Pandemija COVID-19 uveliko je uticala na životne navike učenika poput druženja, ishrane ili vremena koje provode ispred elektronskih uređaja u zatvorenom prostoru, a prekid rada škola i prilagođena metoda učenja na daljinu doveli su do toga da djeca i tinejdžeri počnu gubiti fokus i želju za učenjem.
Prvi slučajevi zaraze koronavirusom u Evropi zabilježeni su početkom prošle godine i otad su brojne zemlje uvele ograničenja slobode kretanja, zatvorile škole, dječije vrtiće, a zabranjena su bila i javna okupljanja.
Pandemija bolesti COVID-19 bila je test za obrazovne sisteme širom svijeta, pa tako za školstvo u Bosni i Hercegovini i regionu.
Više od godinu dana učenici su primorani pohađati kombinovani model nastave, odnosno podijeljeni po razredima na one koji su nastavu pratili “online” i uz fizičko prisustvo.
Ovakav način djelovanja bio je novina kako učenicima, tako i nastavnom osoblju, koje je bilo primorano koristiti nove tehnologije i metode za izvođenje nastave, dok su se djeca morala navikavati na nove načine učenja.
Upitno znanje učenika
Vedran Zubić, profesor geografije u Gimnaziji Dobrinja u Sarajevu istakao je u razgovoru za Anadolu Agency (AA) da je fizičko prisustvo u školi radi pohađanja nastave poželjno usljed opšte dobrobiti djece, u što spada i socijalno-emocionalno učenje.
– Ovakav način djelovanja nije ono na šta smo mi kao profesori, ali i učenici s kojima radimo, navikli. Ne možemo govoriti o tome još uvijek kakav je bio kvalitet obrazovanja. Mora proći određeni vremenski period da bi se moglo zaključiti o kakvom se kvalitetu radilo kada govorimo o obrazovnom procesu, o usvajanju novog gradiva i slično. Ono što se može primijetiti čisto numerički, vidi se da je uspjeh učenika veći. Upitno je da li iza tog uspjeha, brojki i ocjena stoji realno znanje – izjavio je Zubić.
Ističe kako je odgoj djece novim metodama nastave veoma upitan te tvrdi da je najveća problem s kojim se djeca suočavaju nedostatak socijalizacije.
– Mislim da su djeca van školske zgrade prošla kroz veliki proces asocijalizacije. Iskreno se nadam da se oni međusobo druže u nekom drugom obliku. Škola nije samo obrazovna institucija , već je prije svega odgojna kao i ustanova socijalizacije mladog naraštaja. Lekcije se mogu nadoknaditi – poručio je Zubić.
Tvrdi da je ovakav sistem nastave izvodljiv na sedam do deset dana, kao zamjena za klasičnu nastavu u situacijama kada je učenicima teško doći do škole, poput vremenskih neprilika, dok je na duže staze kvalitet iste upitan.
– Imamo učenike koji su na početku online nastave pokazivali želju za učenjem i djelovanje. Nakon godinu dana, koliko god entuzijazma da imate, vjerovatno gubite i radne navike, želju za djelovanjem i slično – smatra Zubić.
Kao profesor koji se duže od godinu dana suočava s velikim izazovima kada je u pitanju prenošenje znanja na svoje učenike, Zubić primjećuje da se vremenom kvantitet i kvalitet njihovog djelovanja smanjivao.
– Ocjene su u ovom stanju nešto drugo i o njima će se povesti posebna diskusija. Evidentno je da nije bilo najidealnije i najmjerodavnije. Mislim da generalno pada želja i motiv učenika za učenjem – tvrdi Zubić.
Smatra da će pandemija COVID-19 zasigurno ostaviti posljedice po znanje učenika ali i po njihovo psiho-socijalno stanje.
Podrška roditeljima ključna za dobrobit djece
Đana Lončarica, psiholog i magistrica socijalne pedagogije, ističe kako se još uvijek ne može reći kakve su posljedice novog načina pohađanja nastave po djecu i tinejdžere, budući još uvijek ne postoje konkretna istraživnja o tom pitanju.
– Ono što znam iz iskustva jeste da je pandemija na odrasle ali i na djecu ostavila svoj uticaj. Djeca su izdvojena iz svog konteksta, socijaliziranje im je promijenjeno, osjećaju stres roditelja i odraslih osoba. To sigurno utiče na sve nas. Da bismo sa sigurnošću i s naučnog aspekta mogli reći koje su posljedice moramo sačekati, odnosno provesti opsežna istraživanja na dovoljnom broju – izjavila je Lončarica.
Osvrnula se na istraživanja u Kini koja pokazuju da djeca najveće posljedice snose onda kada su odvojeni od svojih roditelja.
– Kada su roditelji nestabilni i u teškom stanju, bilo da su bolesni i hospitalizovani, ili kada su djeca bila odvojena, ona su pokazivala najveće posljedice ili neke simptome koji su značajni. Najvažnije je podržati odraslu osobu i roditelje, da što bolje podrže djecu i budu emocionalno pribrani, da djetetu dobro strukturišu dan i na taj način ga podrže i u ovoj situaciji – savjetuje dječija psihoterapeutkinja.
Nakon rada s djecom i mladima tokom pandemije COVID-19 kod određenog broja primijetila je promjene, odnosno povlačenje u sebe.
– Nedostaju im socijalni kontakti i normalan život kao i svima. Jedan dio djece se dobro prilagodio, a vrlo je važno kako su se roditelji nosili sa situacijom. Onda kada su roditelji bolje funkcionisali i kad su struktuirali dan djeci, na način da imaju i ostale vannastavne obaveze i aktivnosti, poput boravka u prirodi, fizičke aktivnosti, kad su odlučili da djeca imaju igru, ona su se puno bolje nosila s ovom situacijom. Roditelji su glavna podrška djeci – istakla je Lončarica.
UN-ov Odbor za prava djeteta upozorio na posljedice
O ozbiljnim fizičkim, emocionalnim i psihološkim posljedicama pandemije bolesti COVID-19 za maloljetne upozorio je prošle godine i UN-ov Odbor za prava djeteta. Odbor je, između ostalog, pozvao države da osiguraju da se učenjem putem interneta ne pogoršanju postojeće nejednakosti i da ono ne bude zamjena za interakciju učitelja i učenika.
– Učenje putem interneta kreativno je rješenje kad nije moguće učenje u učionici, ali stvara probleme djeci koja nemaju pristup ili imaju ograničen pristup tehnologiji ili nemaju odgovarajuću roditeljsku potporu. Toj bi djeci trebala biti dostupna alternativna rješenja kako bi ona mogla imati koristi od vodstva i podrške koju pružaju učitelji – poručili su iz Odbora a prava djeteta.
Pratite nas i na Twitteru, Facebooku i Instagramu.
