Thomas Roser za njemački časopis Cicero svoj članak počinje prizorom iz Beograda: plakatima na kojima je Vladimir Putin, grafitima i prosvjedima podrške Rusiji u Beogradu, gdje su neki slovo “Z”, simbol ruske vojne agresije na Ukrajinu, nacrtali i na osobna vozila. Sam rat, konstatira njemački autor, u regiju je došao na bizaran način: kad je početkom marta bespilotna letjelica od šest tona, lansirana negdje s područja Ukrajine, pala na Zagreb, samo par stotina metara od stambenog naselja.
Države bivše Jugoslavije nipošto nisu prvi izbor izbjeglica iz Ukrajine, ali su tamo mnogi i Rusi i Ukrajinci. U Crnoj Gori već i jer mnogi imaju tamo nekretnine, ali sad im je nemoguće podići novac sa svojih ruskih računa. S druge strane, u Srbiji posrednici nekretnina bilježe “neviđenu navalu mušterija s istoka.
Došljake iz Rusije zanima ili unajmljivanje malih stanova ili kupovina većih”, piše Cicero.
“Novim došljacima iz slavenske bratske države nije potrebna viza za ulazak, tako da se Beograd uz Istanbul pretvorio u jedno od najpopularnijih odredišta za Ruse koji žele otići, bez obzira na to žele li pobjeći od Putina, od rata i autoritarne države ili pak od posljedica sankcija. Grad na Dunavu je lako dostupan: s obzirom na to da se Srbija, iako kandidatkinja za EU, koleba između Istoka i Zapada, do sada nije podržala sankcije EU i državna Air Serbia je jedan od rijetkih zračnih prijevoznika u Evropi koji još uvijek leti za Moskvu i Sankt Petersburg.”
“MI BISMO SE ODMAH PREDALI!”
Njemački novinar podsjeća kako je u Srbiji živo sjećanje i na bombardiranje NATO-a u ratu na Kosovu. Jedan Beograđanin koji je 1999. kao regrut bio u Prizrenu zato kaže kako sad Zapad plaća “račun” za to “protuzakonito” bombardiranje, a NATO je ionako sukrivac za rat u Ukrajini: “NATO se stalno i sve više Rusiji penjao za vrat, makar je obećavao suprotno.” 82% građana Srbije se još uvijek protivi članstvu u zapadnom savezu, a iako ni Ukrajina, kao ni Rusija, nije priznala neovisno Kosovo, “mnogi Srbi Ukrajinu u prvom redu vide kao neprijatelja ruskog prijatelja”.
Beograđanin isto tako nema osobito razumijevanje za patnje Ukrajinaca i govori: “Zašto se idioti nisu predali umjesto da su pustili da im zemlja bude razorena? Da su kod nas 1999. bombe pljuštale po novobeogradskim blokovima, nikad ne bismo toliko izdržali, odmah bismo se predali.”
Prizori iz Harkiva ili Mariupolja pak ljude u BiH podsjećaju na vlastita iskustva, piše magazin. “Svi naši prosvjedi za mir su bili uzaludni”, kaže jedan stariji Sarajlija. “Rat je došao. A mi smo bili više od 1.400 dana bez hrane, vode, ičega.” Dodaje: “Ukrajini prijeti ista sudbina kao nama.”
Psiholog i politički analitičar Srđan Puhalo kaže za Cicero kako mnoge u BiH podsjeća na ono što su sami doživjeli prije tri desetljeća, ali i u tome vlada podjela: “Većina Srba drži stranu Rusima. Hrvati i Bošnjaci više su na strani Ukrajinaca”, kaže Puhalo. On je uvjeren kako će se mišljenje formirati i u onoj mjeri koliko će se “poskupljenje ili manjak nekih sirovina odraziti na naš životni standard”.
“ČEKAONICA ISCRPLJENIH”
Njemački časopis upozorava kako čitav jugoistok Evrope osjeća ekonosmke posljedice rata, bilo zbog manje turista, poskupljenja energenata ili inflacije. Ali najteže pogađa upravo države regije koje teže ulasku u Evropsku uniju: “Jaz u blagostanju između iscrpljene čekaonice EU i njenih susjeda iz EU prijeti u ovom ratu postati još većim.” Albanija i pet država bivše Jugoslavije su se pretvorile u “klonule stalne goste čekaonice EU, koje muče autoritarne tendencije, emigracija i starenje stanovništva, ali prije svega nedostatak perspektive.”
“S jedne strane, izvorna EU, umorna od proširenja, tek bezvoljno vodi taj proces koji ionako nije popularan kod zapadnoeuropskih birača. S druge strane, mučni pristupni maraton koče nedostatak vladavine prava, populistički vlastodršci i nedostatak reformi pravosuđa kod kandidata.”
Umjesto perspektive, “politika proširenja EU postala je energično tapkanje u mjestu, garnirano floskulama, slatkorječivošću, obećanjima koja se ponavljaju kao mantre i mahanjem novčanikom”, piše Cicero. Citira Dušana Reljića iz briselskog ureda berlinske Zaklade za znanost i politiku koji konstatira kako je čekanje na članstvo postalo “stalno stanje stvari”, dok su se te države pretvorile u “jeftine proizvodne pogone i isporučilac radne snage za EU i prije svega za Njemačku”.
Ako se sve skupa zbroji, Relić misli kako “države Zapadnog Balkana više uplaćuju nego što dobivaju iz EU”. Otvaranje tržišta dovelo je do godišnjeg deficita od deset milijardi eura u trgovini s EU, a iz tih zemalja odlaze dobro obrazovani liječnici, IT stručnjaci, inženjeri, medicinske sestre i zanatlije na Zapad. Razlika između članica i ne-članica je postala još veća u pandemiji i predviđenim programom pomoći: “Grci ili Hrvati će iz te blagajne po glavi stanovnika dobiti deset do jedanaest puta više nego Srbi i Albanci.”
KO BI – I ČIME TU RATOVAO?
Posljedice nisu samo ekonomske nego i političke: “Ljudi mjere svoje životno zadovoljstvo, između ostalog, svojom zaradom. Ako ništa nemaju od demokracije, onda pada i podrška demokraciji, a desničarski populisti i nacionalisti tada imaju lak posao”, za njemački list kaže Dušan Relić.
U članku se osvrće i na sve glasnija upozorenja na novi rat, prije svega u Bosni i Hercegovini. Podsjeća i na intenzivne posjete zapadnih političara regiji kako bi ograničili utjecaj Rusije u tom području, ali isto tako prenosi procjene kako je novi rat gotovo nemoguć.
Tu citira Srđana Puhala koji smatra kako, bez obzira na prijetnje Dodika da će se odcijepiti od BiH, i on zna da bi reakcija Zapada bila brza i žestoka, a čitava regija je okružena samo zemljama članicama NATO-a, tako da nekakva vojna pomoć iz Rusije nije realna opcija – čak i kad bi imala vremena i volje baviti se još i time.
“Ali čak i kad bi bilo ljudi koji hoće ratovati, u Bosni nema ničega čime bi se ratovalo. Nemamo dovoljno funkcionalne ratne opreme, čak ni hrane i toalet-papira za vojsku na bojištu. Nemamo ni novca da platimo takav rat. Drugo je pitanje ko bi uopće ratovao. Naši mladi su već sad otišli na Zapad, ko bi od njih bio spreman vratiti se u Bosnu da bi ratovao?” pita Puhalo njemačkog novinara lista Cicero.
Dapače, smatra Dušan Relić: tek ako bi se EU uplašila kako bi ruska vojska ubrzo mogla izbiti na Jadran, mogao bi se zamisliti “veoma brz proces proširenja” Unije. Ali ni on ne vidi razlog zašto bi zbog napada Rusije na Ukrajinu mogao izbiti rat negdje na jugoistoku Europe. “To nisu spojene posude”, citira njemački list politologa iz Bruxellesa, zaključuje Deutsche Welle.
Pratite nas i na Twitteru, Facebooku i Instagramu.
