Sinoć je, kako su prenijeli na Instagram profilu “Radionice Integracije”, sa kojom je sarađivala, preminula proslavljena jugoslovenska glumica Mira Furlan. Furlan je rođena u Zagrebu 7. septembra 1955. godine. Isprva je bila istaknuta glumica Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, da bi osamdesetih godina prošloga vijeka postala jedna od najprepoznatljivijih i najautentičnijih jugoslavenskih filmskih glumica.

U tom periodu svoga rada ostvarila je iznimno uspješne filmske uloge kao što su one u filmovima “Kiklop (1982.) Antuna Vrdoljaka, “U raljama života” (1984.) i “Za sreću je potrebno troje” (1986.) Rajka Grlića te filmu “Lepota poroka” (1986.) Živka Nikolića.

Početkom raspada Jugoslavije Furlan odlazi u Ameriku, gdje je također nastavila ostvarivati zapažene uloge. Kao najznačanija i svakako najpopularnija ostvarenja u kojima je ostvarila uloge uzimaju se planetarno popularne televizijske serije “Babylon” i “Izgubljeni”.

Furlan je bila intelektualka koja je izražavala svoj kritičan stav prema ludilu koje se devedesetih desilo na našim prostorima, ukazivala na pogubnosti nacionalizma i mržnje koja iz njega proizilazi, ali i precizno demaskirala sve one užase što se u svijetu oko nas događaju. U nedavnom intervjuu za beogradski endjeljnik NIN ona je kazala: „Vlastodršci svoje podanike nastoje držati u uverenju da nemaju izbora osim onog propisanog. A što ako ipak imaju? Što ako je ipak moguće napraviti izbor u situaciji u kojoj izbora navodno nema? Ma kako težak taj izbor bio i ma kakve da su posledice po čoveka? Sama ta pomisao je opasna po sistem i zato subverzivna. Ali upravo ta pomisao je možda jedini put do slobode“.

Povodom predstave “Jesenja sonata” u kojoj je 2017. ostvarila ulogu u razgovoru sa Srđanom Sandićem je kazala: “Ja se zbog nečega osjećam gotovo lažno kad uđem u ‘fikciju’. Treba mi vlastiti osjećaj autentičnosti i istinitosti da bih sama povjerovala u autentičnost i istinitost onoga što glumim ili pišem. Treba mi potpuna identifikacija, potpuno podlaganje, izlaganje. Inače se osjećam kao da lažem. Čak je i promjena imena u memoarskoj prozi za mene problematična jer istoga časa stvar više ne doživljavam ‘istinito’. Na racionalnoj razini znam da je to besmislica, ali to ne mijenja moje vlastito osjećanje. I vi i ja, vidim, upotrebljavamo navodnike kad se bavimo pojmovima kao što su ‘fikcija’ i ‘istina’. Navodnici su točni jer ukazuju na fluidnost tih ideja, na njihovu subjektivnost i promjenjivost. Budući da već godinama radim na svojim memoarima, kao svaka pristojna stara glumica (smijeh), znam da, pišući ‘istinu’, zapravo pišem “fikciju”. To mi je kristalno jasno. Jer je moje sjećanje subjektivno, a istina, ovog puta bez navodnika, neuhvatljiva.”

“(…) Prvo da kažem da se ne smatram “izvedbenom umjetnicom”. Takvo shvaćanje glumačkog posla dovodi do toga da su glumci ovdje, kako mi je rekla jedna ovdašnja glumica, “na dnu ljestvice”. To je tako krivo. Glumac je taj koji će stajati na toj sceni i pred tom kamerom i tamo nam otkriti sebe i, preko sebe, i nas same. Dakle, on je “na vrh”, a ne “na dnu”. Bez glumca nema kazališta. Bez režisera ga može biti. Glumci u Americi imaju status “autora” pa tako dobivaju honorare po svakom izvođenju. Za taj status su se izborili još davno glumci kao što je Humphrey Bogart, npr. treba im biti zahvalan.”

Sinoć je, kako su prenijeli na Instagram profilu “Radionice Integracije”, sa kojom je sarađivala, preminula proslavljena jugoslovenska glumica Mira Furlan. Furlan je rođena u Zagrebu 7. septembra 1955. godine. Isprva je bila istaknuta glumica Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, da bi osamdesetih godina prošloga vijeka postala jedna od najprepoznatljivijih i najautentičnijih jugoslavenskih filmskih glumica.

U tom periodu svoga rada ostvarila je iznimno uspješne filmske uloge kao što su one u filmovima “Kiklop (1982.) Antuna Vrdoljaka, “U raljama života” (1984.) i “Za sreću je potrebno troje” (1986.) Rajka Grlića te filmu “Lepota poroka” (1986.) Živka Nikolića.

Početkom raspada Jugoslavije Furlan odlazi u Ameriku, gdje je također nastavila ostvarivati zapažene uloge. Kao najznačanija i svakako najpopularnija ostvarenja u kojima je ostvarila uloge uzimaju se planetarno popularne televizijske serije “Babylon” i “Izgubljeni”.

Furlan je bila intelektualka koja je izražavala svoj kritičan stav prema ludilu koje se devedesetih desilo na našim prostorima, ukazivala na pogubnosti nacionalizma i mržnje koja iz njega proizilazi, ali i precizno demaskirala sve one užase što se u svijetu oko nas događaju. U nedavnom intervjuu za beogradski endjeljnik NIN ona je kazala: „Vlastodršci svoje podanike nastoje držati u uverenju da nemaju izbora osim onog propisanog. A što ako ipak imaju? Što ako je ipak moguće napraviti izbor u situaciji u kojoj izbora navodno nema? Ma kako težak taj izbor bio i ma kakve da su posledice po čoveka? Sama ta pomisao je opasna po sistem i zato subverzivna. Ali upravo ta pomisao je možda jedini put do slobode“.

Povodom predstave “Jesenja sonata” u kojoj je 2017. ostvarila ulogu u razgovoru sa Srđanom Sandićem je kazala: “Ja se zbog nečega osjećam gotovo lažno kad uđem u ‘fikciju’. Treba mi vlastiti osjećaj autentičnosti i istinitosti da bih sama povjerovala u autentičnost i istinitost onoga što glumim ili pišem. Treba mi potpuna identifikacija, potpuno podlaganje, izlaganje. Inače se osjećam kao da lažem. Čak je i promjena imena u memoarskoj prozi za mene problematična jer istoga časa stvar više ne doživljavam ‘istinito’. Na racionalnoj razini znam da je to besmislica, ali to ne mijenja moje vlastito osjećanje. I vi i ja, vidim, upotrebljavamo navodnike kad se bavimo pojmovima kao što su ‘fikcija’ i ‘istina’. Navodnici su točni jer ukazuju na fluidnost tih ideja, na njihovu subjektivnost i promjenjivost. Budući da već godinama radim na svojim memoarima, kao svaka pristojna stara glumica (smijeh), znam da, pišući ‘istinu’, zapravo pišem “fikciju”. To mi je kristalno jasno. Jer je moje sjećanje subjektivno, a istina, ovog puta bez navodnika, neuhvatljiva.”

“(…) Prvo da kažem da se ne smatram “izvedbenom umjetnicom”. Takvo shvaćanje glumačkog posla dovodi do toga da su glumci ovdje, kako mi je rekla jedna ovdašnja glumica, “na dnu ljestvice”. To je tako krivo. Glumac je taj koji će stajati na toj sceni i pred tom kamerom i tamo nam otkriti sebe i, preko sebe, i nas same. Dakle, on je “na vrh”, a ne “na dnu”. Bez glumca nema kazališta. Bez režisera ga može biti. Glumci u Americi imaju status “autora” pa tako dobivaju honorare po svakom izvođenju. Za taj status su se izborili još davno glumci kao što je Humphrey Bogart, npr. treba im biti zahvalan.”