Jedini lijek za mostarski Aluminij je prinudni stečaj, gdje se svi povjeritelji moraju poravnati na mnogo nižoj vrijednosti od 400 milijuna. I to je jedini pravi novi početak, kaže u intervjuu za BHRT Fadil Novalić, premijer Federacije BiH.

Vlada Federacije BiH se dugo bavi mostarskim Aluminijom, ali bez konkretnih rješenja. Predstavnici Abraham grupe ne odustaju od Aluminija i najavljeno je da će 28. februara razgovarati s menadžmentom, i radnicima Aluminija.

O tome što je najbolje rješenje za Aluminij, premijer Federacija BiH Fadil Novalić kaže kako su teškoće u Aluminiju izazvane nepovoljnim tržišnim okruženjem, svjetskim trgovinskim ratom između Kine i SAD koji se najprije odrazili na Aluminij. Tako je došlo do situacije da je ponuda glinice jako visoka i da je cijena struje jako visoka. U Aluminiju po tehnološkom procesu te dvije komponente čine 90 posto troška. To je eskaliralo i stvorilo gubitak od 400 miliona maraka, što je vrijednost veća od vrijednosti Aluminija. Znači, nitko neće doći u ovu košulju da prihvati Aluminij s 400 miliona maraka duga. Ti vanjski faktori postali su, zapravo, unutarnji dug ove kompanije i to nju, kako kaže Novalić, ubija.

”Nitko je neće takvu. Jedini lijek jeste stečaj, znači prolazak s one strane normalnog pravnog prometa, znači prinudni stečaj, državni postupak gdje svi povjeritelji u skladu s ostvarenim stečajnim rezultatima moraju se poravnati na mnogo nižoj vrijednosti od 400 miliona. Jedino stečaj čini prihvatljivim Aluminij nekom novom partneru-globalisti koji tad dobiva poduzeće čisto, dakle, bez dugova, odnosno koliko plati već u stečaju i koliko on misli da vrijedi. I to je jedini pravi novi početak. Sve ovo što smo dosad vidjeli -nama je drago da imamo Abraham grupu i sve druge koji su interesenti- svi oni ulaze u postojeći pravni subjekt sa dugovima i kažu nam, da mi depresiramo dugove”. Novalić navodi kako se od Vlade FBiH traži da državna strana ne traži glavninu potraživanja od HZHB.

”Mi nemamo pravo raditi to, jer s naplatom ide i naplata poreza. S druge strane, od nas se traže različite, otvorene ili prikrivene forme subvencije struje, koju mi u ime prihvaćenih principa Energetske zajednice iz Beča, odnosno europskog tržišta, ne možemo prihvatiti. Nema subvencija, tržište je slobodno i otvoreno. Tako da se od nas sad traži da se uđe bez nekih tendera, po nekoj odluci Vlade ili uprave, da prihvatimo neki ugovor ili sporazum, da za to vrijeme garantiramo da ovi kojima se dužno neće tražiti povrat novca i da za to vrijeme za tekuće poslovanje subvenciramo struju. Oboje je nemoguće. Jedino je izlaz stečaj i u stečaju otvoren natječaj prihvatanja Aluminija bez obaveza, ali naravno tad valja platiti tu stečajnu masu koja onda ide povjeriteljima”.

O tome koliko će trajati ovo stanje u Aluminiju, Novalić kaže kako ne može ostati vječno ovako.

”Zakoni djeluju i mi imamo Zakon o stečaju, Zakon o likvidaciji i nećemo ih mijenjati zbog jednog Aluminija ili zbog bilo koje od 22.000 kompanija, koliko ih imamo. Aluminij je posao za velike međunarodne kompanije. On sad ima tako diverzificirano vlasništvo, mi imamo 45 posto, hrvatska vlada 11, neki sitni dioničari su ostatak. Nema fokusiranog vlasništva. Mi sa 45 posto vlasništva možemo reći u redu, mi to naše dajemo za jednu marku i što nas briga. Ali, nije tako, nama je bitno, jer 15 posto struje troši taj Aluminij, to je vrlo bitno nama za stabilizaciju sustava, 900 ljudi zapošljava, pokreće cijeli lanac unutra. Mi smo osjetili na GDP- ju gubitak Aluminija ”, kaže Novalić.

Kada je riječ o radnicima Aluminija, Novalić kaže kako su oni praktično zbrinuti: ”U Aluminiju je bilo dovoljno sredstava u elektrodama, pa i mi uvezujemo staž za sve kompanije koje stanu sa razine Federacije. Praktično su radnici socijalizirani po onom Zakonu o radu, otpremninama itd. Nije dovoljno da čovjek dobije 10.000 KM otpremnine i mi smo ga riješili. Mi smo riješili da preživi godinu. Ali, što nakon te godine? On mora dobiti neki posao, ili tu ili negdje drugo. Znači, nama Aluminij treba. On nikad više neće imati 900 ljudi, bilo je prezaposleno, kao što je u svim javnim poduzećima. Ali, sa 300, 400 uposlenih da proizvodi isto aluminija, on nama treba, treba nam za sustav, treba nam za potrošnju, treba nam za sve”, kaže Novalić.

Jedini lijek za mostarski Aluminij je prinudni stečaj, gdje se svi povjeritelji moraju poravnati na mnogo nižoj vrijednosti od 400 milijuna. I to je jedini pravi novi početak, kaže u intervjuu za BHRT Fadil Novalić, premijer Federacije BiH.

Vlada Federacije BiH se dugo bavi mostarskim Aluminijom, ali bez konkretnih rješenja. Predstavnici Abraham grupe ne odustaju od Aluminija i najavljeno je da će 28. februara razgovarati s menadžmentom, i radnicima Aluminija.

O tome što je najbolje rješenje za Aluminij, premijer Federacija BiH Fadil Novalić kaže kako su teškoće u Aluminiju izazvane nepovoljnim tržišnim okruženjem, svjetskim trgovinskim ratom između Kine i SAD koji se najprije odrazili na Aluminij. Tako je došlo do situacije da je ponuda glinice jako visoka i da je cijena struje jako visoka. U Aluminiju po tehnološkom procesu te dvije komponente čine 90 posto troška. To je eskaliralo i stvorilo gubitak od 400 miliona maraka, što je vrijednost veća od vrijednosti Aluminija. Znači, nitko neće doći u ovu košulju da prihvati Aluminij s 400 miliona maraka duga. Ti vanjski faktori postali su, zapravo, unutarnji dug ove kompanije i to nju, kako kaže Novalić, ubija.

”Nitko je neće takvu. Jedini lijek jeste stečaj, znači prolazak s one strane normalnog pravnog prometa, znači prinudni stečaj, državni postupak gdje svi povjeritelji u skladu s ostvarenim stečajnim rezultatima moraju se poravnati na mnogo nižoj vrijednosti od 400 miliona. Jedino stečaj čini prihvatljivim Aluminij nekom novom partneru-globalisti koji tad dobiva poduzeće čisto, dakle, bez dugova, odnosno koliko plati već u stečaju i koliko on misli da vrijedi. I to je jedini pravi novi početak. Sve ovo što smo dosad vidjeli -nama je drago da imamo Abraham grupu i sve druge koji su interesenti- svi oni ulaze u postojeći pravni subjekt sa dugovima i kažu nam, da mi depresiramo dugove”. Novalić navodi kako se od Vlade FBiH traži da državna strana ne traži glavninu potraživanja od HZHB.

”Mi nemamo pravo raditi to, jer s naplatom ide i naplata poreza. S druge strane, od nas se traže različite, otvorene ili prikrivene forme subvencije struje, koju mi u ime prihvaćenih principa Energetske zajednice iz Beča, odnosno europskog tržišta, ne možemo prihvatiti. Nema subvencija, tržište je slobodno i otvoreno. Tako da se od nas sad traži da se uđe bez nekih tendera, po nekoj odluci Vlade ili uprave, da prihvatimo neki ugovor ili sporazum, da za to vrijeme garantiramo da ovi kojima se dužno neće tražiti povrat novca i da za to vrijeme za tekuće poslovanje subvenciramo struju. Oboje je nemoguće. Jedino je izlaz stečaj i u stečaju otvoren natječaj prihvatanja Aluminija bez obaveza, ali naravno tad valja platiti tu stečajnu masu koja onda ide povjeriteljima”.

O tome koliko će trajati ovo stanje u Aluminiju, Novalić kaže kako ne može ostati vječno ovako.

”Zakoni djeluju i mi imamo Zakon o stečaju, Zakon o likvidaciji i nećemo ih mijenjati zbog jednog Aluminija ili zbog bilo koje od 22.000 kompanija, koliko ih imamo. Aluminij je posao za velike međunarodne kompanije. On sad ima tako diverzificirano vlasništvo, mi imamo 45 posto, hrvatska vlada 11, neki sitni dioničari su ostatak. Nema fokusiranog vlasništva. Mi sa 45 posto vlasništva možemo reći u redu, mi to naše dajemo za jednu marku i što nas briga. Ali, nije tako, nama je bitno, jer 15 posto struje troši taj Aluminij, to je vrlo bitno nama za stabilizaciju sustava, 900 ljudi zapošljava, pokreće cijeli lanac unutra. Mi smo osjetili na GDP- ju gubitak Aluminija ”, kaže Novalić.

Kada je riječ o radnicima Aluminija, Novalić kaže kako su oni praktično zbrinuti: ”U Aluminiju je bilo dovoljno sredstava u elektrodama, pa i mi uvezujemo staž za sve kompanije koje stanu sa razine Federacije. Praktično su radnici socijalizirani po onom Zakonu o radu, otpremninama itd. Nije dovoljno da čovjek dobije 10.000 KM otpremnine i mi smo ga riješili. Mi smo riješili da preživi godinu. Ali, što nakon te godine? On mora dobiti neki posao, ili tu ili negdje drugo. Znači, nama Aluminij treba. On nikad više neće imati 900 ljudi, bilo je prezaposleno, kao što je u svim javnim poduzećima. Ali, sa 300, 400 uposlenih da proizvodi isto aluminija, on nama treba, treba nam za sustav, treba nam za potrošnju, treba nam za sve”, kaže Novalić.