Prije 30  godina na lokalitetu Korićanske stijene 21. avgusta 1992. godine strijeljano je 200 muškaraca, logoraša koji su bili zatvoreni u prijedorskim logorima Bošnjaka i Hrvata, koji su dovedeni na ovu lokaciju. I danas se traga za brojnim žrtvama, a procesi identifikacije pronađenih posmrtnih ostataka nisu završeni.

Iz Instituta za istraživanje genocida Kanada (IGK) podsjećaju da je zločin na Korićanskim stijenama preživjelo 12 osoba čija su svjedočenja doprinijela da istraživači genocida ovaj strašni zločin smatraju genocidnom namjerom.

– Suština genocidne namjere je u tome da se preduzimanjem jedne ili više propisanih radnji izvršenja sadržanih u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, povrijedi ili ugrozi integritet članova zaštićene grupe i ostvari posebna ili krajnja namjera, a to je potpuno ili djelimično uništenje grupe. U slučaju zločina na Korićanskim stijenama objekt napada je bila zaštićena bošnjačka i hrvatska etnička grupa, a ne čovjek kao pojedinac. Namjera uništenja bošnjačke i hrvatske skupine, u cijelosti ili djelomično, pretpostavlja da su žrtve odabrane zbog njihove pripadnosti skupini na koju je namjera usmjerena. Zločin nad civilima na Korićanskim stijenama je izvršen u skladu s velikosrpskom ideologijom, politikom, genocidnom namjerom i osvajačkim ratom za teritorije, za životni prostor, za otimanje bosanske zemlje, za etničko čišćenje grada Prijedora.
 
Nauka o genocidu ovo namjerno istrebljenje nevinih logoraša tretira kao jedan od najsnažnijih dokaza genocida u Prijedoru. Radi se o kolektivnom zločinu kako u pogledu izvršenja zločina, tako i u pogledu prikrivanja zločina. Zločin je izvršen od strane interventnog voda policije Republike Srpske iz Prijedora po naredbi Kriznog štaba opštine Prijedor kao dio udruženog zločinačkog poduhvata tadašnjeg političkog, vojnog i policijskog establišmenta grada Prijedora sa konačnim ciljem etničkog čišćenja Prijedora od Bošnjaka i Hrvata. Ovaj zločin nije slučajan i nije sporadičan. Ovaj zločin je jedan u nizu zločina počinjenih u izvršenju zločina genocida u cilju stvaranja Velike Srbije zatiranjem države Bosne i Hercegovine i zatiranjem prije svega njenog najmnogobrojnijeg naroda, Bošnjaka. Zločin na Korićanskim stijenama posebno karakteriše kolektivno prikrivanje zločina i kolektivno prikrivanje grobnica gdje su tijela logoraša sakrivena. Premještanje tijela izvršeno je od strane pripadnika prijedorske policije i Civilne zaštite iz Skender Vakufa. U neposrednoj blizini mjesta izvršenja nalazi se naseljeno mjesto čiji su stanovnici znali i čuli za istrebljenje. Prema svjedočenjima preživjelih vidjeli su čak i mještane kako i sami silaze u provaliju i pucaju na logoraše. Tijela su u pokušaju prikrivanja zločina spaljivana, da bi se, nakon što su se mještani „pritužili“ da im ptice raznose dijelove tijela po krovovima kuća, u, još jedno, „čišćenje“ terena uključila i Civila zaštita iz Skender Vakufa izmjestivši tijela logoraša na drugu lokaciju, lokaciju koju niti danas ne žele otkriti. Sve žrtve ovog masakra još uvijek nisu pronađene. Tijela ubijenih logoraša prebačena su i zakopana na drugim lokalitetima o čemu svjedoče i snimci Službe javne bezbjednosti Prijedor nastali 4. septembra 1992. godine.
 
Imajući u vidu da se radi o kolektivnom zločinu po izvršenju i po prikrivanju, zločinu sa namjerom, kao dio udruženog zločinačkog poduhvata stvaranja Velike Srbije, nauka o genocidu smatra da postoji genocidna nemjera kod izvršioca u slučaju zločina na Korićanskim stijenama. Dakle radi se o zločinu genocida, a ne o zločinu protiv čovječnosti. Specifičnost genocida kao zločina jest njegova posebna namjera, želja da se zločinom fizički uništi neka nacionalna, etnička, vjerska ili druga skupina, ili njen značajan dio, i to baš zato jer se radi o toj određenoj skupini. U slučaju zločina na Korićanskim stijenama jasno je da se radi o genocidnoj namjeri.
 
Istraživače genocida, prvenstveno i isključivo interesuje naučna istina do koje se dolazi kroz određenu naučnu proceduru, uz strogu primjenu logičkih i metodoloških pravila procedure, primjenom valjanog i pouzdanog projekta naučnog istraživanja i naučnih metoda istraživanja kojima se obezbjeđuje objektivno, istinito saznanje.
 
Svjedoci smo svakodnevnih napada na državu BiH, napada na istinu, pravdu, kulturu sjećanja, negiranje genocida, falsifikata i kvaziistraživanja, nagrađivanja zločinaca, izjednačavanja agresora i žrtve, minimiziranja zločina genocida, izjednačavanje žrtava genocida i žrtava ratnih zločina.
 
Protiv negatora genocida se jedino efikasno može boriti znanjem. To radimo zbog istine i pravde, zbog kulture pamćenja. Ali ne mrzimo nikoga. Činjenica je da se u Prijedoru desio genocid. Činjenica je da su Bošnjaci bili većinski narod u Prijedoru. Činjenica je da su Bošnjaci i Hrvati takođe vlasnici grada Prijedora. I to vlasništvo se nasljeđuje. Silom se ne dobija, a pogotovo ne genocidom.
 
Pamtimo zločin nad više od 200 nedužnih civila. Pamtimo da se ovakvi genocidni akti više nikada i nikome ne ponove. Količina zla koga je počinio zločinački um je smišljeno urađena da se zauvijek onemogući funkcionisanje države BiH. Bolesni um je išao na najjaču kartu a to je genocid koji je trebao natjerati Bošnjake i Hrvate da sami odustanu od zajedničkog grada Prijedora, od zajedničke države u ime podjele BiH. Međutim žrtve su se odbranile i sačuvale i grad Prijedor i državu BIH. Umjesto bježanja od zajedničke države BiH, umjesto kolektivnog čuvanja temelja entiteta Republike Srpske, bosanski Srbi trebaju prihvatiti državu BiH, prihvatanjem istine i pravde – navode iz IGK-a.  

Za zločin na Korićanskim stijenama pred MKSJ i Sudom BiH osuđeni su: Darko Mrđa na 17 godina zatvora, Damir Ivanković na 14 godina, Gordan Đurić na 8 godina, Ljubiša Četić na 13 godina, Zoran Babić na 22 godine, Milorad Škrbić na 21 godinu, Dušan Janković na 21 godinu, Željko Stojnić na 15 godina, Saša Zečević na 23 godine, Marinko Lepoja na 23 i Radoslav Knežević na 23 godine zatvora. 

Prije 30  godina na lokalitetu Korićanske stijene 21. avgusta 1992. godine strijeljano je 200 muškaraca, logoraša koji su bili zatvoreni u prijedorskim logorima Bošnjaka i Hrvata, koji su dovedeni na ovu lokaciju. I danas se traga za brojnim žrtvama, a procesi identifikacije pronađenih posmrtnih ostataka nisu završeni.

Iz Instituta za istraživanje genocida Kanada (IGK) podsjećaju da je zločin na Korićanskim stijenama preživjelo 12 osoba čija su svjedočenja doprinijela da istraživači genocida ovaj strašni zločin smatraju genocidnom namjerom.

– Suština genocidne namjere je u tome da se preduzimanjem jedne ili više propisanih radnji izvršenja sadržanih u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, povrijedi ili ugrozi integritet članova zaštićene grupe i ostvari posebna ili krajnja namjera, a to je potpuno ili djelimično uništenje grupe. U slučaju zločina na Korićanskim stijenama objekt napada je bila zaštićena bošnjačka i hrvatska etnička grupa, a ne čovjek kao pojedinac. Namjera uništenja bošnjačke i hrvatske skupine, u cijelosti ili djelomično, pretpostavlja da su žrtve odabrane zbog njihove pripadnosti skupini na koju je namjera usmjerena. Zločin nad civilima na Korićanskim stijenama je izvršen u skladu s velikosrpskom ideologijom, politikom, genocidnom namjerom i osvajačkim ratom za teritorije, za životni prostor, za otimanje bosanske zemlje, za etničko čišćenje grada Prijedora.
 
Nauka o genocidu ovo namjerno istrebljenje nevinih logoraša tretira kao jedan od najsnažnijih dokaza genocida u Prijedoru. Radi se o kolektivnom zločinu kako u pogledu izvršenja zločina, tako i u pogledu prikrivanja zločina. Zločin je izvršen od strane interventnog voda policije Republike Srpske iz Prijedora po naredbi Kriznog štaba opštine Prijedor kao dio udruženog zločinačkog poduhvata tadašnjeg političkog, vojnog i policijskog establišmenta grada Prijedora sa konačnim ciljem etničkog čišćenja Prijedora od Bošnjaka i Hrvata. Ovaj zločin nije slučajan i nije sporadičan. Ovaj zločin je jedan u nizu zločina počinjenih u izvršenju zločina genocida u cilju stvaranja Velike Srbije zatiranjem države Bosne i Hercegovine i zatiranjem prije svega njenog najmnogobrojnijeg naroda, Bošnjaka. Zločin na Korićanskim stijenama posebno karakteriše kolektivno prikrivanje zločina i kolektivno prikrivanje grobnica gdje su tijela logoraša sakrivena. Premještanje tijela izvršeno je od strane pripadnika prijedorske policije i Civilne zaštite iz Skender Vakufa. U neposrednoj blizini mjesta izvršenja nalazi se naseljeno mjesto čiji su stanovnici znali i čuli za istrebljenje. Prema svjedočenjima preživjelih vidjeli su čak i mještane kako i sami silaze u provaliju i pucaju na logoraše. Tijela su u pokušaju prikrivanja zločina spaljivana, da bi se, nakon što su se mještani „pritužili“ da im ptice raznose dijelove tijela po krovovima kuća, u, još jedno, „čišćenje“ terena uključila i Civila zaštita iz Skender Vakufa izmjestivši tijela logoraša na drugu lokaciju, lokaciju koju niti danas ne žele otkriti. Sve žrtve ovog masakra još uvijek nisu pronađene. Tijela ubijenih logoraša prebačena su i zakopana na drugim lokalitetima o čemu svjedoče i snimci Službe javne bezbjednosti Prijedor nastali 4. septembra 1992. godine.
 
Imajući u vidu da se radi o kolektivnom zločinu po izvršenju i po prikrivanju, zločinu sa namjerom, kao dio udruženog zločinačkog poduhvata stvaranja Velike Srbije, nauka o genocidu smatra da postoji genocidna nemjera kod izvršioca u slučaju zločina na Korićanskim stijenama. Dakle radi se o zločinu genocida, a ne o zločinu protiv čovječnosti. Specifičnost genocida kao zločina jest njegova posebna namjera, želja da se zločinom fizički uništi neka nacionalna, etnička, vjerska ili druga skupina, ili njen značajan dio, i to baš zato jer se radi o toj određenoj skupini. U slučaju zločina na Korićanskim stijenama jasno je da se radi o genocidnoj namjeri.
 
Istraživače genocida, prvenstveno i isključivo interesuje naučna istina do koje se dolazi kroz određenu naučnu proceduru, uz strogu primjenu logičkih i metodoloških pravila procedure, primjenom valjanog i pouzdanog projekta naučnog istraživanja i naučnih metoda istraživanja kojima se obezbjeđuje objektivno, istinito saznanje.
 
Svjedoci smo svakodnevnih napada na državu BiH, napada na istinu, pravdu, kulturu sjećanja, negiranje genocida, falsifikata i kvaziistraživanja, nagrađivanja zločinaca, izjednačavanja agresora i žrtve, minimiziranja zločina genocida, izjednačavanje žrtava genocida i žrtava ratnih zločina.
 
Protiv negatora genocida se jedino efikasno može boriti znanjem. To radimo zbog istine i pravde, zbog kulture pamćenja. Ali ne mrzimo nikoga. Činjenica je da se u Prijedoru desio genocid. Činjenica je da su Bošnjaci bili većinski narod u Prijedoru. Činjenica je da su Bošnjaci i Hrvati takođe vlasnici grada Prijedora. I to vlasništvo se nasljeđuje. Silom se ne dobija, a pogotovo ne genocidom.
 
Pamtimo zločin nad više od 200 nedužnih civila. Pamtimo da se ovakvi genocidni akti više nikada i nikome ne ponove. Količina zla koga je počinio zločinački um je smišljeno urađena da se zauvijek onemogući funkcionisanje države BiH. Bolesni um je išao na najjaču kartu a to je genocid koji je trebao natjerati Bošnjake i Hrvate da sami odustanu od zajedničkog grada Prijedora, od zajedničke države u ime podjele BiH. Međutim žrtve su se odbranile i sačuvale i grad Prijedor i državu BIH. Umjesto bježanja od zajedničke države BiH, umjesto kolektivnog čuvanja temelja entiteta Republike Srpske, bosanski Srbi trebaju prihvatiti državu BiH, prihvatanjem istine i pravde – navode iz IGK-a.  

Za zločin na Korićanskim stijenama pred MKSJ i Sudom BiH osuđeni su: Darko Mrđa na 17 godina zatvora, Damir Ivanković na 14 godina, Gordan Đurić na 8 godina, Ljubiša Četić na 13 godina, Zoran Babić na 22 godine, Milorad Škrbić na 21 godinu, Dušan Janković na 21 godinu, Željko Stojnić na 15 godina, Saša Zečević na 23 godine, Marinko Lepoja na 23 i Radoslav Knežević na 23 godine zatvora.