– Jutros branimo našu državu sami. Baš kao i jučer, najmoćnije države svijeta gledaju izdaleka – poručio je u petak Volodimir Zelenskij, predsjednik jedne europske države koja bi mogla nestati s karte svijeta pod naletom ruskih tenkova i kišom njihovih projektila, obraćajući se očajnim Ukrajincima i neodlučnom, ako već ne ravnodušnom svijetu.
– Trebam municiju, a ne prijevoz – rekao je, po pisanju medija, na ponudu SAD-a da ga se evakuira iz zemlje. Stojeći sinoć s članovima državnog vrha u centru Kijeva, i dodao:
– Kada nas napadnete, vidjet ćete naša lica. Ne naša leđa. Svi smo ovdje.
Iako je ruski blitzkrieg počeo prije manje od 72 sata, situacija na ratištu odvija se tako munjevito da ne znamo hoće li legalne, demokratski izabrane vlasti ove punopravne članice Ujedinjenih naroda do sutra biti srušene, a Zelenskij zarobljen ili ubijen. Američki dužnosnici iznijeli su jučer mračnu procjenu da će Kijev pasti za 96 sati, a ostatak zemlje nedugo nakon toga.
Prema procjeni ukrajinskih tajnih službi, plan ruske vojske je uz pomoć specijalnih snaga i već infiltriranih sabotera izazvati haos u glavnom gradu Kijevu, koji je od jutros pod silovitim napadom iz zraka i s tla, u tom haosu osvojiti zgrade vlade i parlamenta i zarobiti ili likvidirati čitav državni vrh i postaviti novu marionetsku vlast koja će kapitulirati.
Zelenskij, komičar koji je postao predsjednik, ne zna hoće li ga Putinovi krvnici sutra ubiti
To se podudara s američkom procjenom od prije neki dan – da su ruske snage već pripremile popis meta za likvidaciju prilikom okupacije zemlje.
Zelenskij je, kažu europski diplomati, zatekao lidere Europske unije, kojima se sinoć javio videovezom s nepoznate lokacije, u Kijevu upozorenjem da je “ovo možda posljednji put da me vidite živog”.
– Prema našim informacijama, neprijatelj me označio kao metu broj 1, moju familiju kao metu broj 2. Oni žele politički uništiti Ukrajinu uništavanjem šefa države. Imamo informacije da su neprijateljske diverzantske skupine ušle u Kijev – objasnio je u obraćanju javnosti.
Uprkos tome, ovaj bivši komičar koji najavio je da će ostati u glavnom gradu, prkoseći na zaista herojski način onome što je ruski diktator i osvjedočeni ratni zločinac Vladimir Putin (agresija je, podsjetimo, ratni zločin) nazvao vojnom operacijom za “demilitarizaciju i denacifikaciju” Ukrajine.
U Putinovom svijetu, Ukrajina je umjetna komunistička tvorevina i zapadna kolonija pod nacističkom huntom koja nemjerljivo snažnijoj susjedi, nuklearnoj velesili, predstavlja egzistencijalnu prijetnju. Činjenica da je Zelenskij židovskog porijekla i da su mu članovi obitelji stradali u Holokaustu samo je jedna od onih koje čine ovaj narativ potpuno grotesknim.
Svijet je i 1991. stajao sa strane
Putin je svejedno usporedio Ukrajinu s nacističkom Njemačkom čija je invazija na Sovjetski Savez 1941. odnijela desetke milijuna života, potpuno slijep ili neosjetljiv na ironiju da je on taj kojeg se opravdano može uspoređivati s Adolfom Hitlerom i njegovom invazijom na nemjerljivo slabiju Poljsku koja je bila prvi čin u najkrvavijoj orgiji u kojoj je čovječanstvo ikad sudjelovalo. Ako ništa drugo, i jedan i drugi su lažima i paranoičnim mitovima utabali put kojim su onda tenkovi i artiljerija lakše prošli.
“Samo da rata ne bude”, zapjevao je 1987. pokojni Đorđe Balašević, četiri godine prije nego što je rat došao u Hrvatsku. Donio ga je bivši komunist koji je tih godina doživio metamorfozu u okorjelog nacionalista i provoditelja “vekovnog” projekta pod krilaticom “svi Srbi u jednoj državi”, garantirajući svojim sunarodnjacima da “niko ne sme da ih bije” i potičući ih da proglašavaju ilegalne paradržave.
Rat se, dakle, i u Hrvatskoj predosjećao i nazirao godinama prije nego što je do njega došlo, a mjesecima ranije je manje-više svima bilo potpuno jasno da dolazi. Ideolozi etnički čiste države i šire granice pomoću tenkovskih gusjenica; dobili su rat koji su htjeli, a s vremenom je tom ideologijom zaražena i druga strana.
Svijet je gledao sa strane, neodlučan braniti Jugoslaviju ili države koje se od nje žele odcijepiti, a jedina intervencija za koju se do 1995. odlučio bili su embargo na uvoz oružja i, sa zakašnjenjem, sankcije i beskorisne mirovne snage. Hrvatska, Slovenija i Bosna i Hercegovina morale su izboriti svoju nezavisnost same.
Ovaj se rat jasno vidio mjesecima
No rat u Ukrajini nije se samo predosjećao. On se barem posljednjih mjeseci vrlo jasno predviđao. Radile su to i ukrajinske i američke i europske obavještajne službe, vladini dužnosnici i mediji prenosili, izazivajući podsmijeh i porugu velikog dijela javnosti koji je ionako na povijesnom vrhuncu, nakon neopravdanih ili katastrofalno provedenih vojnih intervencija SAD-a, kulturnog rata koji bjesni na Zapadu i pandemije koja je dodatno produbila paranoično nepovjerenje prema ičemu što dolazi od establišmenta i “srednjostrujaških” izvora.
– Naša je zabrinutost da bi Rusija mogla napraviti ozbiljnu pogrešku pokušavajući ponoviti ono što je poduzela još 2014. kada je skupila snage duž granice, prešla na suvereni ukrajinski teritorij i učinila to lažno tvrdeći da je bila isprovocirana – upozorio je američki ministar vanjskih poslova Antony Blinken još u novembru. Bio je u pravu, osim što još ne znamo hoće li se to pokazati kao kobna pogreška za Putinov režim.
Ukrajinske vojno-obavještajne službe krajem tog mjeseca su pustile svoje procjene, odnosno scenarije moguće ruske invazije, uz detaljnu kartu njenih pravaca. Nakon toga svoje su prognoze iznijele i američke obavještajne službe. Njihova saznanja o ruskim planovima za ofenzivu koja bi bila izvršena na više frontova, s oko 175.000 vojnika u oko stotinu taktičkih bataljunskih skupina, početkom 2022., pokazala su se impresivno precizna.
– Ne znamo tačno kako će se stvari odvijati. Ali evo što svijet može očekivati. Prvo, Rusija planira stvoriti izgovor za napad… Ne znamo tačno kako. To bi mogao biti izmišljeni takozvani teroristički bombaški napad unutar Rusije. Izmišljeno otkriće masovne grobnice, inscenirani napad dronom na civile ili lažni, a možda čak i pravi napad hemijskim oružjem – rekao je opet Blinken prije tjedan dana na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a.
Određenog razloga za skeptičnost je bilo budući da za procjene nisu predstavljeni dokazi – što je inače vrlo delikatno kod obavještajnih procjena – i, naravno, zbog ranijih zlorabljenja obavještajnih službi u propagandne svrhe, posebno pred invaziju na Irak 2003. No kako je Blinken naglasio, u ovom slučaju upozorenje nije imalo za svrhu započeti rat, nego zaustaviti rat.
Dok je Milošević našeg doba (s drugom vojskom svijeta i nuklearnim arsenalom pod svojom kontrolom), Vladimir Putin, postojano gomilao snage i teško ofenzivno naoružanje za invaziju s tri strane granice s Ukrajinom, njegovi podređeni ponavljali su da nema govora o ratu, da je to zapadna histerija i da je “Anglosaksoncima potreban rat”.
Negiranje, odmahivanje rukom i traženje opravdanja za ono što je bilo očito
Analitičari su zaključivali da bi to bio nerazuman potez i da snage nisu dovoljne za pravu invaziju, a apologeti tražili izlike, toliko slične izlikama koje selo traži za silovanu ili pretučenu ženu.
NATO je taj koji je kriv, objašnjavali su; proširio se na prevaru i izbio na vrata Rusije, kao da to mahom nisu bile zemlje koje se s razlogom osjećaju ugrožene od Rusije (uz iznimku Hrvatske, Crne Gore i Albanije). Ukrajina je isprovocirala Rusiju iako se ta zemlja u osam godina od početka građanskog rata nije pomakla ni centimetar bliže NATO-u niti ičim pokazala da planira vojnim putem povratiti odmetnuti teritorij na istoku. Ukratko, oni koji diraju “ruskog medvjeda” sami su si krivi za ono što ih snađe.
Samo što, kada ste suočeni s medvjedom, imate tri opcije: bježati, leći i praviti se mrtav ili mu se pokušati suprotstaviti, ma koliko bili svjesni da je jači od vas i da se dovodite u pogibelj. Ali nema garancija ni da ćete preživjeti bijegom ili pravljenjem da ste mrtvi. Budete li se borili, barem imate šanse da ćete ga odbiti dobro plasiranim udarcem u njušku.
Ukrajina je mogla prihvatiti sve ruske zahtjeve – iako Rusija, znakovito, nije ni pregovarala s njom već s onima koje smatra njenim gospodarima – ali to joj ne bi bila nikakva garancija da ne završi u raljama medvjeda, svedena na status satelitske države kakva susjedna Bjelorusija, treći dio “trojedine ruske nacije” (po Putinovom nacionalističkom tumačenju) već jest.
Doduše, poruka Zelenskog od prije nekoliko sedmica da Zapad neopravdano stvara paniku najavama izgledne invazije danas zvuči gorko naivno. A njegovo odgađanje opće mobilizacije sve dok ruska vojska nije ušla u zemlju čini se kao kobna greška. No daleko je veća greška ona koju je napravio Zapad, nadajući se da će zaustaviti rat prijeteći neodređenim sankcijama i pregovarajući s očito neuračunljivim diktatorom koji se, pod stare dane, odlučio obračunati s Ukrajinom, Zapadom i s poviješću, sve odjednom.
Putin poput Hitlera u bunkeru naređuje ukrajinskoj vojsci da zarobi Zelenskog
Putinovi suludi govori ove sedmice – uključujući onaj od petka, u kojem je legitimne ukrajinske vlasti nazvao “bandom narkomamna i nacistima” i pozvao ukrajinsku vojsku da ih zarobi, poput Hitlera koji je iz berlinskog bunkera naređivao protunapad – pokazuju da je ili potpuno izgubio dodir sa stvarnošću ili da se toliko zapleo u vlastitim lažima da je efekt isti. U svakom slučaju, jasno je da se više ne radi o racionalnom akteru s kojim se može pregovarati, ako je to ikad bio slučaj.
Ukrajinski dužnosnici još su dan prije invazije na generalnoj skupštini očajnički molili međunarodnu zajednicu da poduzme sve kako bi Putinov režim odvratile od agresije, dok su ruski ponavljali cinične laži o genocidu nad Rusima Ukrajini. Prema Putinovom objašnjenju, naprosto “nije imao druge opcije da obrani Rusiju”. Jedini jezik kojim se s ovim patološkim režimom može razgovarati očito je jezik moći.
Naravno, opravdan strah od ulaska u rat s nuklearnom silom odvratio je SAD ili NATO od toga da vojno brane Ukrajinu kao što su branili Kosovo od Srbije ili Kuvajt od Iraka.
Diktator s nuklearnim arsenalom može sebi dozvoliti ono što drugi ne mogu, a njegova monstruozna prijetnja “posljedicama kakve niste doživjeli u svojoj povijesti” onima koji se budu miješali u njegovo svođenje računa s Ukrajinom implicirala je upravo to. NATO je neizravno dao do znanja da vojna intervencija ne dolazi u obzir, iako će nastaviti slati oružje Ukrajincima. Iako su SAD i saveznici poslali Ukrajincima znatnu pomoć u naoružanju, pogotovo od početka ove godine, značajno protuzračno naoružanje upadljivo je izostalo.
Od “samo da rata ne bude” do “samo da nam plin ne zavrnu”
I što onda, umjesto “samo da rata ne bude”, imamo danas? U napadaju cinizma možemo reći da se iza dekorativnog heštega #Stand With Ukraine i deklarativne podrške imamo manje ili više zdušni poklič: “Samo da nam plin ne zavrnu”. Čak i najteže sankcije poput isključivanja iz globalnog sustava transakcija SWIFT ostavljene su kao “zadnje sredstvo”, valjda u slučaju genocida ili nuklearnog napada.
No opcije postoje čak i bez vojne akcije. Sam Zelenskij je u petak nabrojao neke: “Poništavanje vize Rusima? Isključivanje iz SWIFT-a? Potpuna izolacija Rusije? Povlačenje veleposlanika? Naftni embargo? Zatvaranje zračnog prostora? Danas bi sve trebalo biti na stolu.”
“Izbacite Rusiju iz svega”
Njegov ministar vanjskih poslova Dmitro Kuleba izrazio se još jednostavnije: “Izbacite Rusiju iz svega.” I zaista, odmazda mora biti drastična da bi imala ikakve šanse zaustaviti ovaj bezumni rat.
Hoće li Kijev zaista pasti do ponedjeljka ili će se pokazati da su prognoze promašene ne možemo znati. Ukrajinske snage svakako su dosad već demonstrirale hrabrost i odlučnost da brane svoju zemlju do kraja, a ruskoj vojsci nanijele su, prema informacijama s terena, najveće gubitke koje je ova imala od sovjetskog rata u Afganistanu.
No primjetno je da je masovno bombardiranje i granatiranje gradova poput Kijeva, kakvo je Rusija ispraksirala u slamanju otpora u Groznom ili Alepu, zasad izostalo i lako je moguće da će, u slučaju da Zelenskij ne kapitulira, Rusi sručiti punu snagu svog razornog arsenala i da neće birati što gađaju. Razaranje koje već vidimo sugerira da osvajači pomalo već prelaze na tu taktiku.
Pratite nas i na Twitteru, Facebooku i Instagramu.
