Naša naredna pozitivna priča vezana je za Dan osoba sa invaliditetom i Dan volontera, koji su iza nas.

Amela Talić, dvadesetšestogodišnja Zeničanka, mnogima je znano nasmijano lice. Učesnica mnogobrojnih humanitarnih akcija, studentskih aktivnosti i omladinskih konferencija, a danas zaposlena mlada žena i veliki borac. Međutim njena pozitivna priča počela je davno i još traje na radost svih koji je poznaju.

Amela od rođenja boluje od spastične cerebralne paralize, što joj je na određen način otežalo život. Bez obzira na dijagnozu Amela se nije dala obeshrabriti i radila je na svom obrazovanju, a svako započeto je uspješno i privela kraju.

“Imala sam sreću, hvala Bogu, da paraliza nije uticala na moje intelektualne sposobnosti, pa sam po redovnom nastavnom planu i programu završila osnovnu, a porom i srednju Ekonomsku školu u Zenici. Imala sam i veliku želju da studiram, a koja se i ispunila uz podršku porodice”, za početak kaže Amela, koja je prije skoro dvije godine diplomirala sam na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Zenici, Odsjek za B/H/S jezik i književnost.

“Volim da čitam, to mi je oduvijek strast. Isto tako, povremeno lektorišem tekstove i radove ljudima koji se jave sa potrebom za tim. Sretna sam što sam uprkos preprekama uspjela. Put je bio težak, ali onda kada uzmete diplomu u ruke shvatite da vrijedi svakog atoma snage uloženog u krajnji rezultat. Završen dodiplomski studij nije kraj mom obrazovanju, voljela bih upisati i magistarski studij u budućnosti. Još sam mlada i želim maksimalno iskoristiti potencijale i mogućnosti koje mi život pruža.”

Amela je bila organizator i učesnik mnogih humanitarnih akcija.

“Snagu za sve svoje aktivnosti crpim iz moje misli vodilje ‘Prepreke postoje samo ako ih sami sebi postavimo’, a isto tako najveća nagrada koju dobijem poslije svega je ljudski osmijeh i osjećaj da sam nekoga učinila sretnim. Mislim da nikome ne treba bolji motiv od tog. Iskreno, postoji nekoliko stvari na koje sam ponosna, poput toga da sam nekoliko puta naučila da hodam, uspjela da steknem određeni nivo obrazovanja u skladu sa svojim željama i mogućnostima, imam ispunjen život bez obzira na to što sam osoba sa invaliditetom. Smatram da sam uspjela u vremenu u kojem živimo ostati normalna i pristupačna ljudima. Ponosna sam što, poslije svega što sam preživjela, i dalje ne postoji ništa što može uticati na to da skinem osmijeh s lica.”

Zaposlena je u kantonalnom udruženju roditelja osoba oboljelih od cerebralne paralize, mikrocefalije i hidrocefalusa ‘DLAN’.

“Udruženje radi na realizaciji niza projekata kojima nastojimo pomoći osobama sa invaliditetom i njihovim porodicama. Mnogo je toga što smo uradili do sada, ali isto tako svakodnevno pred sebe postavljamo nove ciljeve u nastojanju da pokažemo da osobe sa invaliditetom mogu u skladu sa svojim mogućnostima biti ravnopravni članovi zajednice. Podršku ljudi imamo, finansijsku također, ali samo povremeno kroz projekte. Nažalost, još uvijek nemamo stalni budžet i ja sam jedini zaposleni. Dobila sam posao zahvaljujući Javnom pozivu koji je raspisao Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom.”

Svjesni važnosti provođenja socijalne inkluzije, kako u obrazovnim, tako i u svim drugim institucijama, Amela ističe da se stanje u našoj zemlji po ovom osnovu popravlja.

“Malim koracima i vrlo sporo, ali se popravlja. Puno toga mi moramo kao ljudi sami sa sobom uraditi, pa tek onda stvoriti pritisak na nadležne da naprave isto da bismo sebe mogli nazvati socijalno osjetljivim na populacije koje imaju potrebu za inkluzijom.”

O svojim vršnjacima, Amela kaže:

“Današnja omladina lakše nalazi izgovor nego inspiraciju da se pokrene i aktivira, iako postoje barem osnovni uslovi za to, postajemo li generacija ‘ljenjivaca’? Pa uvijek kažem da nismo svi isti i dobro je što je tako. Očito je lakše naći izgovor da nešto ne uradite, nego energiju i snagu da se suočite sa preprekama. Nadam se da će u narednom periodu mladi ljudi prestati da očekuju previše od zajednice i drugih ljudi, da će fokus očekivanja prebaciti na sebe i naći način da iskoriste mogućnosti koje su im ponuđene”, rekla je za kraj Amela, kojoj je kuhanje hobi, a pomaže i kao antistres terapija.

Naša naredna pozitivna priča vezana je za Dan osoba sa invaliditetom i Dan volontera, koji su iza nas.

Amela Talić, dvadesetšestogodišnja Zeničanka, mnogima je znano nasmijano lice. Učesnica mnogobrojnih humanitarnih akcija, studentskih aktivnosti i omladinskih konferencija, a danas zaposlena mlada žena i veliki borac. Međutim njena pozitivna priča počela je davno i još traje na radost svih koji je poznaju.

Amela od rođenja boluje od spastične cerebralne paralize, što joj je na određen način otežalo život. Bez obzira na dijagnozu Amela se nije dala obeshrabriti i radila je na svom obrazovanju, a svako započeto je uspješno i privela kraju.

“Imala sam sreću, hvala Bogu, da paraliza nije uticala na moje intelektualne sposobnosti, pa sam po redovnom nastavnom planu i programu završila osnovnu, a porom i srednju Ekonomsku školu u Zenici. Imala sam i veliku želju da studiram, a koja se i ispunila uz podršku porodice”, za početak kaže Amela, koja je prije skoro dvije godine diplomirala sam na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Zenici, Odsjek za B/H/S jezik i književnost.

“Volim da čitam, to mi je oduvijek strast. Isto tako, povremeno lektorišem tekstove i radove ljudima koji se jave sa potrebom za tim. Sretna sam što sam uprkos preprekama uspjela. Put je bio težak, ali onda kada uzmete diplomu u ruke shvatite da vrijedi svakog atoma snage uloženog u krajnji rezultat. Završen dodiplomski studij nije kraj mom obrazovanju, voljela bih upisati i magistarski studij u budućnosti. Još sam mlada i želim maksimalno iskoristiti potencijale i mogućnosti koje mi život pruža.”

Amela je bila organizator i učesnik mnogih humanitarnih akcija.

“Snagu za sve svoje aktivnosti crpim iz moje misli vodilje ‘Prepreke postoje samo ako ih sami sebi postavimo’, a isto tako najveća nagrada koju dobijem poslije svega je ljudski osmijeh i osjećaj da sam nekoga učinila sretnim. Mislim da nikome ne treba bolji motiv od tog. Iskreno, postoji nekoliko stvari na koje sam ponosna, poput toga da sam nekoliko puta naučila da hodam, uspjela da steknem određeni nivo obrazovanja u skladu sa svojim željama i mogućnostima, imam ispunjen život bez obzira na to što sam osoba sa invaliditetom. Smatram da sam uspjela u vremenu u kojem živimo ostati normalna i pristupačna ljudima. Ponosna sam što, poslije svega što sam preživjela, i dalje ne postoji ništa što može uticati na to da skinem osmijeh s lica.”

Zaposlena je u kantonalnom udruženju roditelja osoba oboljelih od cerebralne paralize, mikrocefalije i hidrocefalusa ‘DLAN’.

“Udruženje radi na realizaciji niza projekata kojima nastojimo pomoći osobama sa invaliditetom i njihovim porodicama. Mnogo je toga što smo uradili do sada, ali isto tako svakodnevno pred sebe postavljamo nove ciljeve u nastojanju da pokažemo da osobe sa invaliditetom mogu u skladu sa svojim mogućnostima biti ravnopravni članovi zajednice. Podršku ljudi imamo, finansijsku također, ali samo povremeno kroz projekte. Nažalost, još uvijek nemamo stalni budžet i ja sam jedini zaposleni. Dobila sam posao zahvaljujući Javnom pozivu koji je raspisao Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom.”

Svjesni važnosti provođenja socijalne inkluzije, kako u obrazovnim, tako i u svim drugim institucijama, Amela ističe da se stanje u našoj zemlji po ovom osnovu popravlja.

“Malim koracima i vrlo sporo, ali se popravlja. Puno toga mi moramo kao ljudi sami sa sobom uraditi, pa tek onda stvoriti pritisak na nadležne da naprave isto da bismo sebe mogli nazvati socijalno osjetljivim na populacije koje imaju potrebu za inkluzijom.”

O svojim vršnjacima, Amela kaže:

“Današnja omladina lakše nalazi izgovor nego inspiraciju da se pokrene i aktivira, iako postoje barem osnovni uslovi za to, postajemo li generacija ‘ljenjivaca’? Pa uvijek kažem da nismo svi isti i dobro je što je tako. Očito je lakše naći izgovor da nešto ne uradite, nego energiju i snagu da se suočite sa preprekama. Nadam se da će u narednom periodu mladi ljudi prestati da očekuju previše od zajednice i drugih ljudi, da će fokus očekivanja prebaciti na sebe i naći način da iskoriste mogućnosti koje su im ponuđene”, rekla je za kraj Amela, kojoj je kuhanje hobi, a pomaže i kao antistres terapija.