Kako se u posljednje vrijeme ponovo javlja izblajhana sintagma “podjela Bosne”, naumpade mi jedna kratka, mala, sitna, ali izuzetno bitna i dinamitna epizoda iz najtežih dana naše domovine. To je Sporazum u Grazu. O njemu naše drago čitateljstvo malo ili nimalo zna, a pravi je primjer kako se to radilo u ono vrijeme.

Autor teksta o ovom Sporazumu je politolog iz Luksemburga, historičar, profesor i istraživač međuetničkih odnosa, etničkih sukoba i nacionalizma na Balkanu, dr Florian Bieber, a ja sam uzeo pa ga preveo i ovdje vam ga objavljujem. Prošlo je samo mjesec dana od početka rata u Bosni kada se vođa bosanskih Srba, Radovan Karadžić, sastao s novim snažnim čovjekom u HDZ-u bosanskih Hrvata, Matom Bobanom, na tajnom sastanku u zgradi aerodroma u Grazu 6. maja 1992. godine.

U tom trenutku, HDZ je i dalje formalno bio koalicijski partner muslimanske SDA u bosanskoj vladi, ali se taj savez brzo raspao. Stoga je ovaj sastanak službeno bio “tajni”, iako su austrijski mediji, uključujući državnu televiziju ORF, a kasnije i međunarodnu štampu, opširno izvještavali o ovom događaju. Sadržaj ovog sastanka ostao je neepoznanica, jer nije bilo službenog izvještaja, te je hrvatsko izaslanstvo napustilo petosatni sastanak bez razgovora s novinarima. Karadžić je, međutim, otkrio novinarima i, kako bilježi austrijski dnevnik “Die Presse” od 7. maja 1992. godine, da su se razgovori fokusirali na „kantonizaciju Bosne“.

Austrijski su tabloidi već tada špekulisali, kako se s pravom pokazuje, da je sastanak imao za cilj podjelu Bosne.Sastanak u Grazu između Bobana i Karadžića slijedi raniji, poznatiji sastanak srpskog i hrvatskog predsjednika, Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, u martu 1991. u staroj Titovoj lovačkoj kući (u Karađorđevu, op. prev.), gdje su se obojica već dogovorili o podjeli Bosne. Koliko su Karadžić i Boban dobili podršku dviju republika postalo je očito i kada je Karadžić stigao s avionom jugoslovenske vlade, a Boban s automobilom hrvatskih vlasti.Pa o čemu su se Boban i Karadžić dogovorili u Grazu?

Uprkos špekulacijama o podjeli Bosne od strane medija i čestom pozivanju na sporazum tokom suđenja na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, sadržaj ostaje uglavnom nepoznat. Bez obzira na to, bosanski dnevnik „Oslobođenje“ pokazao se dobro informisanim nekoliko dana nakon sastanka, ispravno identificirajući sadržaj sporazuma. Sam sporazum kasnije je objavio hrvatski političar Zdravko Tomić (ispravka, Tomac) . Austrijski novinari primijetili su da se hrvatsko i srpsko izaslanstvo fokusiralo na veliku bosansku kartu koja prikazuje demografsku raspodjelu. Sporazum se doista fokusirao na povlačenje linije podjele između hrvatskih i srpskih sfera utjecaja u Bosni, čime je zapravo podijeljena zemlja bez da za stolom bude zastupljena treća i najveća zajednica.Hrvatski i srpski predstavnici nisu se složili oko svih pitanja u Grazu.

Dok Karadžić smatra rijeku Neretvu granicom između srpskog i hrvatskog teritorija u Hercegovini, hrvatsko izaslanstvo, umjesto toga, podržava granicu Banovine Hrvatske iz 1939. godine. Na sjeveru Bosne i Hercegovine dvije delegacije dogovorile su se o podjeli teritorija duž strateški važnog posavskog koridora koji povezuje regiju oko Banja Luke sa Srbijom. Sporazum se zaključuje rečenicom da „kao posljedica dogovorenog, nema razloga za daljnje oružane sukobe između Srba i Hrvata na teritoriji Bosne i Hercegovine“.

U Sporazumu se niti jednom riječi ne spominje muslimansko (danas bošnjačko, op. prev.) stanovništvo (da ne spominjem bilo koga drugog). To je posebno apsurdno pri podjeli Mostara, poprišta intenzivnih borbi između snaga hrvatske i bosanske vlade samo godinu dana kasnije. U sporazumu se navodi da Hrvati polažu pravo na cijeli grad, dok Srbi rijeku Neretvu još jednom vide kao liniju podjele.

Tokom suđenja na ICTY-u, Karadžić je istakao važnost Sporazuma, jer je on umnogome okončao srpsko-hrvatski sukob. Slično, ugledni srpski novinar Miloš Vasić primijetio je 1993. godine da je Sporazum iz Graza “možda i najvažniji dokument bosanskog rata”, jer je omogućio vojsci bosanskih Srba da se usredotoči na muslimanske ciljeve i pripremio teren za dvostrani rat protiv bosanske vlade 1993. godineKarte na kojima su nacionalistički čelnici nacrtali nove granice razvijene su prije Graza: Evropska zajednica, koju predstavlja portugalski diplomat José Cutileiro, sugeriše stvaranje etnički definisanih kantona već u februaru 1992. godine na insistiranje nacionalističkih političara.

O podjeli Bosne također je odlučeno već 1991. U Grazu su, međutim, prvi put povučene nove granice i jedan je sukob, hrvatsko-srpski u Bosni, okončan kako bi se cjelokupni rat nastavio mnogo duže. Posljedica sporazuma bio je hrvatsko-muslimanski rat u ratu koji je okončan tek 1994. Washingtonskim sporazumom, preduvjetom za Daytonski mirovni sporazum.Što ostaje od Sporazuma iz Graza? S više od tri godine rata s i oko 100.000 žrtava, granice koje su Boban i Karadžić povukli u Grazu povučene su i precrtane, neke su se promijenile, druge su ostale iste. Granica između regija u kojima dominiraju Hrvati i Srbi u Hercegovini, slična je Banovini Hrvatskoj iz 1939., kako su se nadali hrvatski pregovarači u Grazu.

Posavska regija ostala je pod kontrolom Republike Srpske, čak i ako je podijeljena Distriktom Brčko. Važnija od karata je ideja da Bosnu treba podijeliti po etničkoj liniji. Zbog Daytonskog mirovnog sporazuma i opsežnoj međunarodnoj podršci povratku izbjeglica, većina Bosne ostaje podijeljena na etnički uglavnom homogene regije. Stoga je Sporazum iz Graza, 20 godina nakon zaključenja (tekst pisan maja 2012. godine), podsjetnik neuspjeha međunarodnog posredovanja i nemilosrdnosti nacionalističkih “vođa” prema podijeljenim zemljama bez obzira na ljude koji tamo žive. Dok je Mate Boban umro 1997. i Radovanu Karadžiću sudilo u Haagu, njihove ideje, karte i planovi ostaju živi.

Piše: Afan Abazović

Kako se u posljednje vrijeme ponovo javlja izblajhana sintagma “podjela Bosne”, naumpade mi jedna kratka, mala, sitna, ali izuzetno bitna i dinamitna epizoda iz najtežih dana naše domovine. To je Sporazum u Grazu. O njemu naše drago čitateljstvo malo ili nimalo zna, a pravi je primjer kako se to radilo u ono vrijeme.

Autor teksta o ovom Sporazumu je politolog iz Luksemburga, historičar, profesor i istraživač međuetničkih odnosa, etničkih sukoba i nacionalizma na Balkanu, dr Florian Bieber, a ja sam uzeo pa ga preveo i ovdje vam ga objavljujem. Prošlo je samo mjesec dana od početka rata u Bosni kada se vođa bosanskih Srba, Radovan Karadžić, sastao s novim snažnim čovjekom u HDZ-u bosanskih Hrvata, Matom Bobanom, na tajnom sastanku u zgradi aerodroma u Grazu 6. maja 1992. godine.

U tom trenutku, HDZ je i dalje formalno bio koalicijski partner muslimanske SDA u bosanskoj vladi, ali se taj savez brzo raspao. Stoga je ovaj sastanak službeno bio “tajni”, iako su austrijski mediji, uključujući državnu televiziju ORF, a kasnije i međunarodnu štampu, opširno izvještavali o ovom događaju. Sadržaj ovog sastanka ostao je neepoznanica, jer nije bilo službenog izvještaja, te je hrvatsko izaslanstvo napustilo petosatni sastanak bez razgovora s novinarima. Karadžić je, međutim, otkrio novinarima i, kako bilježi austrijski dnevnik “Die Presse” od 7. maja 1992. godine, da su se razgovori fokusirali na „kantonizaciju Bosne“.

Austrijski su tabloidi već tada špekulisali, kako se s pravom pokazuje, da je sastanak imao za cilj podjelu Bosne.Sastanak u Grazu između Bobana i Karadžića slijedi raniji, poznatiji sastanak srpskog i hrvatskog predsjednika, Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, u martu 1991. u staroj Titovoj lovačkoj kući (u Karađorđevu, op. prev.), gdje su se obojica već dogovorili o podjeli Bosne. Koliko su Karadžić i Boban dobili podršku dviju republika postalo je očito i kada je Karadžić stigao s avionom jugoslovenske vlade, a Boban s automobilom hrvatskih vlasti.Pa o čemu su se Boban i Karadžić dogovorili u Grazu?

Uprkos špekulacijama o podjeli Bosne od strane medija i čestom pozivanju na sporazum tokom suđenja na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, sadržaj ostaje uglavnom nepoznat. Bez obzira na to, bosanski dnevnik „Oslobođenje“ pokazao se dobro informisanim nekoliko dana nakon sastanka, ispravno identificirajući sadržaj sporazuma. Sam sporazum kasnije je objavio hrvatski političar Zdravko Tomić (ispravka, Tomac) . Austrijski novinari primijetili su da se hrvatsko i srpsko izaslanstvo fokusiralo na veliku bosansku kartu koja prikazuje demografsku raspodjelu. Sporazum se doista fokusirao na povlačenje linije podjele između hrvatskih i srpskih sfera utjecaja u Bosni, čime je zapravo podijeljena zemlja bez da za stolom bude zastupljena treća i najveća zajednica.Hrvatski i srpski predstavnici nisu se složili oko svih pitanja u Grazu.

Dok Karadžić smatra rijeku Neretvu granicom između srpskog i hrvatskog teritorija u Hercegovini, hrvatsko izaslanstvo, umjesto toga, podržava granicu Banovine Hrvatske iz 1939. godine. Na sjeveru Bosne i Hercegovine dvije delegacije dogovorile su se o podjeli teritorija duž strateški važnog posavskog koridora koji povezuje regiju oko Banja Luke sa Srbijom. Sporazum se zaključuje rečenicom da „kao posljedica dogovorenog, nema razloga za daljnje oružane sukobe između Srba i Hrvata na teritoriji Bosne i Hercegovine“.

U Sporazumu se niti jednom riječi ne spominje muslimansko (danas bošnjačko, op. prev.) stanovništvo (da ne spominjem bilo koga drugog). To je posebno apsurdno pri podjeli Mostara, poprišta intenzivnih borbi između snaga hrvatske i bosanske vlade samo godinu dana kasnije. U sporazumu se navodi da Hrvati polažu pravo na cijeli grad, dok Srbi rijeku Neretvu još jednom vide kao liniju podjele.

Tokom suđenja na ICTY-u, Karadžić je istakao važnost Sporazuma, jer je on umnogome okončao srpsko-hrvatski sukob. Slično, ugledni srpski novinar Miloš Vasić primijetio je 1993. godine da je Sporazum iz Graza “možda i najvažniji dokument bosanskog rata”, jer je omogućio vojsci bosanskih Srba da se usredotoči na muslimanske ciljeve i pripremio teren za dvostrani rat protiv bosanske vlade 1993. godineKarte na kojima su nacionalistički čelnici nacrtali nove granice razvijene su prije Graza: Evropska zajednica, koju predstavlja portugalski diplomat José Cutileiro, sugeriše stvaranje etnički definisanih kantona već u februaru 1992. godine na insistiranje nacionalističkih političara.

O podjeli Bosne također je odlučeno već 1991. U Grazu su, međutim, prvi put povučene nove granice i jedan je sukob, hrvatsko-srpski u Bosni, okončan kako bi se cjelokupni rat nastavio mnogo duže. Posljedica sporazuma bio je hrvatsko-muslimanski rat u ratu koji je okončan tek 1994. Washingtonskim sporazumom, preduvjetom za Daytonski mirovni sporazum.Što ostaje od Sporazuma iz Graza? S više od tri godine rata s i oko 100.000 žrtava, granice koje su Boban i Karadžić povukli u Grazu povučene su i precrtane, neke su se promijenile, druge su ostale iste. Granica između regija u kojima dominiraju Hrvati i Srbi u Hercegovini, slična je Banovini Hrvatskoj iz 1939., kako su se nadali hrvatski pregovarači u Grazu.

Posavska regija ostala je pod kontrolom Republike Srpske, čak i ako je podijeljena Distriktom Brčko. Važnija od karata je ideja da Bosnu treba podijeliti po etničkoj liniji. Zbog Daytonskog mirovnog sporazuma i opsežnoj međunarodnoj podršci povratku izbjeglica, većina Bosne ostaje podijeljena na etnički uglavnom homogene regije. Stoga je Sporazum iz Graza, 20 godina nakon zaključenja (tekst pisan maja 2012. godine), podsjetnik neuspjeha međunarodnog posredovanja i nemilosrdnosti nacionalističkih “vođa” prema podijeljenim zemljama bez obzira na ljude koji tamo žive. Dok je Mate Boban umro 1997. i Radovanu Karadžiću sudilo u Haagu, njihove ideje, karte i planovi ostaju živi.

Piše: Afan Abazović