U Kazneno-popravnom zavodu Zenica kaznu služi 778 zatvorenika, od kojih je svaki četvrti ubio barem jednog čovjeka. Direktor Hidajet Jabandžić objašnjava kako njegov zatvor postoji već 130 godina, te da je od 1886. kroz njega prošlo čak 70.000 robijaša, onoliko koliko Zenica danas ima stanovnika, piše Jutarnji.hr.

Gusti smog ne da vam da se u nju spustite iz Doboja. Siva Bosna, čija se obala bijeli od PVC vrećica i drugog smeća koje si je rijeka sama nanijela, odvraća vas da u nju uđete s istoka, a s druge strane možete jedino ako preskočite petmetarske zidine bosanskog Alcatraza, kako tamo tepaju najvećem i najzloglasnijem zatvoru u kojem je 800 stanovnika, a svaki četvrti je ubio barem jednog čovjeka. Nije Zenica ružan grad, ali u njemu nitko ne bi poželio živjeti osim – Zeničana.

Zatvorski kompleks službeno se zove Kazneno-popravni zavod Zenica, ali tako ga u Zenici, pa čak ni u samom zatvoru, ne zove nitko, već onako kako ga je opjevalo Zabranjeno pušenje u svojoj kultnoj, odmetničkoj pjesmi (Zenica Blues) – KaPe Dom Zenica. Gradski klub zove se NK Čelik, a njegovim navijačima službeno ime je “Robijaši”. Nisu čeličana i zatvor samo simboli grada koji se smjestio točno usred BiH, već temelji. Udarila ih je Austro-Ugarska prije 130 godina, kada su u jedno desetljeće sagradili prugu prema Bosanskom Brodu, rudnik, željezaru i – kaznionicu. Sagrađena je podalje od mjesta, ali se grad širio prema njoj, došao do njenih zidina, a potom je i progutao.

– Da, čudan je taj odnos Zeničana i zatvora. Zatvorske zgrade nisu nigdje omiljene, ne vole ih ni ovdje, ali ipak… Zeničani imaju neki dvojan odnos prema zatvoru, kao da bez njega ne mogu. Moderna Zenica nastala je i zahvaljujući ovom zatvoru, mnogi ni ne znaju da su većinu starijih zgrada u gradu sagradili zatvorenici. U dijaspori, kad im Zabranjeno pušenje zapjeva tu pjesmu, ljudi skaču na stolove – priča za Jutarnji Hidajet Jabandžić, direktor KPZ-a Zenica.

Zidovi ovih zgrada izazivaju strahopoštovanje. Na jednom je plan s ucrtanim svim objektima zatvora. Direktor ga ne da fotografirati, kao ni vanjske zidove, pa ni bunkere, kako zovu pet kula sa stražarima koji imaju dugo oružje, pokraj kojih se može samo proći tijekom obilaska. Upozoravaju da zatvorenike kamere znaju iziritirati, pa ih se može slikati samo uz njihovu izričitu dozvolu. Kroz ista ta hrastova vrata, postavljena 1886. godine, njih je do sada prošlo 70.000, baš koliko grad trenutačno ima stanovnika. Istu kvaku otvorio je car Franjo Josip kada je otvarao kaznionicu, sudionici sarajevskog atentata i svi drugi koji su tu služili kazne: sekretari SKOJ-a i brojni komunisti, na desetke svećenika, popova i hodža, stotine političkih zatvorenika kroz pet država koje su, kako Bosnom, tako i Zenicom, prošle u malo više od stoljeća.

Objašnjava direktor da trenutačno imaju 778 kreveta, a svi su puni. Osim najstarije austrougarske zgrade koju zovu “Paviljon 1”, u koju su smješteni zatvorenici starije životne dobi, još je pet takvih paviljona u zatvorenom dijelu, a dva su u dijelu za zatvorenike koji su dobrog vladanja i pred završetkom odsluženja kazni. Zabranjeno je unošenja vatrenog i hladnog oružja, mobitela i svega što vam unutra ne treba. Jeste shvatili? – kaže strogo.

Kontrolna soba

Preuzima nas šef, a još trojicu vodi nam u pratnju. Prvo ulazimo u najstariju zgradu – jedinicu. Svaka, pa i ta, ima kontrolnu sobu iz koje videom nadziru hodnik. Ispred svake sobe su po tri para papuča. Priznaje da unutra uvjeti nisu najbolji, otvara vrata jedne sobe i pokazuje tri nagurana kreveta s kojih ustaju njihovi vlasnici, najmlađi je 58-godišnji ratni zločinac Mirsad. Kaže da mu je tamo “za deset”, što se uvjeta tiče, ali kada je počeo tumačiti kako je osuđen na 7,5 godina bez i jednog dokaza, šef ga je srezao i rekao nam da moramo dalje. Inače, ovdje je popriličan broj ratnih zločinaca, Bošnjaka, Srba i Hrvata. Danas jedni protiv drugih nemaju ništa.

Vodi nas pokraj vježbališta na kojem se igra nogomet, košarka, stolni tenis, dižu utezi ili se samo trčkara. Čime god se bavili, tamošnji sportaši su polubilderi. Većina ih je gola do pojasa. Tu je pedesetak likova s kojima se ne želite porječkati. Dalje je stacionar, ambulanta, u kojem se nalaze i kreveti za bolesne zatvorenike. Prolazimo pokraj nekoliko radionica, uglavnom za obradu metala. Šef budno pazi s kim ćemo razgovarati, ako mu se ne svidi naš izbor, požuruje nas riječima: “Njega ćemo kasnije”. Ne sviđa mu se ni što vidimo crnu mačku kako razvlači ostatke hrane iz kontejnera, ali nam dopušta da priđemo Samiru. On uređuje cvjetnjak. Zbog ubojstva je osuđen na 13 godina i četiri mjeseca, za godinu i pol će van. Vrlo je pristojan, kaže da je u zatvoru završio za stolara, pa se time namjerava baviti i s druge strane. Mnogi tu završe osnovne i srednje škole, uglavnom obrtničke. Ako žele, mogu raditi u zatvoru za 150 eura, u diplomama im ne piše da su se školovali u zatvoru da se izbjegnu neugodnosti, a pri izlasku dobiju komad alata za posao koju su svladali. Osim toga, može se zaraditi i na zatvorskoj farmi i velikom polju plastenika.

– Poštovanje, kako ste – retorički ponavlja sve i jedan zatvorenik koji prolazi kraj nas.

Neki potom okreću glavu bojeći se da će biti objavljeni u novinama. Ne i Sandro Soče (24), rođeni Makaranin s mostarskom adresom i majicom s likom Monice Belluci, koji iza sebe ima nekoliko oružanih pljački, iako trenutačno leži 14 mjeseci zbog krivotvorenja eura. Ostalo mu je još 13.

– Koliko? – pitamo.

– 50.000 – odgovara ponosno.

– Ma daj? – pitamo u čudu.

– Da, da, rasparčao sam ih po cijelom Jadranu – kaže važno.

– Pa kako?

– Pa lijepo. Odem fratru, platim misu sa 100 lažnih eura, a on mi vrati 80 pravih – objašnjava.

– Kada ću biti u novinama, da javim mami? – pita presretan, vičući da mu je ovdje super.

– Bojao sam se kad su mi rekli da idem u Zenicu. Pričali su da ovdje biju Hrvate, al’ stvarno nije tako – dodaje pogledavajući šefa.

– Mali je stara varalica – kaže nam šef vodeći nas prema “Staklarni”. Radi se o zgradi u kojoj su samice, prolazne sobe u koje se po kazni smještaju zatvorenici koji krše pravila. Ime je dobila po prozorskim staklima koji su zapravo krov središnjeg dijela u kojem je hodnik. U podrumu ove zgrade u prošlosti izvodila su se strašna mučenja. Koliki je broj onih koji su im podlegli, vjerojatno se nikada neće znati. Ubijeni ili umrli prirodnom smrću sahranjivani su na zatvorskom groblju, bez obilježja, samo sa serijskim brojem. Čak i mrtvi, oni su ostajali zatvorenici. Tijela su im mogla biti ekshumirana, ali samo nakon što bi im istekao preostali dio kazne koji nisu odslužili dok su bili živi.

Mafijaši i ubojice

Imaju nekoliko zatvorenika koji izdržavaju dugogodišnje kazne, među njima su mafijaš Zijad Turković i trostruki ubojica, vehabija Mueamer Topalović. Husein Ibraković zvani Car rekorder je po broju odsluženih godina – u njegovih 63 isto toliko mu je presuđeno, odležao je 40. Krenuo je s krađama, pa razbojništvima. Osuđivan je 22 puta, a uspio se pritom oženiti čak 11 puta.

U Kulturno-informativnom centru Suljo Karajić vodi knjižnicu sa 10.000 naslova. Kladušanin, koji je kao pripadnik Armije BiH sedam puta ranjen, osuđen je na 18 godina zbog ratnog zločina počinjenog prema svojim susjedima, koji su u ratu za vođu, umjesto Alije Izetbegovića, odabrali Fikreta Abdića Babu. Kaže da se najviše čitaju krimići i klasici, a od domaćih su najtraženiji Andrić i Meša. U istoj su zgradi jedna od dvije zatvorske katoličke te pravoslavne kapele te jedan od tri mesdžida. Poštuju se prava vjernika, pa su tako odvojene kuhinje sa svinjetinom od glavne koju koriste zatvorenici muslimanske vjere, koji su u većini. Svi potrebni rekviziti izrađuju se u stolarskoj radionici. Mustafa Krvić iz Gračanice upravo je rezbario kutiju za Kur’an. On je tu tek 2,5 godine. Čeka ga još 22,5. Manje nije mogao ni dobiti za ubojstvo supruge, njenog brata, te za teško ranjavanje muškarca za kojeg je mislio da je njezin ljubavnik.

Soba za intimu

Doista ništa, pa ni tjelesne ljubavi ne nedostaje u zeničkom zatvoru. Zatvorenici mogu povremeno, ovisi o njihovu ponašanju koliko, koristiti sobu za intimu, opremljenu krevetom i tušem, ali isključivo kada im dođu njihove supruge.

– Gledajte, ako muža nema deset godina, znamo što se događa, tako da ovi slobodni posjeti čuvaju brak. Osim toga, kod zatvorenika to pomaže u smanjivanju tenzija i frustracija, jer se višak njihove energije kanalizira na drugi način – diplomatski direktor Jabandžić tumači prednosti ljubavne sobe.

Zatvorsko je osoblje, otprilike je to jedan zaposlenik na tri utamničena, strogo prema zatvorenicima, tu nema dvojbe, ali s obzirom na to kakvi su bili njihovi prethodnici, njih bi se moglo zvati Božjim pastirima. Doznaje se to iz povijesnih dokumenata bogate arhivske građe koja se dobro čuva u zatvorskim odajama. Primjerice, hrvatskim građanima, bivšim političkim zatvorenicima, odnosno njihovim obiteljima, koji su iz toga nastojali ostvariti neka prava, izdali su stotine potvrda na temelju tih povijesnih spisa.

Jedno od prvih zvučnih imena koje se u dokumentima spominje je Plohović, građevinski tehničar, Istrijan koji je radio na gradnji kaznionice, osmišljavajući pritom sprave za mučenje, koje je poslije primjenjivao na zatvorenicima. Njegovo remek-djelo bile su “Isusove alke”. To su metalni okovi kojima bi u podrumu vezao zatvorenicima ruke i noge, i to nakon što bi oni čučnuli i rukama uhvatili pete. Možda minutu ili dvije ne bi osjetili ništa, ali bi onda počeli osjećati pritisak krvi u licu, očima, ustima, to bi prelazilo na kralježnicu. Kroz dvadesetak minuta bi padali u nesvijest od bolova.

Omča oko vrata

Plohovićev nasljednik Dragutin Karlo Hart bio je krvnik koji je u 17 godina pogubio 106 ljudi. Radio je to gospodski.

– Kada dobijem službenu obavijest o danu i mjestu smaknuća, spremam se i krećem. U koferu nosim crno odijelo, cilindar-šešir i bijele rukavice, koje mijenjam pri svakom izvršenju. Straža zatim dovodi osuđenoga iz ćelije u kojoj je proveo svoju posljednju noć, a predsjedajući utvrđuje njegov identitet i ponovno mu čita presudu. Vežemo mu ruke, pomoćnik mu pomaže da se popne na stolac, a ja se za to vrijeme uspinjem na male lojtre ili na stolac prislonjen uza stup. Lijevom rukom prihvaćam osuđenog, a desnom mu stavljam omču oko vrata i odmah zatim nabacujem masku preko glave. Svi prisutni šutke stoje i skidaju šešire. Istoga časa moj pomoćnik izmiče stolac ispod nogu osuđenog, hvata ga rukama ispod koljena i jednim trzajem povlači prema zemlji, dok mu ja zakrećem šiju. Kada ustanovim da pulsa više nema, skidam rukavice, bacam ih pod noge osuđeniku i kažem: ‘Ja nisam kriv za tvoju smrt’ – opisivao je svoj svakodnevni posao Hart, hvaleći se da je tako ubio i Jovana Stanisavljevića Čarugu, jednog od najpoznatijih razbojnika za ovim prostorima.

Nakon Drugoga svjetskog rata kaznionica je osim zatvora bila i logor, a tada se već ubijalo metkom u potiljak. U prvom desetljeću je kroz zatvore prošlo 24.000 ljudi, a u jednom trenutku po ćelijama ih je bilo čak 5000.

Najgori ubojica

Teufik Selimović zvan Buđoni, brat književnika Meše, bio je moćni načelnik OZNA-e u Tuzli, kasnije čak i pomoćnik ministra unutarnjih poslova i kao takav strah i trepet zatvorenicima u Zenici. Sistem ga je optužio za krađu namještaja i osudio na pet godina robije u – Zenici. Bio je strašno revoltiran na ekonoma koji mu je dodijelio neudobne drvene cokule na ulazu, a ovaj mu je odgovorio – propisao ih je Teufik Selimović, pomoćnik ministra.

Iz KPZ-a dolazi i najgori ubojica u povijesti zatvora, no nije bio zatvorenik, već čuvar, Mile Matić. U stanju ludila ubio je svoju djevojku, njenog djeda, baku, majku i brata te svog šogora, kolegu s posla, taksista i policajca. Uhvatili su ga kako umoran spava u provaljenoj kući, pa se predao. Požalio je – što nije uspio pobiti sve koje si je stavio na popis.

Iz zatvora su mnogi pokušali pobjeći, ali je rijetkima uspjelo. Posljednji takav slučaj dogodio se prije 23 godine. Ne računamo pritom zatvorenike koji dobiju vikend-izlazak, pa se s njega ne vrate. Česte su bile i pobune zatvorenika, u posljednjih 20-ak godina bile su tri, uglavnom bi se zatvorenici zabarikadirali u sobu i demolirali je pozivajući druga da učine isto. Šteta bi bile milijunske, ali bi uvijek nakon toga njihovi zahtjevi bili ispunjeni.

U Kazneno-popravnom zavodu Zenica kaznu služi 778 zatvorenika, od kojih je svaki četvrti ubio barem jednog čovjeka. Direktor Hidajet Jabandžić objašnjava kako njegov zatvor postoji već 130 godina, te da je od 1886. kroz njega prošlo čak 70.000 robijaša, onoliko koliko Zenica danas ima stanovnika, piše Jutarnji.hr.

Gusti smog ne da vam da se u nju spustite iz Doboja. Siva Bosna, čija se obala bijeli od PVC vrećica i drugog smeća koje si je rijeka sama nanijela, odvraća vas da u nju uđete s istoka, a s druge strane možete jedino ako preskočite petmetarske zidine bosanskog Alcatraza, kako tamo tepaju najvećem i najzloglasnijem zatvoru u kojem je 800 stanovnika, a svaki četvrti je ubio barem jednog čovjeka. Nije Zenica ružan grad, ali u njemu nitko ne bi poželio živjeti osim – Zeničana.

Zatvorski kompleks službeno se zove Kazneno-popravni zavod Zenica, ali tako ga u Zenici, pa čak ni u samom zatvoru, ne zove nitko, već onako kako ga je opjevalo Zabranjeno pušenje u svojoj kultnoj, odmetničkoj pjesmi (Zenica Blues) – KaPe Dom Zenica. Gradski klub zove se NK Čelik, a njegovim navijačima službeno ime je “Robijaši”. Nisu čeličana i zatvor samo simboli grada koji se smjestio točno usred BiH, već temelji. Udarila ih je Austro-Ugarska prije 130 godina, kada su u jedno desetljeće sagradili prugu prema Bosanskom Brodu, rudnik, željezaru i – kaznionicu. Sagrađena je podalje od mjesta, ali se grad širio prema njoj, došao do njenih zidina, a potom je i progutao.

– Da, čudan je taj odnos Zeničana i zatvora. Zatvorske zgrade nisu nigdje omiljene, ne vole ih ni ovdje, ali ipak… Zeničani imaju neki dvojan odnos prema zatvoru, kao da bez njega ne mogu. Moderna Zenica nastala je i zahvaljujući ovom zatvoru, mnogi ni ne znaju da su većinu starijih zgrada u gradu sagradili zatvorenici. U dijaspori, kad im Zabranjeno pušenje zapjeva tu pjesmu, ljudi skaču na stolove – priča za Jutarnji Hidajet Jabandžić, direktor KPZ-a Zenica.

Zidovi ovih zgrada izazivaju strahopoštovanje. Na jednom je plan s ucrtanim svim objektima zatvora. Direktor ga ne da fotografirati, kao ni vanjske zidove, pa ni bunkere, kako zovu pet kula sa stražarima koji imaju dugo oružje, pokraj kojih se može samo proći tijekom obilaska. Upozoravaju da zatvorenike kamere znaju iziritirati, pa ih se može slikati samo uz njihovu izričitu dozvolu. Kroz ista ta hrastova vrata, postavljena 1886. godine, njih je do sada prošlo 70.000, baš koliko grad trenutačno ima stanovnika. Istu kvaku otvorio je car Franjo Josip kada je otvarao kaznionicu, sudionici sarajevskog atentata i svi drugi koji su tu služili kazne: sekretari SKOJ-a i brojni komunisti, na desetke svećenika, popova i hodža, stotine političkih zatvorenika kroz pet država koje su, kako Bosnom, tako i Zenicom, prošle u malo više od stoljeća.

Objašnjava direktor da trenutačno imaju 778 kreveta, a svi su puni. Osim najstarije austrougarske zgrade koju zovu “Paviljon 1”, u koju su smješteni zatvorenici starije životne dobi, još je pet takvih paviljona u zatvorenom dijelu, a dva su u dijelu za zatvorenike koji su dobrog vladanja i pred završetkom odsluženja kazni. Zabranjeno je unošenja vatrenog i hladnog oružja, mobitela i svega što vam unutra ne treba. Jeste shvatili? – kaže strogo.

Kontrolna soba

Preuzima nas šef, a još trojicu vodi nam u pratnju. Prvo ulazimo u najstariju zgradu – jedinicu. Svaka, pa i ta, ima kontrolnu sobu iz koje videom nadziru hodnik. Ispred svake sobe su po tri para papuča. Priznaje da unutra uvjeti nisu najbolji, otvara vrata jedne sobe i pokazuje tri nagurana kreveta s kojih ustaju njihovi vlasnici, najmlađi je 58-godišnji ratni zločinac Mirsad. Kaže da mu je tamo “za deset”, što se uvjeta tiče, ali kada je počeo tumačiti kako je osuđen na 7,5 godina bez i jednog dokaza, šef ga je srezao i rekao nam da moramo dalje. Inače, ovdje je popriličan broj ratnih zločinaca, Bošnjaka, Srba i Hrvata. Danas jedni protiv drugih nemaju ništa.

Vodi nas pokraj vježbališta na kojem se igra nogomet, košarka, stolni tenis, dižu utezi ili se samo trčkara. Čime god se bavili, tamošnji sportaši su polubilderi. Većina ih je gola do pojasa. Tu je pedesetak likova s kojima se ne želite porječkati. Dalje je stacionar, ambulanta, u kojem se nalaze i kreveti za bolesne zatvorenike. Prolazimo pokraj nekoliko radionica, uglavnom za obradu metala. Šef budno pazi s kim ćemo razgovarati, ako mu se ne svidi naš izbor, požuruje nas riječima: “Njega ćemo kasnije”. Ne sviđa mu se ni što vidimo crnu mačku kako razvlači ostatke hrane iz kontejnera, ali nam dopušta da priđemo Samiru. On uređuje cvjetnjak. Zbog ubojstva je osuđen na 13 godina i četiri mjeseca, za godinu i pol će van. Vrlo je pristojan, kaže da je u zatvoru završio za stolara, pa se time namjerava baviti i s druge strane. Mnogi tu završe osnovne i srednje škole, uglavnom obrtničke. Ako žele, mogu raditi u zatvoru za 150 eura, u diplomama im ne piše da su se školovali u zatvoru da se izbjegnu neugodnosti, a pri izlasku dobiju komad alata za posao koju su svladali. Osim toga, može se zaraditi i na zatvorskoj farmi i velikom polju plastenika.

– Poštovanje, kako ste – retorički ponavlja sve i jedan zatvorenik koji prolazi kraj nas.

Neki potom okreću glavu bojeći se da će biti objavljeni u novinama. Ne i Sandro Soče (24), rođeni Makaranin s mostarskom adresom i majicom s likom Monice Belluci, koji iza sebe ima nekoliko oružanih pljački, iako trenutačno leži 14 mjeseci zbog krivotvorenja eura. Ostalo mu je još 13.

– Koliko? – pitamo.

– 50.000 – odgovara ponosno.

– Ma daj? – pitamo u čudu.

– Da, da, rasparčao sam ih po cijelom Jadranu – kaže važno.

– Pa kako?

– Pa lijepo. Odem fratru, platim misu sa 100 lažnih eura, a on mi vrati 80 pravih – objašnjava.

– Kada ću biti u novinama, da javim mami? – pita presretan, vičući da mu je ovdje super.

– Bojao sam se kad su mi rekli da idem u Zenicu. Pričali su da ovdje biju Hrvate, al’ stvarno nije tako – dodaje pogledavajući šefa.

– Mali je stara varalica – kaže nam šef vodeći nas prema “Staklarni”. Radi se o zgradi u kojoj su samice, prolazne sobe u koje se po kazni smještaju zatvorenici koji krše pravila. Ime je dobila po prozorskim staklima koji su zapravo krov središnjeg dijela u kojem je hodnik. U podrumu ove zgrade u prošlosti izvodila su se strašna mučenja. Koliki je broj onih koji su im podlegli, vjerojatno se nikada neće znati. Ubijeni ili umrli prirodnom smrću sahranjivani su na zatvorskom groblju, bez obilježja, samo sa serijskim brojem. Čak i mrtvi, oni su ostajali zatvorenici. Tijela su im mogla biti ekshumirana, ali samo nakon što bi im istekao preostali dio kazne koji nisu odslužili dok su bili živi.

Mafijaši i ubojice

Imaju nekoliko zatvorenika koji izdržavaju dugogodišnje kazne, među njima su mafijaš Zijad Turković i trostruki ubojica, vehabija Mueamer Topalović. Husein Ibraković zvani Car rekorder je po broju odsluženih godina – u njegovih 63 isto toliko mu je presuđeno, odležao je 40. Krenuo je s krađama, pa razbojništvima. Osuđivan je 22 puta, a uspio se pritom oženiti čak 11 puta.

U Kulturno-informativnom centru Suljo Karajić vodi knjižnicu sa 10.000 naslova. Kladušanin, koji je kao pripadnik Armije BiH sedam puta ranjen, osuđen je na 18 godina zbog ratnog zločina počinjenog prema svojim susjedima, koji su u ratu za vođu, umjesto Alije Izetbegovića, odabrali Fikreta Abdića Babu. Kaže da se najviše čitaju krimići i klasici, a od domaćih su najtraženiji Andrić i Meša. U istoj su zgradi jedna od dvije zatvorske katoličke te pravoslavne kapele te jedan od tri mesdžida. Poštuju se prava vjernika, pa su tako odvojene kuhinje sa svinjetinom od glavne koju koriste zatvorenici muslimanske vjere, koji su u većini. Svi potrebni rekviziti izrađuju se u stolarskoj radionici. Mustafa Krvić iz Gračanice upravo je rezbario kutiju za Kur’an. On je tu tek 2,5 godine. Čeka ga još 22,5. Manje nije mogao ni dobiti za ubojstvo supruge, njenog brata, te za teško ranjavanje muškarca za kojeg je mislio da je njezin ljubavnik.

Soba za intimu

Doista ništa, pa ni tjelesne ljubavi ne nedostaje u zeničkom zatvoru. Zatvorenici mogu povremeno, ovisi o njihovu ponašanju koliko, koristiti sobu za intimu, opremljenu krevetom i tušem, ali isključivo kada im dođu njihove supruge.

– Gledajte, ako muža nema deset godina, znamo što se događa, tako da ovi slobodni posjeti čuvaju brak. Osim toga, kod zatvorenika to pomaže u smanjivanju tenzija i frustracija, jer se višak njihove energije kanalizira na drugi način – diplomatski direktor Jabandžić tumači prednosti ljubavne sobe.

Zatvorsko je osoblje, otprilike je to jedan zaposlenik na tri utamničena, strogo prema zatvorenicima, tu nema dvojbe, ali s obzirom na to kakvi su bili njihovi prethodnici, njih bi se moglo zvati Božjim pastirima. Doznaje se to iz povijesnih dokumenata bogate arhivske građe koja se dobro čuva u zatvorskim odajama. Primjerice, hrvatskim građanima, bivšim političkim zatvorenicima, odnosno njihovim obiteljima, koji su iz toga nastojali ostvariti neka prava, izdali su stotine potvrda na temelju tih povijesnih spisa.

Jedno od prvih zvučnih imena koje se u dokumentima spominje je Plohović, građevinski tehničar, Istrijan koji je radio na gradnji kaznionice, osmišljavajući pritom sprave za mučenje, koje je poslije primjenjivao na zatvorenicima. Njegovo remek-djelo bile su “Isusove alke”. To su metalni okovi kojima bi u podrumu vezao zatvorenicima ruke i noge, i to nakon što bi oni čučnuli i rukama uhvatili pete. Možda minutu ili dvije ne bi osjetili ništa, ali bi onda počeli osjećati pritisak krvi u licu, očima, ustima, to bi prelazilo na kralježnicu. Kroz dvadesetak minuta bi padali u nesvijest od bolova.

Omča oko vrata

Plohovićev nasljednik Dragutin Karlo Hart bio je krvnik koji je u 17 godina pogubio 106 ljudi. Radio je to gospodski.

– Kada dobijem službenu obavijest o danu i mjestu smaknuća, spremam se i krećem. U koferu nosim crno odijelo, cilindar-šešir i bijele rukavice, koje mijenjam pri svakom izvršenju. Straža zatim dovodi osuđenoga iz ćelije u kojoj je proveo svoju posljednju noć, a predsjedajući utvrđuje njegov identitet i ponovno mu čita presudu. Vežemo mu ruke, pomoćnik mu pomaže da se popne na stolac, a ja se za to vrijeme uspinjem na male lojtre ili na stolac prislonjen uza stup. Lijevom rukom prihvaćam osuđenog, a desnom mu stavljam omču oko vrata i odmah zatim nabacujem masku preko glave. Svi prisutni šutke stoje i skidaju šešire. Istoga časa moj pomoćnik izmiče stolac ispod nogu osuđenog, hvata ga rukama ispod koljena i jednim trzajem povlači prema zemlji, dok mu ja zakrećem šiju. Kada ustanovim da pulsa više nema, skidam rukavice, bacam ih pod noge osuđeniku i kažem: ‘Ja nisam kriv za tvoju smrt’ – opisivao je svoj svakodnevni posao Hart, hvaleći se da je tako ubio i Jovana Stanisavljevića Čarugu, jednog od najpoznatijih razbojnika za ovim prostorima.

Nakon Drugoga svjetskog rata kaznionica je osim zatvora bila i logor, a tada se već ubijalo metkom u potiljak. U prvom desetljeću je kroz zatvore prošlo 24.000 ljudi, a u jednom trenutku po ćelijama ih je bilo čak 5000.

Najgori ubojica

Teufik Selimović zvan Buđoni, brat književnika Meše, bio je moćni načelnik OZNA-e u Tuzli, kasnije čak i pomoćnik ministra unutarnjih poslova i kao takav strah i trepet zatvorenicima u Zenici. Sistem ga je optužio za krađu namještaja i osudio na pet godina robije u – Zenici. Bio je strašno revoltiran na ekonoma koji mu je dodijelio neudobne drvene cokule na ulazu, a ovaj mu je odgovorio – propisao ih je Teufik Selimović, pomoćnik ministra.

Iz KPZ-a dolazi i najgori ubojica u povijesti zatvora, no nije bio zatvorenik, već čuvar, Mile Matić. U stanju ludila ubio je svoju djevojku, njenog djeda, baku, majku i brata te svog šogora, kolegu s posla, taksista i policajca. Uhvatili su ga kako umoran spava u provaljenoj kući, pa se predao. Požalio je – što nije uspio pobiti sve koje si je stavio na popis.

Iz zatvora su mnogi pokušali pobjeći, ali je rijetkima uspjelo. Posljednji takav slučaj dogodio se prije 23 godine. Ne računamo pritom zatvorenike koji dobiju vikend-izlazak, pa se s njega ne vrate. Česte su bile i pobune zatvorenika, u posljednjih 20-ak godina bile su tri, uglavnom bi se zatvorenici zabarikadirali u sobu i demolirali je pozivajući druga da učine isto. Šteta bi bile milijunske, ali bi uvijek nakon toga njihovi zahtjevi bili ispunjeni.