Juče sam na svom Facebook profilu objavio, pa nešto kasnije i obrisao, jedan status, koji ću sada, u kontekstu svoje reakcije na saopštenje koje je (putem portala zenit.ba) SDA Zenica uputila javnosti, i citirati: “Eto, izigrali smo se države. Hajmo se sad lijepo pripojiti Srbiji, tu je i Makedonija i eto po Jugoslavije. Ljepota. Nisam nimalo ironičan.”
Zaista nisam, objavljujući juče taj status, ni naslutiti mogao da će biti potrebe da ga ikom objašnjavam, jer mi je i tad kad sam ga objavio i danas, nakon prespavane noći, jasan kao dan i stojim iza svake napisane riječi. Obrisao sam ga jer su se u komentarima počeli pojavljivati ljudi koje ne poznajem, sa uvredljivim komentarima, koji su moj status shvatili ili željeli da shvate potpuno suprotno od njegovog stvarnog značenja, pa je svaki vid dalje rasprave na tu temu bio potpuno bespredmetan i kontraproduktivan. Osim toga, “izvagao“ sam da je taj status, iako pogrešno shvaćen, mogao nekog povrijediti, a moji časni roditelji su me još davno naučili da to ne smijem činiti. Zbog toga sam status obrisao. Sudbina je htjela da on ipak ponovo dospije u javnost, što mene, kao javnu ličnost i direktora Gradske biblioteke Zenica, obavezuje da se tim povodom i oglasim.
Iako se moje čitavo biće buni protiv objašnjavanja “spornog“ statusa, ipak ću to, u nekoliko riječi, učiniti. To je bio jasan i nedvosmislen izraz tuge, poniženja, bijesa i očaja, koje, kao građanin Bosne i Hercegovine, osjećam, dok gledam kako su moji prijatelji, poznanici i rodbina primorani da idu u drugu državu (bila to Srbija ili neka druga), ne bi li sebe i svoje bližnje spasili od pošasti i bolesti.
Da nam je Austrija otvorila mogućnost vakcinacije, u statusu bi bila navedena Austrija. Fokus nije bio na državi, nego na nemogućnosti bh. naroda da budu zdravstveno zbrinuti u svojoj domovini. To je bio vapaj što je moja jedina domovina tako otužno i beščasno kapitulirala i izdala vlastiti narod. To je bio moj ljudski i građanski bunt protiv potpunog beščašća i bezvlašća u kojem smo, kao zatvorenici i logoraši, primorani da živimo, a primorava nas naša ljubav prema domovini, naš patriotizam, naša želja da ovdje ostanemo i da ovdje gradimo sadašnjost i budućnost svoje djece.
Toliko o statusu, pa Bog vam duša vam. A sad samo još nekoliko riječi o javnoj reakciji na moj status. S jedne strane mi je nevjerovatno da sam ja postao predmet javne diskusije, na ovaj način i zbog ovakvog statusa. S druge strane mi je to sasvim logično i bilo je, očigledno i nažalost, neizbježno. Neki životni krugovi se ponavljaju, htjeli mi to ili ne. Ovaj slučaj me napomenuo da predam rahmet svom ocu, bosanskohercegovačkoj umjetničkoj i ljudskoj legendi, i da mu ponosno zapjevam Oliverovu: “Oprosti mi pape, sad razumim tebe. Gledam tvoju sliku, gledajući sebe.“
Pratite nas i na Twitteru, Facebooku i Instagramu.
