U Chicagu (SAD) jučer je održana mirna šetnja povodom obilježavanja 27. godišnjice genocida u Srebrenici.

Nešto više od dva mjeseca, Lillies of hope i organizacija mladih JaBiH radila je na organizaciji ove šetnje. U šetnji je učestvovalo više od 450 učesnika. Na samom početku, pročitana su imena 50 osoba koje će svoj vječni smiraj pronaći u Potočarima danas.

“Iza nas je uspješan projekat, uspješna šetnja, jedan porodičan dan, gdje su svi prisutni načinili simboličnih 8.372 koraka što predstavlja broj žrtava koji su mučki ubijeni kobnog 11. Jula u UN zaštićenoj zoni u Srebrenici. Jedan od učesnika ovogodišnje šetnje je i Enes Karić, rođeni Srebreničanin, koji je 2000. godine došao u Ameriku. Iz Srebrenice je uspio pobjeći autobusom u kojem su bile žene i djeca. Kako kaže, tri dana je putovao, autobus su pregledali, gledali su maltretiranja i čekali da ga nađu, ali na svu sreću i uz pomoć dragog Boga, ostao je živ i prešao je u sigurnu zonu, u Tuzlu. Danas je, kaže Enes, njegovo srce puno. Vidio je kako nove generacije preuzimaju ono sto su oni započeli. I siguran je da će organizacija iz godine u godinu, biti sve bolja i bolja”, naveli su organizatori.

Dosta je učesnika ove šetnje upravo iz Podrinja, ali i nakon toliko godina, vraćanje u rat, progone i ubistva kako kažu, nije im lako. Džemal Delić također je rođeni Srebreničanin koji je igrom slučaja, završio je u Americi početkom 2000. Kako kaže, svake godine je prisutan na događajima koji su vezani za nemile događaje u našoj državi, pa tako i ovaj.

“Sve vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, bio sam u Srebrenici. Padom Srebrenice 11. jula 95.’ sa većom grupom ljudi uputio sam se ka šumama i krenuli prema Tuzli. Sedam dana i sedam noći smo hodali, trci, tražili skloništa, nosili povrijeđene, unesrećene ukopavali pored puta ako smo mogli… Bez hrane, bez vode, lijekova, agresori oko nas…. Osmi dan, zakoračio sam na slobodnu teritoriju, i nisam mogao vjerovati da sam još među živima. Put je bio izuzetno težak, ali sam bio sretan sto sam živ! Jedino sto bih zamolio sve buduće generacije jeste da nastave da spominju i opominju, da se ne desi opet nikome Srebrenica, masovna ubistva i egzekucije!” , ističe Džemal.

Iz organizacije su istakli da rade na tome da buduće generacije nikada ne zaborave šta se dešavalo u Bosni i Hercegovini od 1992-1995, a u ovom slučaju, sve ono sto se dešavalo u Srebrenici tog 11. jula 1995. da se nikada neće zaboraviti niti jedna žrtva koja je mučki ubijena i bačena, pa premještena iz jedne, u drugu, treću i četvrtu masovnu grobnicu.

U Chicagu (SAD) jučer je održana mirna šetnja povodom obilježavanja 27. godišnjice genocida u Srebrenici.

Nešto više od dva mjeseca, Lillies of hope i organizacija mladih JaBiH radila je na organizaciji ove šetnje. U šetnji je učestvovalo više od 450 učesnika. Na samom početku, pročitana su imena 50 osoba koje će svoj vječni smiraj pronaći u Potočarima danas.

“Iza nas je uspješan projekat, uspješna šetnja, jedan porodičan dan, gdje su svi prisutni načinili simboličnih 8.372 koraka što predstavlja broj žrtava koji su mučki ubijeni kobnog 11. Jula u UN zaštićenoj zoni u Srebrenici. Jedan od učesnika ovogodišnje šetnje je i Enes Karić, rođeni Srebreničanin, koji je 2000. godine došao u Ameriku. Iz Srebrenice je uspio pobjeći autobusom u kojem su bile žene i djeca. Kako kaže, tri dana je putovao, autobus su pregledali, gledali su maltretiranja i čekali da ga nađu, ali na svu sreću i uz pomoć dragog Boga, ostao je živ i prešao je u sigurnu zonu, u Tuzlu. Danas je, kaže Enes, njegovo srce puno. Vidio je kako nove generacije preuzimaju ono sto su oni započeli. I siguran je da će organizacija iz godine u godinu, biti sve bolja i bolja”, naveli su organizatori.

Dosta je učesnika ove šetnje upravo iz Podrinja, ali i nakon toliko godina, vraćanje u rat, progone i ubistva kako kažu, nije im lako. Džemal Delić također je rođeni Srebreničanin koji je igrom slučaja, završio je u Americi početkom 2000. Kako kaže, svake godine je prisutan na događajima koji su vezani za nemile događaje u našoj državi, pa tako i ovaj.

“Sve vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, bio sam u Srebrenici. Padom Srebrenice 11. jula 95.’ sa većom grupom ljudi uputio sam se ka šumama i krenuli prema Tuzli. Sedam dana i sedam noći smo hodali, trci, tražili skloništa, nosili povrijeđene, unesrećene ukopavali pored puta ako smo mogli… Bez hrane, bez vode, lijekova, agresori oko nas…. Osmi dan, zakoračio sam na slobodnu teritoriju, i nisam mogao vjerovati da sam još među živima. Put je bio izuzetno težak, ali sam bio sretan sto sam živ! Jedino sto bih zamolio sve buduće generacije jeste da nastave da spominju i opominju, da se ne desi opet nikome Srebrenica, masovna ubistva i egzekucije!” , ističe Džemal.

Iz organizacije su istakli da rade na tome da buduće generacije nikada ne zaborave šta se dešavalo u Bosni i Hercegovini od 1992-1995, a u ovom slučaju, sve ono sto se dešavalo u Srebrenici tog 11. jula 1995. da se nikada neće zaboraviti niti jedna žrtva koja je mučki ubijena i bačena, pa premještena iz jedne, u drugu, treću i četvrtu masovnu grobnicu.