organizirao cijeli niz predstava, najčešće sa svojim prijateljem Tarikom Filipovićem.

Počeli ste kao novinar u rodnoj Zenici, kako ste se prebacili na organizaciju koncerata?

– Prvo sam radio kao portir i kurir, studirao političke znanosti i honorarno radio kao novinar. Već sam u jednom intervjuu kazao kako sam rano osjetio miris benzina i novca, pa se čitav život vodim mišlju “krv, znoj i suze”. Prvi koncert kojeg sam indirektno organizirao bio je rock koncert u Zenici, kojeg smo organizirali kao Radio Zenica. Zatim sam osam godina radio kao DJ i organizirao neka gostovanja. Sve su to bile male priče. Došao je rat, bavio sam se ugostiteljstvom. Moj pokojni otac bio je veliki radnik, radio je kao vatrostalni zidar. On mi je i usadio taj gen i volju za radom. Nikad ništa nisam dobio na poklon, sve sam sam zaradio. S 18 godina sam počeo raditi.

Kakvu ste glazbu onda slušali?

– Uvijek sam volio laganije pjesme. Recimo, omiljena mi je “Lady In Black” od Uriah Heep. Nisam slušao agresivni rock’n’roll nego više sentiše. Snimao sam kasete još kao klinac i na tulumima puštao glazbu. Naravno, na radiju sam se udvarao djevojkama pjesmama. Svaka je mislila da je pjesma koju sam pustio baš za nju. Nisam tada ni sanjao kako će mi glazba obilježiti život. 

Koliko vam je rat u Zenici promijenio život?

– Jako. Nažalost, i ja sam doživio tragediju kao i mnogi drugi. Sve je stalo, nisam ni očekivao ni bio spreman za rat. Imao sam 29 radnika i sve izgubio. Stjecajem okolnosti došao sam u Zagreb i tu ostao, a sva mi obitelj i danas živi u Nizozemskoj. Tamo mi je i tata sahranjen, sestra, braća i mama su još tamo. Meni se nije dalo učiti jezik, ostao sam tu i intenzivno se počeo družiti s Tarikom Filipovićem. I to mi je bila prekretnica. Upoznao me s producentom Samirom Smajićem, koji je bio producent filma “Go West”. Film je izazvao velike polemike jer je Tarik u njemu glumio homoseksualca. Htjeli su organizirati premijeru u Zagrebu i ja sam kao iz topa ispalio da ću im ja sve organizirati u Lisinskom. A do tada u Lisinskom nije bila tako velika filmska premijera. Tada sam vidio da ja to znam i mogu. Za ovo što ja sam radim se ne školuje na fakultetu, to vam je gradski, čaršijski fakultet. A to školovanje sam platio jezivo skupo.

Tada ste bili u vezi s voditeljicom Mirnom Berend. Zašto je puklo između vas?

– Njoj dugujem puno stvari. Jako sam joj zahvalan za sve savjete koje mi je dala. Došao sam iz malog grada u Zagreb i trebalo se snaći. Bio sam jako zaljubljen, trebalo je doći do braka. No, shvatio sam da smo ipak dva različita svijeta. Ona je prekrasna žena, ali ja nisam za nju. Danas smo u korektnim odnosima. Velike ljubavi obično završe tako.

Jedna od tih škola bila vam je i predstava “Magic Act Show” u Pazinu, koju ste organizirali s Tarikom i Reneom Bitorajcem. Tada ste zbog zapaljenog kazališta sva trojica zamalo bankrotirali?

– Tarik, Rene i ja smo osnovali zajednički obrt. Kasnije je došlo do svađe između njih dvojice, a ja sam ispao kolateralna žrtva. Radili smo prekrasnu turneju koja je trebala krenuti u Pazinu. Tamo nam se dogodilo nešto nesmotreno zbog ljudi koji nas nisu upozorili na fontane koje se ispaljuju na kraju predstave. Nitko nam nije rekao koliko to leti u vis, a ljudi u Pazinu bili su nespremni na požar. Dogodilo se da je taj Spomen dom zamalo izgorio i tužili su nas za 4 milijuna kuna. Prvi put smo oslobođeni, sad su se opet žalili. 

Onda se dogodio čuveni koncert Stinga i Edina Karamazova u Lisinskom, još jedna od vaših prekretnica.

– Da, tada sam naivno uletio u to, ali sam ipak imao koristi. Edina sam znao iz Zenice, ali se nismo družili. Jedan dan me je pitao bi li organizirao Stingov i njegov koncert. Svi su mu obećavali brda i doline, bližio se termin a nitko nije potvrdio organizaciju. Kazao sam mu “ali ja nemam novaca”. Ogromna je to cifra bila – 150 tisuća dolara, a ja sam u džepu imao 500 dolara. Edin mi je kazao kako će se nešto zaraditi od ulaznica te da će on garantirati za mene. rasprodali smo sve i to s najskupljom kartom u povijesti Lisinskog – 100 eura. Završio sam u minusu 30 tisuća eura, ali sam dobio puno više jer sam u CV-ju imao suradnju sa Stingom. Bio sam naivan i glup i ponašao se kako srce kaže, a ne mozak. Ja sam Bosanac čije srce ima milijardu rana, a mozak je ganc nov. U ovom poslu ili imaš muda ili nemaš. Ovo vam je čisto kazino. Uđeš i intuitivno ulažeš, pa ako se vrati vrati. Bitno je samo da ne pogineš. Samouk sam, nitko mi nije pomogao savjetima, ali najviše dugujem Tariku Filipoviću koji mi je financijski pomogao kad mi je bilo najteže. Bilo je tu dosta promašaja. Nakon Stinga sam izgubio i na koncertu Paca De Lucije, no zato sam se etablirao.

Posebno se pamti i koncert Gregoriana na Lokrumu.

– Ja sam vam jako slab na Dubrovnik, međutim tamo ljudi nikad nisu imali sluha za prave stvari. Oni su navikli da između sebe dijele i lovu i posao. Gregorian sam radio dvije noći zaredom. Dakle, dvije noći smo prevozili šlepere s opremom na malim brodovima. To je bio spektakl. Završio sam u minusu bez pomoći grada, i dan danas sam tamo nepoželjan. Znate , kad vam dođe netko i pokaže da je bolji od vas, onda imate otpor. Oni imaju Dubrovačke ljetne igre za koje sam mislio da to gleda 5000 ljudi i 5000 čeka u redu za karte. To je zabava za 300 ljudi. 

Moramo spomenuti i organizaciju koncerata 2 Cellos. Tu ste stvarno napunili sve što ste mogli?

– Osim Tariku puno dugujem i pokojnom Miri Vidoviću koji je osmislio 2 Cellos. Odmah mi je dao da radim Arenu i Kalemegdan u Beogradu i Zetru i Skenderiju u Sarajevu. Zahvaljujući njegovom povjerenju vratio sam se iz mrtvih. Tada sam došao u neke mirnije vode. U ovom poslu kod nas nemate niti jednog čovjeka da je kupio vilu s bazenom i da uživa. 

Kakvi su poznati glazbenici privatno? Jesu li imali velike zahtjeve?

– Što je veća zvijezda, to je sve jednostavnije. Veći su problem ove nazovi zvijezde, domaće i regionalne koje svoju slavu rade umjetno. Čast izuzecima. Nekima od njih bi kazao – evo ti ulaznice, daj mi deset posto za troškove, a ostalo je sve tvoje. Većina ih to ne želi jer gledaju samo sebe i svoj interes, a  pritom im je sat stao prije deset ili 20 godina. Šarmeri bez pokrića. Znači, gledaju koliko su vrijedili prije 20 godina i nemaju veze s realnošću. S takvima je teško raditi i to izbjegavam. Dakle, što su zvijezde veće, problemi su manji. Njihov menadžer traži samo da se poštuje ugovor,a  kod nas ni ugovor ne vrijedi.   

Nedavno ste ponovno organizirali Indexe i prijatelje u Lisinskom. Je li vam to najdraži projekt?

– Svakako, ali imam ih još koji su mi dragi. Puno stvari radim da bih preživio. Imam pet tvrtki u pet država, to su ogromni troškovi. Iza svakog svog projekta mogu stati kvalitetom, ali ima i nešto što radim iz ljubavi. Volim i sevdalinke. Zamislite, 17 godina smo Sevdah rasprodali u Lisinskom. Indexi su dobra i emotivna priča koja je trebala biti jednom, ali nastavili smo i dalje. Indexe obožavam i to radim iz ljubavi, i to kao neke druge stvari plaćam zbog svog ćeifa. Ja sam vam maratonac, nisam za krake staze samo da uzmem pare i bježim. Uspjeh je završiti maraton, a ja se trudim da budem što bolje.

Kakve su razlike u organizaciji koncerata u pet država u regiji u kojima radite?

– Najjednostavnije je u Srbiji, ali i u Hrvatskoj se puno promijenilo otkad su porez na ulaznice smanjili na pet posto. Strašno je bilo kad je PDV bio 25 posto, ali ipak smo radili. Slovenija je tu negdje iza Srbije, a Bosna  i Hercegovina i Makedonija su tu negdje. Mnogi nemaju sluha. Čitav život u ovom poslu imam vjetar u prsa jer uvijek sam nekom konkurencija. Također i nemam identitet. Ja sam to što jesam, Bosanac koji voli svoju rodnu Zenicu i rodnu državu Bosnu i Hercegovinu. Volim i Hrvatsku, ali nikom ne pripadam. Dođem u Zenicu, govore mi da sam iz Hrvatske, u Zagrebu živim 30 godina i opet mi govore da sam doseljenik. Često osjećam negativnu vibru, a ni nemam pomoć. Moji su sponzori ljudi koji kupuju ulaznice.

Kako vam je bilo za vrijeme korone, jeste li razmišljali odustati od svega? 

– Nisam. Ja sam jedini koji je radio za vrijeme korone. Održao sam 50-ak koncerata godišnje. Meni je bilo dobro jer sam našao da opstanem. Hladni pogon se morao održavati, država je pomogla i to previše. Kod nas je što se toga tiče bila puno bolja situacija od drugih država u regiji.  iskreno, meni još uvijek nije novac najvažniji na prvom mjestu nego je to zadovoljstvo. Još uvijek volim dobar komentar, pohvalu. Volim kada ljudi izlaze zadovoljni s mojih koncerata. Puno sam napravio za Zagreb i kulturnu scenu i Zagrepčani to i prepoznaju. Punio sam Lisinski, Cibonu i Arenu, a jedini sam koji je u istoj godini napunio beogradsku Arenu, Sava Centar, Kolarac, i Dom Sindikata. Dakle, najveće beogradske dvorane. To nikom nije uspjelo i to s različitim projektima. Spadam među najbolje ali nisam najuspješniji. Poštujem sve, ali volim da i mene poštuje. Nekad sam bio najbolji prijatelj Tarika Filipovića, bivši dečko Mirne Berend, a sad znaju tko je Tomislav Kašljević. Došao sam kao no name iz provincije i ostavio sam trag. Želim da se kći i sin ponose sa mnom.

Kći Martina je krenula vašim stopama. Ona vam je desna ruka?

– Nažalost, jeste. Voli ovaj posao, a ja molim Boga da ga napusti i nađe nešto normalnije. Ona je završila prestižni američki fakultet i obožava ovo, kao što voli i udomljavati pse. Bez nje teško da bih bilo što uspio. 

Je li i ovaj životni stil “krivac” da ste i dalje solo, niste oženjeni?

– Kad me pitaju kako uspijevam u ovom poslu kažem da je to zato što me nitko ne maltretira, nisam oženjen. Već 20 godina nisam u braku. Zavidim svakom tko je u braku jer obiteljski život je najveći uspjeh svakog čovjeka. Ja sam izabrao ovo ne zato što to želim, nego zato što je tako ispalo. Jedan dan sam u Ljubljani, sutra letim za Beograd, a onda me hitno zovu da dođem u Sarajevo jer nešto tamo gori. Kako bih se onda mogao nekom pravdati zašto sam svaki dan na putu. To ne ide jedno s drugim. Jedino da nađem nekog iz moje branše, ali to onda više nije to. Onda je to poslovni, a ne ljubavni odnos. 

Nedavno ste organizirali rasprodani koncert Bože Vreće u Beogradu. Što mislite o njemu?

– On je poseban fenomen na ovim prostorima, jer ga ljudi ili obožavaju ili pišu loše o njemu. Ma ljudi bi za svakog našli nešto loše. Tarik je popularan, 20 godina je u prime timeu na televiziji, a često možete vidjeti za njega komentare u stilu “Neka se vrati odakle je došao”. Ćiro Blažević mi je idol, čovjek nema dlake na jeziku, evo sad je bolestan, a opet će se naći netko tko će govoriti protiv njega. Što se tiče Bože, on je zaista glazbeni fenomen. Na svakom njegovom koncertu ljudi čekaju po sat vremena da se slikaju s njim. A to su većinom žene koje ga prate na svim koncertima. Ima i puno onih koji ne shvaćaju njegov stil pa ga ne vole. Iskreno, najgore je kad ste prema nekom ravnodušni, kada kažete da “niti smrdi, niti miriše”. E vala, ne bih tako da se o meni govori. 

Recite mi za kraj, imate li kakvih neostvarenih želja? Koji biste projekt voljeli raditi?

– Imam puno želja, ne znam samo odakle mi snaga. Puno je motiva i puno toga za napraviti. Volio bih opet napraviti nešto veliko u Dubrovniku u inat svima dolje. Ali bojim se da će teško do toga doći.