I francuskog su hemičara i biologa Louisa Pasteura svojevremeno nazivali “čarobnjakovim naučnikom”, a skepticizam prema vakcinama star je koliko i sama vakcinacija, piše francuski historičar Laurent-Henri Vignaud u knjizi “Antivax”, djelu koje prati dva stoljeća ‘antivakserskog’ pokreta.
– Takvi su pokreti uvijek postojali – ističe u intervjuu AFP-u Vignaud, historičar sa Univerziteta Burgundija, ranije poznatog kao Univerzitet u Dijonu.
Podsjeća da je engleski doktor Edward Jenner, koji se smatra ocem imunizacije, 1796. svojim postupkom izazvao kontroverzu u ruralnoj Engleskoj.
Naime, otkrio je da imunitet za velike boginje stvara i vakcinacija osobe virusom kravljih boginja iz lezija. Godine 1796. Jenner je unio vakcinu ili inokulum kravljih boginja u organizam dječaka Jamesa Phippsa. Inokuliranu tekućinu nazvao je vakcinom, a postupak vakcinacijom (cijepljenjem), od latinske riječi ‘vacca’ što znači krava (vakcina/vakcinacija). Od latinske riječi ‘inoculatio’ potječe riječ cijepljenje.
Cijepljenje ovakvog tipa uskoro se provodilo po cijelom svijetu. U 19. stoljeću virus kravljih boginja zamijenjen je virusom vakcinije (Virus vacciniae).
Vakcinija je virus iz iste porodice kao i virus variole i kravljih boginja, ali ipak genetski različit od njih.
Dakle, vakcinacija dječaka bilo je uspješna, no “kolege doktori su ga tada uvjeravali – prijenos kravlje krvi pretvorit će nas u krave”, pripovijeda historičar.
Rasprava o vakcinama u ono se doba vodila “isključivo u medicinskim krugovima”, prije nego što je 1853., u skladu s tadašnjim engleskim zakonom uvedena obvezna vakcinacija protiv malih boginja za djecu iz porodica koje su dobivale socijalnu pomoć. Ako su roditelji odbili vakcinisati dijete/djecu, uskraćeno im je pravo na socijalnu pomoć.
Prvi antivakseri protestovali u Leicesteru 1885.
Protiv “takve ucjene” organizirani su protesti, a najveći su održani 1885. u Leicesteru i okupili su čak 100.000 ljudi.
Taj prvi ‘antivakserski’ protest u historiji imao je odjeka. Godine 1906. uvodi se novi zakon kojim se proširuje obveza vakcinacije, no dopušta se da od nje budu izuzeti svi koji potpišu klauzulu o prizivu savjesti – i danas na snazi u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Protesti su nakon toga održani u više europskih država i u Americi, doduše rijetko u Francuskoj jer se zakon iz 1902. koji se odnosi na obvezu vakcinacije rijetko primjenjuje.
– Kontrola je povjerena gradskim upravama koje nisu sklone zamisli o nametanju novčanih kazni građanima koji se ne žele vakcinisati. Kada je posrijedi obveza vakcinacije u školama, učitelji se ne vide kao svojevrsni policajci – kaže historičar.
No Pasteurovi kolege doktori žestoko su mu se usprotivili kad je naučnik 1885. godine razvio vakcinu protiv bjesnoće.
– Njegovo je postignuće bilo iznimno loše prihvaćeno. Proglasili su ga čarobnjačkim naučnikom – kaže Vignaud.
No Pasteur “je uporan i ukazuje na to da je na sličan način moguće razviti i druge vakcine”, među ostalim i onu protiv pjegavog tifusa, koji uzrokuju prljavština i nehigijenski uvjeti ratovanja. Vakcina protiv pjegavog tifusa uveliko se koristila za vrijeme Prvoga svjetskog rata, usprkos “marginalnom protivljenju”.
A potom je pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća struka priznala vakcine, osobito kada su naučna istraživanja pokazala kolika je korist od vakcinacije protiv, primjerice, dječje paralize.
Rad Louisa Pasteura na mikroorganizmima spasio je živote miliona ljudi širom svijeta. Razvio je metodu smanjenja učinka bakterija na hranu i piće zagrijavanjem i hlađenjem tvari, sada poznatom kao pasterizacija te je razvio vakcine protiv bolesti poput antraksa, kolere i bjesnoće.
Francuska specifičnost
Razlike u mišljenjima naročito su došle do izražaja 1960-ih s porastom broja tužbi u Sjedinjenim Državama zbog nuspojava vakcina.
Godine 1986. sastavljen je popis nuspojava za koje žrtve mogu dobiti odštetu. Prvi put nauka javno priznaje da vakcine nekolicini mogu i naštetiti, što “sumnju čini legitimnom”, kaže francuski historičar.
Ista se sumnja počela širiti Francuskom koncem devedesetih kad je pokrenuta sistemska vakcinacija adolescenata protiv hepatitisa B. No nedugo nakon toga je prekinuta, tačnije nakon izvještaja o tome da se vakcina povezuje sa slučajevima ateroskleroze, što nikada nije naučno potvrđeno.
Skepticizam se dodatno pojačao kada je 1998. godine u Velikoj Britaniji naučnik Andrew Wakefield objavio lažnu studiju, koja je kasnije demantirana, a povezuje vakcinu protiv ospica s razvojem autizma. Vignaud podsjeća da je “u samo nekoliko mjeseci broj vakcinisane djece pao na nulu”.
Stoga, kaže francuski historičar, čak i ako broj istinskih antivaksera ne raste, u društvu je sve više skeptičnih kada je posrijedi vakcinacija.
– Oni misle: ha, vakcina…, ne znam ni djeluje li ni je li mi uistinu potrebno – kaže Vignaud.
– Naime, istovremeno je sve više vakcina protiv bolesti koje se često smatraju benignima, poput zaušnjaka ili vodenih ospica i neupućeni se zapravo štite od te ‘eskalacije’ vakcina.
U Francuskoj je 2009. “lažna pandemija” gripe tipa A (H1N1) svemu dodala i političku dimenziju. Nakon upozorenja WHO-a o nadolazećem opasnom valu gripe, koje će se u konačnici pokazati pretjeranim, vlada naručuje velike količine cjepiva. No epidemija izostaje. Suočeni s “mjerom opreza proglašenom uzalud” mnogi Francuzi smatraju da je riječ o “dosluhu vlasti i farmaceutskog lobija u sklopu pokreta protiv velike farmaceutske teorije zavjere”.
Vignaud zaključuje da je skepticizam protiv vakcina od tada prije svega prerastao “u nepovjerenje” prema državi.
Pratite nas i na Twitteru, Facebooku i Instagramu.
