Jedan od najstarijih štokavskih leksikografskih spomenika u kojem je eksplicitno navedeno ime jednog južno-slavenskog jezika kao što je bosanski jeste dvojezični tursko-bosanski/bosansko-turski rječnik Makbuli-arif (Potur-Šahidija) Muhameda Hevaija Uskuja iz 1631. godine, napisan u Istanbulu, u kojem je navedeno 567 bosanskih, uglavnom općeupotrebnih, ali i drugih leksema speciciranog značenja.

Bosanski jezik pripada zapadnoj podskupini srednjojužnoslavenskog jezičkog sistema (u kojem su bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski jezik), kao dijelu južnoslavenske jezičke skupine koja pripada široj slavenskoj jezičkoj porodici u okrilju indoevropske jezičke zajednice. Indoevropska jezička zajednica globalno je najveća jezička porodica u koju, pored slavenske, spadaju i indijska, iranska, germanska, romanska, keltska, ali i neke druge.

Dijalekatska baza bosanskog jezika od najstarijih vremena, otkako se počinju bilježiti tekstovi, pripada zapadnom i južnom štokavskom idiomu, koji se sve vrijeme razvoja bosanskog jezika međusobno prepliću i utječu na karakter jezičkih osobina koji će ostati konstanta ovog jezika, ne samo do vremena početaka standardizacije, već i kasnije, posebno u sferi narodnih govora. Općeprihvaćeno je mišljenje da je bosanskohercegovački dijalekatski prostor jezički najujednačeniji i jako blizak standardu.

Pouzdano najstariji srednjojužnoslavenski štokavski pisani tekst na narodnom jeziku specičnom bosanskom ćirilicom diplomatičkoga tipa jeste Povelja Kulina bana, napisana 29. augusta 1189. godine, u kojem su zabilježeni specični ortografski, paleografski i jezički relikti starobosanskoga jezičkog karaktera. Zbog toga se navedeni datum uzima kao Dan bosanske pismenosti u znak sjećanja na ovaj značajan kulturno-historijski spomenik.

Jedan od najstarijih štokavskih leksikografskih spomenika u kojem je eksplicitno navedeno ime jednog južno-slavenskog jezika kao što je bosanski jeste dvojezični tursko-bosanski / bosansko-turski rječnik Makbuli-arif (Potur-Šahidija) Muhameda Hevaija Uskuja iz 1631. godine, napisan u Istanbulu, u kojem je navedeno 567 bosanskih uglavnom općeupotrebnih ali i drugih leksema speciciranog značenja.Ovaj Rječnik ujedno je i umjetničko djelo koje svjedoči stabilnu bosansku kulturnu i književnojezičku fizionomiju. U historiji bosanskog jezika napisano je oko 150 rječnika.

Počeci standardizacije bosanskog jezika sežu u 1866. godinu, kada se osmanske vlasti opredjeljuju za fonetski pravopis koji se koristi u službenim vladinim izdanjima, poput časopisa Bosna štampanog u Vilajetskoj štampariji na bosanskom i turskom jeziku, ćirilicom i arebicom. Počeci standardizacije ujedno su bili dio strateškog djelovanja osmanskih vlasti u Bosni u sferi upotrebe bosanskog jezika, jer se već tada ovaj jezik službeno koristi i u školskom sistemu Bosanskog vilajeta (od Kosovske Mitrovice do Bihaća), o čemu svjedoče salname – službeni izvještaji vlade u Sarajevu.

Počeci standardizacije bosanskog jezika sežu u 1866. godinu, kada se osmanske vlasti opreZa vrijeme austrougarske uprave Bosnom i Hercegovinom, a na osnovu službenog odnosa vlasti spram reguliranja jezičkih pitanja, godine 1890. u Sarajevu je na latinici i ćirilici objavljena prva Gramatika bosanskoga jezika za srednje škole autora Frane Vuletića. Riječ je o savremeno koncipiranoj gramatici svoga doba, koja je proizlazila iz tadašnje južnoslavenske jezikoslovne tradicije. Godine 1893. u Istanbulu je, shodno rezultatima jezičke politike u Bosanskom vilajetu 60-ih godina 19. st., na arebici objavljena i dvojezička tursko-bosanska / bosansko-turska gramatika pod nazivom Boşnakça Turkçe Muallimi / Bosanski turski učitelj Ibrahima Berbića. Ova Gramatika u koncepcijskom smislu oslanja se na tadašnju osmansku jezikoslovnu tradiciju te djelimično i na južnoslavensku. Obje gramatike važne su za praćenje razvoja bosnističke gramatičke misli.

Bosanski jezik u punom historijskom kontinuitetu bilježen je na pet pisama: glagoljici, bosančici, arebici te ćirilici i latinici. Glagoljica je došla kao naslijeđe staroslavenskoga kanona, koja će se, poprimivši određena lokalna obilježja, transformirati kao specično bosanska poluobla glagoljica. Bosančica je bila posebna vrsta bosanske ćirilice, koja svoje temelje ima već u nekim starobosanskim spomenicima, da bi svoj osebujan vrhunac i stil dobila u 17. st. Arebica je pismo na kojem se pišu integralni bosanski tekstovi od 16. st., postajući specijalno prepoznatljivo pismo na kojem se bilježi jedan slavenski jezik, kakav je bosanski. Latinica je prisutna u bosanskoj narodnoj pismenosti u periodu nakon dolaska Osmanlija u Bosnu, ali se njezin standardizirani oblik počinje masovnije upotrebljavati u drugoj polovini 19. st., a naročito nakon dolaska austrougarske uprave. Standardizirana ćirilica svoj kontinuitet ima u drugoj polovini 19. stoljeća. Standardizirana latinica i ćirilica danas su službena pisma bosanskog jezika.

Jedan od najstarijih štokavskih leksikografskih spomenika u kojem je eksplicitno navedeno ime jednog južno-slavenskog jezika kao što je bosanski jeste dvojezični tursko-bosanski/bosansko-turski rječnik Makbuli-arif (Potur-Šahidija) Muhameda Hevaija Uskuja iz 1631. godine, napisan u Istanbulu, u kojem je navedeno 567 bosanskih, uglavnom općeupotrebnih, ali i drugih leksema speciciranog značenja.

Bosanski jezik pripada zapadnoj podskupini srednjojužnoslavenskog jezičkog sistema (u kojem su bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski jezik), kao dijelu južnoslavenske jezičke skupine koja pripada široj slavenskoj jezičkoj porodici u okrilju indoevropske jezičke zajednice. Indoevropska jezička zajednica globalno je najveća jezička porodica u koju, pored slavenske, spadaju i indijska, iranska, germanska, romanska, keltska, ali i neke druge.

Dijalekatska baza bosanskog jezika od najstarijih vremena, otkako se počinju bilježiti tekstovi, pripada zapadnom i južnom štokavskom idiomu, koji se sve vrijeme razvoja bosanskog jezika međusobno prepliću i utječu na karakter jezičkih osobina koji će ostati konstanta ovog jezika, ne samo do vremena početaka standardizacije, već i kasnije, posebno u sferi narodnih govora. Općeprihvaćeno je mišljenje da je bosanskohercegovački dijalekatski prostor jezički najujednačeniji i jako blizak standardu.

Pouzdano najstariji srednjojužnoslavenski štokavski pisani tekst na narodnom jeziku specičnom bosanskom ćirilicom diplomatičkoga tipa jeste Povelja Kulina bana, napisana 29. augusta 1189. godine, u kojem su zabilježeni specični ortografski, paleografski i jezički relikti starobosanskoga jezičkog karaktera. Zbog toga se navedeni datum uzima kao Dan bosanske pismenosti u znak sjećanja na ovaj značajan kulturno-historijski spomenik.

Jedan od najstarijih štokavskih leksikografskih spomenika u kojem je eksplicitno navedeno ime jednog južno-slavenskog jezika kao što je bosanski jeste dvojezični tursko-bosanski / bosansko-turski rječnik Makbuli-arif (Potur-Šahidija) Muhameda Hevaija Uskuja iz 1631. godine, napisan u Istanbulu, u kojem je navedeno 567 bosanskih uglavnom općeupotrebnih ali i drugih leksema speciciranog značenja.Ovaj Rječnik ujedno je i umjetničko djelo koje svjedoči stabilnu bosansku kulturnu i književnojezičku fizionomiju. U historiji bosanskog jezika napisano je oko 150 rječnika.

Počeci standardizacije bosanskog jezika sežu u 1866. godinu, kada se osmanske vlasti opredjeljuju za fonetski pravopis koji se koristi u službenim vladinim izdanjima, poput časopisa Bosna štampanog u Vilajetskoj štampariji na bosanskom i turskom jeziku, ćirilicom i arebicom. Počeci standardizacije ujedno su bili dio strateškog djelovanja osmanskih vlasti u Bosni u sferi upotrebe bosanskog jezika, jer se već tada ovaj jezik službeno koristi i u školskom sistemu Bosanskog vilajeta (od Kosovske Mitrovice do Bihaća), o čemu svjedoče salname – službeni izvještaji vlade u Sarajevu.

Počeci standardizacije bosanskog jezika sežu u 1866. godinu, kada se osmanske vlasti opreZa vrijeme austrougarske uprave Bosnom i Hercegovinom, a na osnovu službenog odnosa vlasti spram reguliranja jezičkih pitanja, godine 1890. u Sarajevu je na latinici i ćirilici objavljena prva Gramatika bosanskoga jezika za srednje škole autora Frane Vuletića. Riječ je o savremeno koncipiranoj gramatici svoga doba, koja je proizlazila iz tadašnje južnoslavenske jezikoslovne tradicije. Godine 1893. u Istanbulu je, shodno rezultatima jezičke politike u Bosanskom vilajetu 60-ih godina 19. st., na arebici objavljena i dvojezička tursko-bosanska / bosansko-turska gramatika pod nazivom Boşnakça Turkçe Muallimi / Bosanski turski učitelj Ibrahima Berbića. Ova Gramatika u koncepcijskom smislu oslanja se na tadašnju osmansku jezikoslovnu tradiciju te djelimično i na južnoslavensku. Obje gramatike važne su za praćenje razvoja bosnističke gramatičke misli.

Bosanski jezik u punom historijskom kontinuitetu bilježen je na pet pisama: glagoljici, bosančici, arebici te ćirilici i latinici. Glagoljica je došla kao naslijeđe staroslavenskoga kanona, koja će se, poprimivši određena lokalna obilježja, transformirati kao specično bosanska poluobla glagoljica. Bosančica je bila posebna vrsta bosanske ćirilice, koja svoje temelje ima već u nekim starobosanskim spomenicima, da bi svoj osebujan vrhunac i stil dobila u 17. st. Arebica je pismo na kojem se pišu integralni bosanski tekstovi od 16. st., postajući specijalno prepoznatljivo pismo na kojem se bilježi jedan slavenski jezik, kakav je bosanski. Latinica je prisutna u bosanskoj narodnoj pismenosti u periodu nakon dolaska Osmanlija u Bosnu, ali se njezin standardizirani oblik počinje masovnije upotrebljavati u drugoj polovini 19. st., a naročito nakon dolaska austrougarske uprave. Standardizirana ćirilica svoj kontinuitet ima u drugoj polovini 19. stoljeća. Standardizirana latinica i ćirilica danas su službena pisma bosanskog jezika.